U nedjelju veče, 25. 01. 2026. godine, u Velikoj sali Doma kulture u Baru, u organizaciji Pravoslavne crkvene opštine Bar, održano je Svetosavsko veče. Pozdravno slovo izgovorio je Njegovo visokopreosveštenstvo Episkop dioklijski g. Pajsije.
„Uvaženi gospodine potpredsjedniče, gospodine Koprivica, časni oci, draga braćo i sestre, draga djeco!
Cijeli godišnji krug predstavlja jedan neuvenljivi vijenac praznika. I svi ti praznici imaju svoj temelj, jedan događaj, koji je zaista potresao i nebo i zemlju, i kome su se udivili čak i anđelski činovi. A to je događaj ovaploćenja Sina Božijeg, koji, budući vječni Bog, postaje i čovjek kao što smo i mi sami. I slijedeći tok tih događaja, počinjemo od praznika Blagovijesti, kada se blagovijesti rodu ljudskom da će se sva ona proroštva o iskupljenju i spasenju roda čovječijega i desiti, kada arhangel Gavril konačno potvrđuje da je došlo vrijeme da se to sve ispuni, a onda kasnije i rođenje samoga Bogomladenca, praznik Božića. Zatim, dalje, kako slijede praznici Gospodnji, Preobraženje, koji je simvol preobraženja cijelog svijeta, preobraženja roda ljudskog, preobraženja ljudskih duša. A zatim, ono slavno Vaskrsenje kojim se pobjeđuje poslednji čovjekov neprijatelj, to jest smrt i jad. A onda, zatim, slijedi Vaznesenje i proslavljanje ljudske prirode, da bi nakon toga bilo okončano i krunisano ovo spasonosno djelo praznikom Pedesetnice, silaska Svetoga Duha na apostole, i kasnije na svakog onog čovjeka koji se krštava. I, kao što rekoh, to je bila osnova za svaki drugi praznik.
A svi ostali praznici, naravno, kao što znamo, posvećeni su i Presvetoj Bogomajci, koju je rod ljudski dao kao svoj dar ovom čudesnom događaju, koja je poslužila ovom čudesnom događaju, a zatim i svi oni sveti koji su slijedili Hristov put i udostojili se te iste slave, slave koju Bog daje onima koji vjeruju u Njega i koji poštuju jevanđelske zapovijesti.
Tako i ovaj praznik Svetog Oca našeg Save spada u ovaj vijenac, spada u ovaj krug koji daje slavu cijelom čovječanstvu. I kada bismo rekli da su ti praznici dio naše tradicije i kulture kao jednog hrišćanskog naroda, bili bismo potpuno u pravu. Ali ne bi bilo dovoljno. Jer ne samo da su ovi praznici dio naše kulture i tradicije, nego mi iz njih, proslavljajući sve te ugodnike Božije i sve ove druge Gospodnje i Bogorodične praznike, stičemo i mudrost.
I svaki od tih praznika nosi neku pouku koja je veoma korisna za nas. Međutim, ako kažemo da svaki praznik ima jedan poučan sadržaj, i to bi bilo potpuno tačno. Ali ne bi bilo dovoljno. Jer svaki ovaj praznik nosi sa sobom i duhovnu silu.
A duhovna sila je potrebna svakome od nas, jer ovaj život ne predstavlja neku vrstu zabave, već predstavlja neprestanu duhovnu borbu u kojoj mi ne bismo mogli izdržati da nema te pomoći Božije, pomoći Presvete Bogorodice i svih svetih.
Zbog toga i ovaj praznik Svetog oca našeg Save za nas ima trostruki značaj. Prvo, mi čuvamo svoju tradiciju i kulturu. Drugo, možemo se vrlo dobro poučiti iz života Svetoga Save šta znači biti hrišćanin i šta znači biti sluga Hristov. I treće, ovaj praznik Svetoga Save daje duhovnu silu svakome ko se sa strahom Božijim i sa poštovanjem moli ovom svetitelju. Zbog toga bih ja želio, u ime našeg mitropolita, njegovog Visokopreosveštenstva gospodina Joanikija, svima vama da čestitam praznik Svetoga Save i da prenesem njegove blagoslove.
