U navečerje velikog praznika Vidovdana, u porti Crkve Svetog Đorđa, nakon večernje službe održano je Vidovdansko veče na kome je učestvovalo srpsko pjevačko društvo „Svetosavnik“ pod rukovodstvom dirigenta Ratke Vujačić, dok je voditelj bio Dragan Alorić, a Vidovdansku besjedu, izgovorio je sveštenik Pavle Božović.
Vidovdansku besjedu prenosimo u cjelosti.
,, Velika je čast govoriti na ovom Svetom mjestu, pred ovim hramom koji je toliko važan da bismo cijelo veče mogli nabrajati njegove značajne karakteristike. Zbog toga ću večeras samo reći: „Crkva Svetog Đorđa je mjesto kontinuiteta.“
„Trajanje je tajna. Postoji neka posebna mistika u neprekinutom trajanju i pamćenju. Nebrojene su priče koje bi, da mogu, ispričile zidine ovog Svetog hrama. On je bio tu kada su se ka nebu uzdizale visoke vladarske zadužbine i cvetalo monaštvo na Skadarskom jezeru, ali je zapamtio i vremena kada su u narodu još uvijek bila živa starovjerna paganska sujevjerja. Pored uspona i slave, Crkva pamti i dane tragedije – dane pada u Otomansko ropstvo, a ubrzo i napuštanje otačke vjere mnoge njene djece.
U tami ropstva, iz ove porte gledalo se ka vrhu Lovćena i sanjala sloboda. Sloboda je stigla, ali mir nije dugo trajao. Odjeknuli su do Crne Gore, ali i do kraja svijeta, vidovdanski sarajevski pucnji koji su bili okidač za izbijanje svjetskih ratova.
Pamti ovaj Hram i teške dane strašne apostasije za vrijeme titoističke epohe ateizma, ali i dane velike obnove, koji će ostati zabilježeni imenom Mitropolita Amfilohija.
Posmatrajući ovako, sigurno je da ova svetinja pamti i praznik koji nas je večeras sabrao. Crkva Svetog Đorđa pamti i Slavni Vidovdan 1389. godine — iskru koja je razgorela rađanje Zavjeta iz vatre: Kosovskog zavjeta, koji je naš srpski narod pribrojao redu velikih zavjetnih naroda.
O Kosovskom zavjetu su govorili i pisali mnogi u proteklih 6 vijekova, ali ga niko nije definisao, niti se on može ograničiti riječima. Kosovski zavjet u sebi objedinjuje cjelokupnu duhovnost, sve etičke potencijale i sve moralne principe koji su se u našem narodu oblikovali i prije Kosova, Kosovom, i u svim raspećima i vaskrsenjima koja su uslijedila.
Zato je ovaj hram, kao mjesto trajanja i pamćenja, jedan svojevrstan vidikovac — vis sa kog se jasnije vidi cjelokupnost našeg trajanja. Sa ovog duhovnog uzvišenja lakše ćemo pronaći odgovor na najvažnije pitanje koje nam se postavlja svakog Vidivdana: „Kakav odgovor ovom Svetom zavjetu pružaju današnje generacije?“
Da bismo dali kvalitetan odgovor na ovo pitanje, potrebno je da promislimo osnovne tokove Kosovskog zavjeta i značaj koji je ova misao imala u različitim istorijskim i kulturnim kontekstima u kojima se izražavala i u kojem se i danas projavljuje.Zato, na početku se osvrnimo na vremena za nama, podsjetimo se šta je sve Kosovo značilo našim precima i kako se ka nebu zidala zadužbina Kosovskog zavjeta.
Svakodnevno iskustvo, pa i u 21. vijeku, svjedoči da se naš čovjek u trenucima životne nesigurnosti, straha ili neznanja, često radije okreće paganskim ili pseudohrišćanskim sujevjerjima nego živoj vjeri Crkve. Ako pritom imamo u vidu da se znatan dio teritorije uz zapadnu granicu današnje Crne Gore u prošlosti nazivao Paganija, možemo naslutiti koliko je ovaj obrazac razmišljanja bio duboko ukorijenjen u svijesti ljudi još u Srednjem vijeku.
Zato je, na samom početku, bilo neophodno da se Knez Lazar prepozna kao mučenik koji je primio vijenac od Boga. Upravo te riječi: „Mučenija venac vasprijel jesi ot Boga“, koristi i monahinja Efimija u pohvali Svetom Knezu Lazaru. Ona je, zajedno sa Desopotom Stefanom i ocima Crkve tog doba, uspjela da izvede Lazarevu žrtvu iz sijenke paganskih bogova rata na svjetlost „Sunca pravde“.
