Održan tradicionalni sabor na Duklji na Tominu nedjelju

Danas, na Tominu nedjelju održan je tradicionalni crkveno-narodni sabor na drevnoj Duklji kod Podgorice

Svetu liturgiju služili su podgorički sveštenici protojerej Mirčeta Šljivančanin i jerej Pavle Božović. Liturgijsku besjedu održao je protojerej Mirčeta Šljoivančanin, a priređen je i praznični program.

Profesor filosofije Darko Nenadović održao je svečanu besjedu, koju objavljujemo u cjelosti:

Časni Oci, Oče Vladimire, draga braćo i sestre, bogoljubivi skupe, Hristos Vaskrse!

Evo nas u prvoj nedelji poslije Vaskrsa, nazvanoj još bijela ili nova nedelja. I ne bez razloga nova, jer se poslije Vaskrsa u ovom danu prvi put ponavlja i kao da obnavlja, veliki praznik Vaskrsenja Hristovog. Tog događaja koji nam svima osmisli život i pokaza šta je Bog i šta je čovjek, ili ko je Bog i ko je Čovjek.

A iznenađenje je biti čovjek. I to-dvostruko iznenađenje: datošću u ovom svijetu, i zadatošću koja se pred njim stavlja. Povjeriti nekom zadatak znači vjerovati u njegovu sposobnost, potencijal da ga ispuni. A ko to povjerova u čovjeka? Ko, ovoj sekundi u vremenu dade mogućnost progresa? I to ne progresa čija je poslednja riječ smrt, kao jedina naša izvjesnost u ovozemaljskoj ravni; progresa koji je afirmacija te smrti. Jer sva naša činjenja su borbe sa smrću kao poslednjim odgovorom, i testamentom koji su nam ostavili naši preci. Nema mira sa ovakvim testamentom, i ovakvim progresom. No samo je jedan vječni progres, i samo Jedan u svim vremenima može da umiri čovjeka, i da ga spasi da se ne uruši pod teretom nasledstva smrti – to je Bogočovjek Hristos.

I evo današnjeg dana, osmog dana od Vaskrsa, koji u našem bogoslovlju ima jedan eshatološki, budući karakter. Ovo je dan punoće i Carstva Božijeg. Upravo u ovaj dan se završava praznovanje Pashe, i stoga ćemo i ovaj osmi dan nazvati antipashom ili malim Vaskrsom. No danas slavimo i neustrašivog Apostola Tomu. Apostola koji ljudski i bogočežljivo posumnja: „Neću verovati dok ne metnem prsta svoga u ranu od klinaca, i dok ne metnem ruku svoju u rebra njegova, neću verovati. Ne, ja nisam slep, i hoću da proverim.“ Evo ljudske sumnje i težnje za sverazumijevanjem i svesaznanjem. Mučna je ta težnja ljudska. Ma koliko se trudio da nađe Arhimedovu tačku koja bi mu bila čvrst oslonac, čovjek u tome ne uspijeva, i osjeća da mu ona stalno uzmiče, da nema postojanog zaključka, i da mora sve ponovo provjeriti. Vođen elementarnom potrebom za razumijevanjem i znanjem on traži način za dostizanje istine. Svojim stavom „Nisam slijep, hoću da provjerim“ Apostol Toma kao da uzima distancu od „Predmeta istraživanja“; kao da se odmiče od njega da bi ga bolje sagledao. Ovo zauzimanje pozicije distance implicira jedno otuđenje koje se može detektovati u samom činu istraživanja. U tom činu on kao da se odvaja od Apostola i od Hrista. Ali to njegovo trenutno odvajanje nije na „smrt i osudu“ već na ponovno sjedinjenje u punoće vjere. On je tražio doživljaj punoće vjere i formuliše svoje „Vjerujem“ i kroz taj poslednji čin čulnog svjedočenja. No ovim činom on nije bačen nazad u smrtni svijet, već je bačen nazad sebi, pa će da kaže: „Gospod moj, i Bog moj“. Moglo bi se reći: ni kraće tvrdnje, ni snažnijeg svjedočanstva. U toj jednoj kratkoj rečenice je sažeta sva punoća njegovog „Vjerujem“. To postaje fundament, temelj puta ka oboženju, ka Θεωσις.

