Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije sa Njegovim preosveštenstvom Episkopom budimljansko-nikšićkim g. Metodijem služio je danas, 17. septembra na praznik Svetih sveštenomučenika Vavila, proroka Mojseja Bogovidca i Petra Dabrobosanskog, Svetu arhijerejsku liturgiju u Sabornoj crkvi Svetog arhangela Mihaila u Andrijevici, uz sasluženje sveštenstva, sveštenomonaštva i vjernog naroda.
Radost sabranja je uveličalo i osvećenje novog zvonika i spomenika vojvodi Petru Bojoviću.
Preosvećeni Episkop Metodije je u svojoj besjedio tumačio današnje jevanđeljsko začalo, kada je Isus, odgovarajući na pitanje koja je zapovijest najveća u Zakonu, jednom poznavaocu Zakona koji je Ga je kušao i ironično oslovio sa učitelju, kazao da je prva i najveća zapovijest: „Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim” i druga: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”.
“Ne samo ljubi Gospoda Boga, nego Gospoda Boga svojega. Mojega Boga bliskoga, ne neku daleku kosmičku silu koja nema nikakvog uticaja ili odnosa sa mnom kao sa čovjekom ili ličnošću, nego svojega Boga ljubi svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. A ta zapovijest nije bila nepoznata jer je u Petoknjižju Mojsejevom, petoj knjizi Ponovljenih zakona, to i rečeno i data ta zapovijest. Dakle, to je živi odnos sa živim Bogom koji je tu prisutan i blizu nas. Gospod, postepeno se otkrivajući u istoriji ljudskog roda, prvo se otkrio Mojseju i rekao: Ja sam onaj koji jeste. Ja sam onaj koji postoji, koji jesam, koga ima, a onda poslije preko proroka je rekao: Emanuil, što znači – s nama Bog. Dakle, ne samo da On kao Bog što postoji, nego je On uz to i sa nama. Onda se na kraju kroz ovaploćenje svoga Sina otkriva i kao Isus, što znači ne samo da Bog postoji i da je sa nama nego da je On i naš Spasitelj – Isus znači Spasitelj.”
Vladika Metodije je potom pojasnio da Gospod kazuje da je i druga zapovijest „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” ista kao i ova, prva, podsjetivši na riječ Gospodnju, i apostola Jovana, da ako ne volite bližnjega svoga koga vidite, koji nosi lik Božiji u sebi, po kome smo stvoreni, kako ćete onda voljeti onoga koga ne vidite, taj je laža. Kako je objasnio ljubav u biblijskom smislu nije samo jedna slučajna emocija koja nam se desi i nad kojom nemamo nikakve kontrole kao osjećanju koje se odnekud i na neki način pojavilo u nama. Biblijski termin ljubavi podrazumijeva akciju, aktivnu i djelatnu ljubav prema drugom.
“Djelatna i aktivna ljubav je poziv i poruka svima koji sljeduju Hristu Gospodu – ljubiti Boga svim bićem svojim, jer je to izraženo kroz srce i dušu, i um. Od tog momenta, od Njega počevši, pa do današnjeg dana, napravljena je prekretnica u tom preumljenju. On kad je dolazio na ovaj svijet, Preteču svoga je poslao da pripravi put kojim i On trebao da dođe i rekao mu je da poziva narod na preumljenje, odnosno pokajanje, izmjenu uma. Od tog preumljenje i sadržaja našeg uma, zavisi cijelokupno naše dalje postupanje, i akcija i djelo, koje je samo posljedica toga što se dešava u umu i tih misli. To je poruka današnjega Jevanđelja: preumljenje i ljubav prema Bogu, ali ne neka apstraktna ljubav, nego olična u ljubavi prema onome ko je prvi do nas, sa kojima se srećemo, sa bližnjima svojima. Sa cijelokupnom snagom svojom činiti sve da učinimo dobro i najbolje za svojega bližnjega, time potvrđujući najdublju svoju vjeru u Boga nevidljivoga”, zaključio je Preosvećeni Episkop.budimljansko-nikšićki g. Metodije.
Riječima arhipastirske pouke sabranima se obratio i Visokopreosvećeni Vladika Joanikije napominjući da na ovome svijetu nema ništa ljepše od dobročinstva te da je to i Božija zapovijest. Težnja ka dobru i ka činjenju dobra i stvaranju usađena je u ljudsko srce i svaki čovjek na ovaj svijet dolazi sa tim svojstvom, da stremi ka dobru i čini nešto u slavu Božiju. Činiti dobro u slavu Božiju i pomagati bližnje svoje, to je jedno te isto.