Lako bi se iza časnog Vidovdana pomolila u narodnoj svijesti brojna slovenska božanstva sa korijenom VID — Svetovid, Jarovid, Ruevid — koja su gotovo bez izuzetka bila vezana za božanstva rata. Kroz Vidovdan, svaki taj paganski „vid“ poklanja se Hristovoj žrtvi, koju dobrovoljno prihvata i Sveti Knez Lazar.
To Lazarevo opredeljenje za Hrista, moralo je ostati nepokolebljivo kao kamen. Zato njegov sin, Despot Stefan, u vremenu nakon boja, podiže na Kosovu mramorni stub i na njemu ispisuje: „Lazar je pobožni, nepokolebivi stub“, „bogopoznanja pučina“, onaj „koji voli sve što Hristos hoće“ — a najvažnije, „konec stradaniju dobre sam primio i mučenik Hristov bivat“.
Prva pobjeda koju smo ponijeli Kosovskim zavjetom bila je konačna prevaga Hrista u odnosu na starovjerna sujevjerja.
Kosovski zavjet sasvim drugi izraz u teškim vremenima koja će uslijediti. Kao što je Bog Jahve odlučio da od svih velikih imperija starog doba, Savez ponudi Izrailju – narodu robova, tako je i Kosovski zavjet ponuđen Srpskom narodu kao neiscrpna snaga u teškim vremenima otomanskog ropstva.
U decenijama po bici na Gazimestanu, Srbi postepeno gube sve ostatke svoje državnosti i Crkva sa narodom ostaje prepuštena sebi. Nakon niza neuspješnih ustanaka, tragedija i seoba, naša kultura biva sve više i više stiješnjena. Na kraju ona biva sabijena u uzak krug oko ognjišta, u domovima koji su više nalikovali katakombama nego kućama.
Baš tu, u zemljskom ćorsokaku Kosovski zavjet prostom čovjeku otvara nebeske perpsektive. U romanu „Na Drini ćuprija“, Andrić slikovito opisuje taj ambijent: „Seljaci se sve sviše zbijaju oko gusala, ali bez najamnjeg šuma; dah im se ne čuje. Svi trepću očima, udivljeni i zablješteni… kičme se ispravljaju, grudi nadimaju, oči sjaju, prsti se na rukama šire i grče, i mišići na vilicama stežu.“
Vuk Stefanović Karadžić bilježi da je Kosovo toliko snažno utisnuto u narodnoj svijesti, da su Srbi „gotovo sve zaboravili što je bilo dotle, pa samo odande počeli nanovo pripovijedati i pjevati“.
Iznenađujuće je to da narod ne pronalazi snagu u nekim velikim pobjedama iz prošlosti već je crpi iz Kosovskog poraza.
U ranije pominjanim počecima Kosovskog zavjeta, ne nalazimo takav ton. Jefimija piše: „Dvije želje postigao jesi – i zmiju ubio jesi i mučenja vijenac primio“. Na Kosovskom mramornom stubu piše: „Umrtviše divlju zvijer i velikog protivnika“. Čak i prve crkvene himne neimenovanog ravaničkog monaha ne govore o porazu, već svjedoče da je Lazar ogradio svoje otačastvo od „zvijeri što postadoše tami dolaze da razgrabe stado“.
Narodne pjesme prikazuju Kosovske junake kao borce koji svjesno idu u smrt, prezirući život u ropstvu:
- „Idem sejo na Kosovo ravno za krst časni krvcu proljevati i za vjeru s braćom umrijeti“, odgovara Vojin Jugović svojoj sestri Carici Milici na njenu molbu da ostane kraj nje.
- Soko koji je doletio iz Jerusalima u pjesmi „Propast Carstva srpskoga“ poručuje knezu da je sudbina njegove vojske zapečaćena: „Sva će tvoja vojska izginuti i ti, kneže s njome poginuti.“
- Tako je, po narodnoj poeziji, i bilo – „Lazu nadvladaše Turci i njegova sva izgibe vojska.“
U tom periodu Kosovski zavjet nudi objašnjenje narodnih nesreća, ali i nadu da se može obnoviti stara slava.