Živjeli!“
Svetosavsku besjedu izgovorio je profesor srpskog jezika Veselin Matović.
„Vaše preosveštenstvo, časni oci, sestre monahinje, đaci, studenti, roditelji, poštovani Barani!
Neka su vam na zdravlje i na spasenje ovi svečani i blagosloveni dani, u kojima se, širom srpskih zemalja, sabiramo u čast i slavu Svetoga Save – najsvjetlijeg imena naše duhovne i prosvjetne istorije, utemeljivača srpskog obrazovanja, kulture i identiteta. I da taj veliki praznik dočekate u zdravlju i proslavite u duhovnoj radosti!
Hvala organizatoru koji me je udostojio da večeras, pred vama, kažem, s trepetom, svoje slovo slave Savi!
Ovo moje izlaganje naslovio sam kao Sv. Sava i naše školstvo. Kamo sreće da sam ga mogao nasloviti kao Sv. Sava u našem školstvu. Ali nijesam, jer, nažalost, Sv. Save već odavno nema u našim školama. Oni koji su to dozvolili i koji to i danas podržavaju nijesu se proslavili.
Sveti Sava spoznao je, prije nego iko u srpskom rodu, da je istinska snaga jednog naroda u vjeri, znanju i moralu. I to je osnova njegovog prosvetiteljstva. Utvrditi vjeru, moral i znanje u svom narodu – to je bila njegova misija. Smisao prosvjete nije sama učenost, sticanje teorijskih ili praktičnih znanja, već mudrost i blagočestije, kako je to vidio i njegov veliki duhovni sin i nasljednik, Lovćenski Tajnovidac. Obrazovanje je za Savu sveto djelo – put kojim čovjek izgrađuje i svoj um i svoju dušu, da bi postao saobrazan Ocu svom nebeskom. Za razliku od kasnijeg Dositejevog racionalističkog prosvetiteljstva, koje zastupa stanovište da znanje samo sobom čini čovjeka moralnim, Savino prosvetiteljstvo je bogoprosvetiteljstvo – prosvećenje i ohristovljenje istovremeno.
Sveti Sava i danas je neprolazan simbol takve prosvjete. Njegova poruka i danas odzvanja jasno i snažno: učiti znači služiti istini, a biti obrazovan znači biti ohristovljen čovjek.
U bogatom narodnom stvaralaštvu, predanjima, pričama i legendama, pripovijeda se kako je Sveti Sava svoj srpski narod učio svemu. Ne samo bogoljublju, istinoljublju i pravdoljublju, nego i raznim praktičnim poslovima: kako se posti srijeda i petak, kako se tka, kako se šije, kako se spravlja sir, kako se suši pastrmka, kako se pletu užad itd. U tim pričama, koje su uvijek parabolične i višeznačne, zahvalni narod svjedočio je istinu (na svoj način – intuitivno i mitski, ali uvijek hvatajući suštinu stvari) da ga je Sveti Sava izveo iz paganske nevidjelice i neznanja i učinio samosvjesnim, blagorazumnim i samosvojnim narodom da ga je Sveti Sava izveo iz paganske nevidjelice i neznanja i učinio samosvjesnim, blagorazumnim i samosvojnim narodom, spremnim ne samo da opstane i da se, na balkanskoj vjetrometini, dostojno odupre svim istorijskim olujama, nego i da se, od razjedinjenih i gramzivih plemenskih zajednica, sjedini u vjeri i jeziku i uzdigne do moćne kraljevine, pa i do carskog dostojanstva. I da svojim talentima i stvaralaštvom stane rame uz rame sa najmoćnijim evropskim narodima.