A taj put je moguć za sve nas, i svi smo pozvani. On bi se mogao shvatiti kao jedan stajajući hod – hod ka oboženju i preobražaju, preumnjenju – metanoia, ali i kao jedno stajanje na vječnim Božanskim istinama. Tako i naša tradicija, to jest naše sjećanje, je postavljeno na tim vječnim istinama. I ovaj grad, ova stara i drevna Duklja, je naša tradicija i naš duboki korijen. Naš kulturni, duhovni korpus. Naše utemeljenje vezano za antiku i Vizantiju, za helensku kulturu i Hrišćanstvo. A šta je kultura do filosofija, religija i umjetnost. Naša tradicija se zasniva na toj kulturi, na tim nosećim stubovima iskonskog evropskog čovjeka. Čovjeka koji kao misleće biće ima zadatak da tumači sebe, i traži orjentir u svijetu, ali i kome razum u srcu stanuje. Jer se čovjek ne iscrpljuje samo u razumu; o tome i svjedoči cjelokupna istorija roda ljudskog. Još je Demokrit predvidio da će duh uzimajući od čula svoje argumente pokušati da ih porazi, ali će njegova pobjeda biti njegov poraz. Moderni čovjek je napustivši antičku i srednjovjekovnu kontemplaciju pokušao da „vjerom u nauku“ stigne do samorazumijevanja. Ekspriment je zamijenio teoriju, a teorija je postala hipoteza čija se istina dokazuje eksperimentom. Znanja kao informacije koje je kolektovao ne samo da nisu razbistrile sliku, već su ga gurnule u svojevrsnu paralizu beskrajne analize. Prepoznavši svoju poziciju, ako je uopšte i postao nje svjestan, čovjek bježi bezmjernom radu kao zaboravu mučne stvarnosti, nastavljajući da vjeruje u dalji progres ljudskog društva. On kao u Kafkinom „Seoskom ljekaru“ ima tešku ranu, a pregled potvrđuje da je zdrav. Ipak je bolestan, ali treba pronaći i priznati ranu, a to je težak proces smoosvešćenja koji neminovno uključuje bol od kojeg moderni čovjek bježi kao od najopoasnije pošasti. Sklanjajući se od mučnog stanja on izlaz vidi u zaboravu, u polusvjesnom inertnom životu – „radi se, živi se“.

Odgovor na čovjekove sumnje i pitanja teško da može doći samo sa neba, a još teže isknjučivo sa zemlje, već se on krije u nebozemnom dulazimu postavljenom u osnovi čovjekovog bića. Drugim riječima, niti antičkim (Platonovim) Bogom, niti (Ničeovim) superiornim natčovjekom možemo mjeriti i rješavati čovjeka, već samo i jedino Bogočovjekom. Bogočovječanski put predstavlja put individuacije, put preobražaja i vječnog uzrastanja u bezmjernu mjeru Bogočovjeka Hrista. Čovjek je dat i zadat Hristom; dat na zemlji a zadat za vječnost, sa svim svojim slabostima i vrlinama. Jer bez ove zadatosti, i bez ovog puta šta je ljudski progres do „okretanje u koncetričnim krugovima u okviru smrti kao poslednje realnosti“ rekao bi naš Sveti Justin Ćelijski. Dakle, ljudski progres može biti samo progres besmrtnošću. Riješen Bogočovjekom Hristom, čovjek obuhvata svoj život u svakoj dimenzije i rješava svoju krizu na Bogočovječanski način. Ovo rješenje ga preobražava dajući mu neophodnu mjeru da ne zabludi i završi u samouništenje.