Napojen živom vodom Jevanđelja, kao prepreku tome, narodni pjevač vidi Judinu izdaju oličenu u ličnosti Vuka Brankovića. Srpski narod je tek u poslednjim decenijama konačno prihvatio ono što je kritička istoriografija davno utvrdila – da Vuk nije bio izdajnik. Jefimija u „Pohvali“ moli od kneza Lazara da „prosi pobjeditelju Bogu, pobedu podati vozljubljenim ti čadom knez Stefanu i Vuku“.
Kosovski zavjet daje silu. Osnažuje narod na trpljenje i jedinstvo u vjeri. Narodni pjevač prijeti strašnom kletvom kako roditeljima – „proklet bio ko ga je rodio“ – tako i potomcima izdajnika: „prokleto mu pleme i koljeno”. Uzrok poraza se dakle ne vidi u osvajaču, već u sopstvenoj slabosti – izdaji vjere.
Tako se izbjegla druga velika opasnost – da se Kosovski zavjet pretvori u silu mržnje. U epskoj narodnoj poeziji, Turci su prikazani kao istorijski protivnici, ali ne i kao bezlično zlo. Narodna epika tako se pokazuje uzvišenija od zla koje dominira u savremenim svjetskim sukobima kojima svedočimo – neprijatelj se u potpunosti dehumanizuje, odriču mu se svi pozitivni akspekti trajanja – čak se „kansuluje“ i njegova kultura, zabranjuju čak i davno preminuli opštepriznati pisci i kompozitori.
Nasuprot tome, srpska naroda epika, neprijatelju često pridaje osobine snažnih i dostojnih ratnika, a turski likovi ponekad i više od srpskih brinu o pravu i pravdi. To je najvidljivije na primjeru glavnog „negativca“ Kosovske bitke. Sultan Murat se u nekim pjesmama opisuje kao pravedan vladar, koji časno postupa s protivnicima: priznaje junaštvo srpskog junaka i zapovijeda da se Miloš sahrani s careve desne strane. U takvom opisu prepoznaje se arhetip vladara koji poštuje viteški kodeks, čak i kada se radi o neprijatelju.
Ipak, u drugim varijantama pjesama, car Murat pokušava da nametne ritualnu potčinjenost, tražeći da mu Miloš poljubi nogu – čin koji pripada samo Bogu i koji srpski junak odbija s gnjevom.
Tada Miloš ne postupa iz mržnje, već iz osjećanja svetosti slobode i dostojanstva, braneći onu „iskru“ božanskog porijekla u čovjeku. To je druga značajna pobjeda koju smo odnijeli silom Kosovskog zavjeta – Želja za slobodom i pobjedom nije se pretvorila u mržnju prema neprijatelju.
Ovo je konačna potvrda da je Kosovski zavjet samo potvrda i nastavak Novog zavjeta kojim odjekuju Hristove riječi: „Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas gone…
U nastavku ćemo pokazati da će se takav odnos zadržati i u danima pobjede, a ne samo ropstva i nemoći.
Vrhunac nemoći srpskog naroda slikovito je u jednoj molitvi izrazio Patrijarh Arsenije III Čarnojević, 17. oktobra 1705, birajući riječi dva psalma:
- Dvanaestog: „Dokle ćeš, Gospode, zaboravljati me do kraja?“
- Četrdesettrećeg: „Voskresni Gospodi, pomozi nam, i izbavi nas imenije radi Tvojega.“
Baš tada, prije oko 300 godina, kreće nova epoha poimanja Kosovskog zavjeta. U Staroj, podlovćenkoj Crnoj Gori dešavaju se događaji opisani u „Gorskom vijencu“ a vijek kasnije i „bič tirjana“ Karađorđe Petrović predvodi Prvu srpsku revoluciju kako je imenuje naš, slobodni smo reći, najveći istoričar Mirolard Ekmečić.
Tada Kosovski zavet zadobija jedan, uslovno rečeno, optimističan ton. Poziva na borbu neprestanu i oslobođenje.
Kosovski zavjet nanovo oblikuju pjesnici, ovog puta ne neimenovani narodni genij, već najveća imena naše književnosti.
- Na prvom mjestu, ne hronološki već suštinski pomenućemo Njegoša. Optimizam svoj najživlji izraz dobija kod Lovćenskog tajnovica, čije djelo Andrić kaže da je „postavljeno isključivo u službu Kosovske misli“: „Veseli se prahu Nemanjića, Nemanjića i Grebeljanovića, jer će vaše krune zasijati kao jarko sunce na istoku.“
- Sima Milutinović Sarajlija u pjesmi „Troebratstvo“ govori da se dosta pevajlo o čudima i viteštvu, „već dokažmo da se ima pravo bit i mrjeti za dostojnost svoju“.