“Bog je zapovijedio da svi oni koji se pozivaju na Njega i prizivaju Njegovo sveto ime, da čine dobro bližnjima svojim, da ljube bližnjega svoga kao sebe samoga. Dobročinstvo je žrtva, to nije nešto što čovjek čini za sebe, za svoj privremeni interes, nego nešto što prinosi u slavu Božiju, a za dobro svoga naroda”, besjedio je Mitropolit crnogorsko-primorski.
Dodavši da se čovjek najljepše osjeća kad čini dobro, Vladika Joanikije je istakao da se skoro može i kvalitet ljudskoga života mjeriti time da li je čovjek sposoban da čini dobro. Dobročinstvo ne zavisi od bogatstva, često ljudi koji raspolažu sa malim materijalnim sredstvima čine dobro, postupaju dobro, kažu dobru riječ i imaju dobru volju, dušu i raspoloženje, što je već veliko dobro. One kojima je Bog dao da imaju i materijalna dobra, kako je kazao, njih je Bog time i prizvao da to dijele sa svojim bližnjima, da na takav način to dobro umnožavaju i da se umnožava ljubav među braćom. Jedan od takvih primjera je bratstvo Bojovića u Andrijevici, ali i šire, čija dobročinstva je teško pobrojati.
“Posebno ako malo zađemo unazad, do vojvode Petra Bojovića, koji je život svoj žrtvovao za otadžbinu. Bio je spreman uvijek da prolije krv za svoje otačastvo pa ga je Bog za njegovo junaštvo i vjeru u Boga, i ljubav prema otadžbini, ovjenčao velikim uspjesima i slavom. Njegovo ime je vezano za pobjedu srpskog roda u Prvom svjetskom ratu, a isto tako i u Prvom i Drugom balkanskom ratu. Nažalost, nova ideologija nije znala to da ispoštuje, nego im je smetao čovjek sa takvim ugledom i slavom”, kazao je Mitropolit Joanikije i podsjetio da je on, iako je bio u godinama, postradao od komunista ni kriv ni dužan jer je smetao svaki ugledni čovjek koji se nije slagao sa njihovom ideologijom.
Konstatujući da se ta ideologija raspala, ostavljajući dosta nečasnih tragova, naglasio je da ne treba da umanjujemo zasluge onih koji su se borili protiv neprijatelja, ali da moramo znati šta je ta ideologija lošega donijela i da je takav primjer pokazan upravo na vojvodi Petru Bojoviću:
“Međutim, njegovu slavu nije time mogla umanjiti, nego je njegova slava još više zablistala, jer je njegova žrtva nevina, hristolika. Zamislite onoga ko je bio uvijek spreman da položi svoj život i toliko se izlagao smrtnim opasnostima u svim ratovima, da postrada od bratske ruke i to kao starac, ni kriv ni dužan. Bio je kriv i dužan samo zbog velikih svojih zasluga.”
Pored biste, spomenika, vojvodi Petru Bojoviću, koju je priložilo bratstvo Bojovića, osveštan je novi lijep i umjetno izrađen zvonik, koji je uradio Zoran Bojović sa velikom ljubavlju.
“On je imao i veliki i važan motiv, podigao je ovaj zvonik za dušu svoga preminuloga sina i neka Gospod dušu njegovoga sina pomiluje za ovu njegovu ljubav i dobročinstvo koje je učinio ovome svetome hramu. Raduje se duša njegovog sina na nebesima, ali se i mi svi radujemo. Tako je ovo sve lijepo urađeno, da neće trajati kratko nego, da kažemo, vječno. Data je mjera kako to treba uraditi i ovo je jedan od najljepših zvonika ovoga izgleda u Crnoj Gori i priliči bratstvu Bojovića da ovako lijepo zdanje prilože. Neka bude na radost, sreću i na napredak Zoranovoj porodici i za pokoj duše njegovoga sina Miloša. Njegova duša se raduje na nebesima i ovom zdanju lijepo urađenom, ali i ovome današnjem sabranju u Andrijevici, ovaj Svetoj službi koju smo odslužili i ovom divnom i velikom i svijetlom saboru”, poručio je Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