U priči Sveti Sava gradi prozore kaže se:
„Pođe jednom Sveti Sava da uči narod pobožnosti i vjeri. (Ovako počinje većina narodnih priča o Svetom Savi.) Idući po svijetu, naiđe na ljude gdje sa četiri vola unose svjetlost u kuću. Zapita ih: ‘Šta radite to, braćo?’
‘Evo ima tri dana, načinismo kuću, pa nikako nam se u sobama ne vidi. Tri dana sa ova četiri vola unosimo svjetlost, pa sve jednako. Do pred vrata se vidi, a kad u kuću – mrak!’ Sveti Sava se pomoli Bogu, te im reče:
‘E, ljudi Božji, treba načiniti prozore, evo ovako’ – pa im onda načini prozore.“
O ovoj priči mogla bi se napisati cijela socio-istorijska, pa i teološka studija.
Novosagrađena, ali nedovršena kuća, bez prozora, to je tek stvorena srpska država, okupljena i uspravljena mudrošću, pregalaštvom i hrabrošću njenog tvorca, velikog župana Stefana Nemanje, ali duhovno još neutvrđena, neprosvijećena, mračna, polupaganska. Srbija koja se početkom XIII vijeka još uvijek koleba između Istoka i Zapada, između pravoslavlja i sve agresivnijeg katoličanstva. Tako je bilo sve dok Sv. Sava nije otvorio prozore na toj kući i unio u nju svjetlost pravoslavlja, svetosavskog pravoslavlja, koje je svojom toplinom i prostosrdačnošću obasjalo, spolja i iznutra, svaku srpsku kuću – sebra i vlastelina jednako.
Time su Srbi konačno stekli svoju pravu osvijetljenu, odnosno prosvijećenu i osvećenu, dakle domaćinsku kuću, u kojoj su mogli, kao i drugi slovesni narodi, da na svom srpskom jeziku i svojim pismom – ćirilicom, razvijaju svoju kulturu, svoju duhovnost, svoju književnost, svoju arhitekturu i sve svoje talente, jednom riječju – kuću u kojoj su postali duhovno i moralno profilisan, svetosavski narod.
Narod koji je, po uzoru na svoje rodonačelnike, svoje duhovne tvorce i putovođe, Sv. Simeona i Sv. Savu, kao krajnji cilj i smisao svog postojanja, umjesto zemaljskog, izabrao Carstvo nebesko i time, jednom za svagda, definisao svoj identitet. I taj izbor svojim potpisom priznao mu je Vaseljenski patrijarh Manojlo Saranten, a zlatnim pečatom ovjerio vizantijski car Teodor Laskar, u gradu Nikeji, 1219. godine. U prevodu Sv. episkopa Nikolaja Žičkog, to priznanje (gramata) glasi ovako:
„Ja, Manojlo, Vaseljenski patrijarh grada Konstantinopolja, Novog Rima, u ime Gospoda našega Isusa Hrista, posvetio sam Savu, Arhiepiskopa svih srpskih zemalja, i dao mu u ime Božje vlast da posvećuje episkope, sveštenike i đakone na teritoriji njegove zemlje; da veže i oprašta grijehe ljudi i da uči i krštava u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Prema tome, svi vi pravoslavni hrišćani slušajte njega kao što ste slušali mene.“
Ovo je, nesumnjivo, najvažniji dokument u istoriji srpskog naroda – njegov rodni list i njegova krštenica. I zato bi ga trebalo čitati na početku svake besjede o Sv. Savi, kao što se na liturgijama čitaju začala iz Jevanđelja.
Kao školska slava, Sveti Sava ustanovljen je mnogo kasnije, sa osnivanjem prvih opštenarodnih škola u Knjaževini Srbiji, 1840. godine. U Crnoj Gori to je učinjeno ukazom knjaza Danila 1856. godine.
Međutim, sa odvajanjem škole od Crkve – a to nije počelo od juče, nego još od osnivanja prvih narodnih, tj. javnih škola u srpskom narodu, zapravo sve od Dositeja, sa njegovim protestantsko-prosvetiteljskim idejama, koje mladi Lovćenski Tajnovidac u pismu Milošu Obrenoviću 1837. godine naziva „zlim sjemenom koje se sije u srpski narod“ – od tada je počeo da se krnji primat Sv. Save i Svetosavlja u moralnom i kulturnom biću srpskog naroda.