- Branko Radičević u „Đačkom rastanku“ o borbi za slobodu piše da od nje „šta more jošte slađe biti“.
- Đura Jakšić i Vojislav Ilić pevaju „gromovnu pjesmu iz srbinskih grudi“ i „pjesmu iz snažnih grudi goneći mršava stada“.
Ova i mnoga druga pjesnička imena ovog pokoljenja u Kosovskom zavjetu naći će inspiraciju i poručiti narodu – kucnuo čas: „Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima“ – „Onamo pokoj naći ću duši kad Srbin više ne bude rob“.
Velike pobjede u balkanskim ratovima, i kratak period mira našoj poeziji daju jedan pravedni mir. Milan Rakić u pesmi „Na Kosovu“ piše – „Sve mirno, tajac… Kosovom cveta Božur“. Aleksa Šantić pjesmom slika oslobođenu Gračanicu: „Zvone zvona ljuljaju se sama“ – ikona spokoja koji može dati samo sloboda.
No, borbeni izraz Kosovskog zavjeta nastavlja da živi sa one strane Drine, među Srbima i drugim slobodoljubivim Slovenima koji su se spremali na oslobođenje od austrijskog jarma. Inspirisani Kosovskim zavjetom i modernim evropskim idejama, djeca „Mlade Bosne“, odvažiše se da ”tirjanstvu stanu nogom zavrat”, baš na Vidovdan u Sarajevu 1914. godine.
Uslijediće veliko stradanje ali i velike pobjede u Prvom Svjetskom ratu. Stvorena je nova, slobodna država, koja veličinom prevazilazi i Dušanovo carstvo.
I ove pobjede, odnijeli smo Kosovskim zavjetom! On se pokazao kao žar pod pepelom ropstva i kao inspiracija i snaga za pobejede protiv velikih evropskih sila.
Baš u to vrijeme, Kosovski zavjet dobija sasvim novi izraz – iz njega se crpi državotvorna snaga neophodna za izgradnju zajedničke kuće Srba, Hrvata i Slovenaca. Slikovita je beseda „Kosovo i Vidovdan“ Svetog Vladike Nikolaja izgovorena između dva rata. Završetak glasi:
„Zavetujmo se, dakle, na stalnu ljubav i molitvu. Da bi sa ovog svetoga mesta svi pošli domovima svojim bolji i čistiji, svežiji i vedriji, hrabriji i snažniji. I da u domovima svojim produžimo stalnu molitvu Bogu: ‘Pomozi nam, Bože, da se braća slože!’ Srbi i Hrvati i Slovenci, i ostali čestiti podanici našeg mladog kralja. Nikakva reč ljudska nije u stanju da izrazi slavu ovoga mesta i ovoga dana – Ravanice i Vidovdana. Pomozi nam, Bože, da se braća slože!“
I ovdje čitamo da Kosovski zavjet sobom ne afirmiše bilo kakav oblik nadmoći srpskog u odnosu na druge narode. U nacionalnim tenzijama, kako stare tako i socijalističke Jugoslavije, koji su kulminirali mržnjom u genocidu i etničkom čišćenju, Kosovski zavjet je bio temelj poštovanja i poziv na slogu među bratskim narodima.
Istorijski tokovi učinili su da Kraljevina ustupi mjesto socijalističkoj republici federativnog uređenja. U novoj komunističkoj Jugoslaviji, Kosovska misao nije bila poželjna i sistematski je suzbijana.
Ponovo će svoje utočište, Kosovski Zavjet naći u poeziji. Prihvataju ga najveća imena naše moderne. Toj epohi svojstveni pjesnički nemir, kao da je predosjetio veliko Kosovsko stradanje koje će uslijediti na samom kraju 20. vijeka.
Divna duša, Desanka Maksimović, anticipira stradanje i priželjkuje spas: „Gračanice, kad bar ne bi bila od kamena, kad bi se mogla na nebesa vazneti“. Ljubomir Simović pokazao se prorokom u svojoj pjesmi „Svetom Joanikiju Devičkom“: „Molimo te… sakrij Devič u bradu, vatru u pepeo…“ Vasko Popa predosjeća u pjesmi „Bojovnici sa Kosova polja“: „Još nismo, deco, stigli i Bog zna hoćemo li ikada stići do početka boja.“
Narod je ipak i dalje hipnotisano zagledan u nove idole. U pesmi „Kosovo“, Miodrag Pavlović, upozorava svoj rod: „Iz ropstva misirskog neće te izvesti ruka faraona; lažni izbavitelj prečicom vodi do novog ropstva.“
Srpski narod, nažalost, neće shvatiti opasnost koja se nadvija nad njim, sve dok ne bude sasvim kasno. Kraj dvadesetog vijeka, donijeće našem narodu najveća stradanja.
Teško je reći da li bi Kosovska misao „u kam očajala“ nakon zločinačkog udara NATO pakta 1999. godine, da nije bilo jedanog potpuno originalanog i autentičnog proroka Kosovskog zavjeta, blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija. On je shvatio da je neophodno aktivirati sve potencijale Kosovskog zavjeta, koji su u dubini narodne duše čekali njegov poziv.
Mitropolit Amfilohije je, zahvaljujući svom kućnom vaspitanju, izvanrednom obrazovanju i slobodni smo reći Božanskom nadahnuću, nadublje pronikao u sve slojeve Kosovskog zavjeta. Iz ove neiscrpne riznice ponudio je narodu baš onu snagu koja mu je u tom trenutku bila potrebna:
- Kao u Lazarevo vrijeme ističe prije svega Hristovu vjeru i posramljuje idole, kako domaće kultove ličnosti tako i idol NATO pakta.
- Kao u vremenima ropstva podsjeća na blagoslov koji dolazi trpljenjem, najkraće izraženom jednim od naslova iz njegovog Ljetopisa: „Ako smo izdržali 500 godina pod Turcima, daće Bog i ovo ćemo“.
- Kao u vrijeme borbe i oslobođenja, otkriva silu nade koja rađa optimizam (nadanje je, a ne beznađe, zakopano na Kosovu).
- Snagu ljubavi prema, uslovno rečeno, neprijateljima (albanski narod se u njegovim besjedama ne pominje gotovo nikada bez epiteta časni i čestiti) .
Na samom kraju, ostaje nam da damo odgovor na pitanje s početka:
Kakav odgovor Kosovskom zavetu daje današnja generacija?
Nagli inforamtički razvoj učinio je jaz među generacijama, možda i dubljim nego ikada. Izazovi globanog sela, društvenih mreža, vještačke inteligencije kao da već u startu otpisuju potrebu mladih za Kosovskim zavjetom.
Ipak, uprkos predviđanjima mnogih, kako dobronamjernih tako i suprotnih njima, srpska mladost nalazi svoj, autentičan način, da izrazi vjernost putu Kosovskog zavjeta. Oni imaju sopstveni umjetnički izraz, poeziju uz muziku novih žanrva inspirasanu Kosovom. Likovno se izražavaju kroz grafite i murale, a striming platforme poput Jutjuba su mjesta gdje se filmski izražava Kosovski zavjet.
Ovdje treba posebno istaći jedan novi oblik djelovanja – humanitarne inicijative mladih, nastale kao odgovor na nepovjerenje u tradicionalne institucije.
Takvo angažovanje ima jasnu novozavjetnu utemeljenost. Apostol Pavle, u „Poslanici Galatima“, svjedoči da mu je, uz blagoslov za misiju među neznabošcima, dat jedan uslov: „samo da se sjećamo siromašnih – što sam se i starao da činim.“ (Gal 2,10). U Poslanici Rimljanima, on naglašava da su oni koji su primili duhovna dobra dužni da pomognu i u materijalnim potrebama (Rim 15,27).
Humanitarna djelatnost za Pavla nije sporedna, već suštinska za identitet Crkve. Ona izražava ljubav, jedinstvo i živo prisustvo Hrista u zajednici. Zato i danas ovakve inicijative mladih ka Kosovu i Metohiji, nastaju u zajedništvu sa stradalnom Eparhijom raško-prizrenskom.
Ostaje poziv: podržimo ove iskrene i vjerne pokrete mladih.
Živjeći u vjeri koju potvrđujemo djelima, ostajemo učesnici Kosovskog zavjeta – našeg autentičnog odgovora na vječni Zavjet koji Bog nudi čitavom čovječanstvu.
Kosovski zavjet je sila postojanosti u vjeri, nada u mir i pravdu i suživot svih u ljubavi na svetoj zemlji Kosova i Metohije i svugdje u svijetu. Upravo ovo je opredjeljenje Svetog kneza i kosovskih junaka, a sa njima i svih nas, za Carstvo nebesko!“- poručio je o. Pavle Božović u Vidovdanskoj besedi, u podgoričkom hramu.
Priredila: Elza Bibić