Posebno u njegovim intelektualnim slojevima, koji se obrazuju uglavnom na protestantskim univerzitetskim centrima po Evropi i koji sve više daju prednost Dositejevom u odnosu na prosvetiteljstvo Sv. Save. Napokon, ta će se utakmica (koja je u srpskoj prosvjeti i kulturi trajala skoro vijek i po), završiti 1946. godine, kada su, slijedeći Lenjinov Dekret o odvajanju Crkve od države i škole od Crkve iz 1918, u kome se između ostalog kaže:
„Škola je odvojena od Crkve, predavanje religioznih učenja u svim državnim zavodima, nije dozvoljeno“, militantni ateisti zabranili u školama i u javnom prostoru i vjeronauku i svetosavske svečanosti. Bio je to, kako kaže mitropolit Amfilohije, „radikalni zaokret u našem cjelokupnom obrazovanju, zaokret sa katastrofalnim posljedicama“. Nažalost, u tom pogledu ništa se ni do današnjeg dana nije promijenilo u našem školstvu. Ako pažljivije pogledamo odredbe čl. 5 našeg današnjeg Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, koje kažu: „U javnoj ustanovi i u ustanovi kojoj je dodijeljena koncesija za izvođenje javno važećeg obrazovnog programa obrazovanje i vaspitanje je svjetovnog karaktera“, i dalje: „U ustanovi iza stava 1 ovog člana nije dozvoljeno religiozno djelovanje“, vidjećemo da je to skoro doslovno prepisana navedena odredba iz Lenjinovog Dekreta.
Ostavljene bez svog zaštitnika i oslonca, škole su od tada postale svojevrsna sjemeništa u kojima se i dan-danas sprovodi planska ateizacija nad omladinom, a onda i u svim segmentima društva. Samo su iz takvih škola nastavnici mogli povesti svoje učenike pred Cetinjski manastir da demonstriraju protiv mitropolita Danila Dajkovića zbog njegovog suprotstavljanja rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu, i samo su se takve škole mogle, tridesetak godina kasnije, odreći imena srpskog jezika i ćirilice.
Pa ipak, sve do nedavno, tačnije do 2004, Sv. Sava i njegovo Žitije Sv. Simeona, prvo originalno djelo u srpskoj književnosti, iako stavljeno u kontekst i šablon tzv. socijalističkog morala i ateističke recepcije (pa se i Sv. Sava i Sv. Simeon razmonašuju – vraćaju im se u čitankama svjetova imena: Stefan Nemanja i Rastko Nemanjić), bili su obavezne nastavne jedinice u našim školskim programima i udžbenicima.
No, ako su 1946, radikalni ateisti sprovodili boljševički dekret, pedeset godina kasnije njihovi naslednici, mutirani u radikalne etnonacionaliste, otići će korak dalje, pa će nam, pod geslom uvođenja Crne Gore u novi civilizacijski krug i njenog oslobođenja od viševjekovne srpske i svetosavske okupacije, vratiti u škole i javni prostor austro-ugarski okupatorski program iz 1916. godine. Nakon toga, iz školskih programa naprasno nestaju i Sveti Sava i preko četrdeset znamenitih srpskih pisaca. Nestala su i sva književna djela za koja se vezuju najdublja kolektivna osjećanja srpskog naroda, i sve drugo što bi našu omladinu upućivalo na njeno kulturno-istorijsko nasleđe. Učinjeno je to sa istom namjerom sa kojom je Sinan paša spalio Svetiteljeve mošti na Vračaru 1595. godine.
Sve što je htjela austro-ugarska vlast u okupiranoj Crnoj Gori 1916, imamo danas (2026), u našem školstvu, i sve uspostavljeno sa istim namjerama. Prvo, okupator je tada razorio Lovćensku kapelu, da bi umjesto nje podigao spomenik caru Franju Josifu, zatim je u školama zabranio ćirilicu, srpsku istoriju i epsku narodnu poeziju; predmet Srpski jezik preimenovao je u „nastavni jezik“, podrazumijevajući pod tim imenom „hrvatski jezik“, a Bukvar zamijenio Početnicom za opće pučke škole. Danas, u slobodnoj i neovisnoj Crnoj Gori – opet je razorena Lovćenska kapela, a umjesto nje podignut paganski mauzolej; srpski jezik preimenovan je u tzv. crnogorski, ćirilica je samo dozvoljeno pismo, a latinica proglašena „državnim“ pismom, srpske istorije u školskim programima skoro i nema, kao ni epske narodne poezije; Bukvar je zamijenila Čigra slova i glasova.
Tako su se u našem školstvu, početkom 21. vijeka, usaglasile doktrine Vladimira Lenjina i Franje Josifa, prva s ciljem uništenja naše svetosavske duhovnosti, a druga s ciljem potiranja našeg srpskog jezičkog, kulturnog i nacionalnog identiteta, da bi, tako udružene, nakon što su, prije 57 godina, srušile Njegoševu crkvu na Lovćenu, ugasile i svetosavsku svijeću u Nemanjića postojbini.
Ali je nijesu ugasile nego su je raspalile.
Nikada Sveti Simeon i Sveti Sava nijesu bili prisutniji u Crnoj Gori nego što su danas. To svjedoče, između ostalog, i brojne svetosavske akademije, najposjećenije i najsvečanije kulturno-duhovne manifestacije na ovim prostorima. Danas, kamo god pogled okrenemo, vidimo – sijaju po Crnoj Gori obnovljene crkve i oživljeni manastiri, i ne samo oni koji su stradali u komunističkom, nego i oni koji su razrušeni u turskom vremenu. I nikada nijesu tako sijali, i možda nikada nije bilo toliko života, radosti i vjere u tim svetilištima, kao što ih ima danas. Sve su to podigli i ukrasili sinovi i kćeri Sv. Save, „car Nemanje blagom“, neprolaznim blagom kojim su, kako se kaže u pjesmi Kud se đede car Nemanje blago, podignuti „bjel Vilindar nasred Gore svete i Studenica na Vlahu Starome i Milješevka na Hercegovini, ali i oni koji su podizani vjekovima poslije Nemanjinog upokojenja. Tim blagom, koje niti se može izbrojiti niti se potrošilo, podignut je i ovaj Barski Vilindar, „vilinski“ sazdan i ukrašen, u slavu Sv. Kneza Jovana Vladimira, „da se njemu poje leturđija, onog svijeta, kao i ovoga“.
I zato, ne samo s razumnom nadom nego i sa dubokim uvjerenjem da će se uskoro Sv. Sava vratiti u naše školske programe i udžbenike i ponovo otvoriti i vrata i prozore na našim školama i osvijetliti sve naše školske učionice, kao što je u ovoj divnoj paraboli unio svjetost u novosagrađenu srpsku kuću, i da će naše pokoljenje opet klikovati: „Bježi grdna kletvo s roda, Srbi zavjet ispuniše, ja vas još jednom najtoplije pozdravljam. Neka je vječna slava i hvala Svetome Savi, našem prosvjetitelju i zaštitniku!“
Prisutna publika koja je do poslednjeg mjesta ispunila salu Doma kulture uživala je u bogatom kulturno-umjetničkom programu, za koji su zaduženi bili: izvođač tradicionalne muzike Branka Zečević, narodni guslar Nikola Krivokapić, Hor „Sveti Jovan Vladimir“, KUD „Sveti Jovan Vladimir“, Pjevačka grupa „Darovi Svetog Jovana Vladimira“ i polaznici barske Škole vjeronauke koji su izveli igrokaz – priču o igumaniji Hilandara.
Tekst, foto, video: Dejan Vukić
