Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije i Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije danas, 6. avgusta 2023. godine, u nedelju 9. po Duhovima, služili su, sa sveštenstvom uz molitveno učešće vjernog naroda, Svetu arhijerejsku liturgiju i osveštali Hram Svetog velikomučenika Georgija u pivskom selu Trsa.
Riječima arhipastirske pouke, osvrtom na pročitano jevanđelsko začalo, sabranima se obratio se Episkop budimljansko-nikšićki Metodije, koji je istakao da je ovaj obnovljeni hram lađa spasenja ne samo naroda koji je ovdje živio, hodio, rađao se, umirao i sahranjivao pored ove svetinje, nego i svih onih koji su dolazili i priticali ovaj svetinji da se Bogu pomole, da se njihove molitve čuju u Nebeskom carstvu Hristovome.
“Čuli smo u Svetom jevanđelju, gdje je Gospod na čudesan način nahranio 5.000 ljudi, osim, kaže Jevanđelist, žena i dijece, koji su išli za Njim u pusto mjesto, sljedujući Ga i slušajući riječ Njegovu spasonosnu jevanđelsku, kako treba živjeti i kako treba umirati da bi se zadobilo Carstvo nebesko”, besjedio je Njegovo preosveštenstvo.
Podsjetio je da je 5 hljebova i dvije ribe Gospod blagoslovio i prelomio te “svi jedoše i nasitiše se, i nakupiše komada što preteče dvanaest kotarica punih”. Onda je Gospod rekao svojim učenicima da idu preko Genisaretskoga jezera na drugu stranu, a On ću im se pridružiti. I otpustivši narod, pope se na goru da se u samoći i u noću pomoli Bogu:
“To je nama nauk da sljedujući za Hristom, kao što On nije tražio podršku, osnovnu i ključnu svoje misije i propovijedi svoga života na zemlji, u društveno-političkim ili nacionalnim zajednicama koje su tada bile, nije kupio poene, išao po gradovima, da bi na osnovu čuda koje je činio, pridobijao za sebe pristalice, nego je u samoći otišao na goru da se pomoli Bogu i da ono što radi se zasniva jedino i samo na Njegovom odnosu sa Ocem svojim nebeskim, i na tome zasniva cijelokupno svoje djelo i misiju. ”
I kao što je obećao svojim učenicima, Gospod im se pridružio u toku noći hodajući na čudesan način da bi ih i na taj način ohrabrio da idu za Njim, zbog straha judejskoga koji su ih progonili zbog toga što je Isus propovijedao. I hodeći po moru, Isus je došao po vodi do lađe, a bila je velika bura, talasi. Učenici su se dodatno uplašili i uznemirili vidjevši utvaru koja ide po vodi i od straha povikali, a Gospod im govori ono što se stalno kroz Jevanđelje čuje iz Gospodnjih riječi: „Ne bojte se, ja sam, vjerujte!” A onda Petar, koji se uvijek isticao ispred ostalih apostola, kaže: „Gospode, ako si ti, reci mi da dođem tebi po vodi.” I Gospod mu to dozvoli i odobri i on hodajući prema Njemu u jednom momentu počinje da tone. To se dogodilo onda kada je skinuo pogled sa Isusa i obazreo se na okolnosti koji su tada vladale oko njega: na jak vjetar i visoke talase. Vidjevši te stihije morske i vazdušne, koje idu na njega, zaboravio je na Onoga ka kome je išao, prepao se i počeo da se davi i tone. I kad je vidio da će da se udavi, opet se sjetio Gospoda i zavapio: „Gospode, spasavaj!” I vadi ga Gospod, podiže na površinu i kaže: „Malovjerni, zašto posumnja?” Ulaze u lađu i toga momenta kad On ulazi u lađu, stišava se vjetar i umiruje more.
“Lađa u kojoj su se vozili i plovili apostoli, u koju je ušao Isus, u stvari je slika Crkve Božije, slika ovoga hrama gdje smo se mi okupili kao lađe spasenja od vjetrova i talasa ovoga svijeta i ovoga života, svih iskušenja, nedaća koje nas nalaze dok smo ovdje na zemlji. A sigurna lađa spasenja nije lađa sama po sebi i crkva koja se ljuljala dok Hristos nije stupio u nju. Sigurnost njena i naša u njoj je samo ako je Hristos među nama, a Hristos je ovdje u ovome hramu u Svetim tajnama i svojim bladodatnim energijama koje šalje na nas, dok se mi molimo i učestvujemo u Svetoj liturgiji. To Njegovo prisustvo među nama vrhuni u Svetoj tajni pričešća Tijelom i Krvlju Njegovom kojom ćemo se, ako Bog da, ovdje na ovoj službi pričestiti”, naglasio je Vladika.
Poučio je sabrane da za pripremu sjedinjenja sa Gospodom nije dovoljno samo ispunjavanje nekih propisa i zadataka. Srce ljudsko je ono koje traži Gospod za sebe, ne samo odvojenih 5 ili 15 ili 30 minuta da se pročita neko štivo ili molitva.
“Gospod hoće srce naše cijelokupno, jer je to mjesto i presto u kome On treba da se useli i ustoliči i u kojem ćemo se mi sresti s Njim, u srcu našem i u dubinama bića našega i tu ćemo, gdje bude On, biti na sigurnom mjestu – u lađi spasenja i u Carstvu nebeskome. Gospod neka nas udostoji svoga prisustva i svoje posjete blagodatne, spasenja, kao što je udostojio sve ove naše pretke”, kazao je Preosvećeni Episkop Metodije, dodavši da kao što se Isus povlačio u goru i molio Ocu svome, tako se i naš narod povlačio, kada je bio napadnut od raznih osvajača i imperija, u ove planine i gore, moleći se Bogu. I onda kada se prvo oslobodio od grijeha i đavola, svih loših osobina i međusobnih zađevica, svađa i prepirki, Bog je dao slobodu narodu našem i od spoljašnjih neprijatelja.
“U onoj mjeri u kojoj smo se mi za Njega vezali i na Njega mislili, u toj mjeri smo stabilno i hodili po moru ove istorije i ovoga života kao narod. A kad smo sa Njega skidali pogled i gledali na druge stvari okolo, potucajući se po njivama gladi tada smo se davili u moru i nedaćama ovoga života i dezintegrisali kao zajednica, kao narod. A onda opet u tom odsudnom momentu, skoro udavljeni, kada se sjetimo Njega i zavapimo opet se konsolidujemo, sabiramo i ustajemo, ispravljamo i obnavljamo kao narod. Nikad se ne možemo obnoviti, postati cijelost, postati složni, jaki bez Hrista, ako se On među nas ne useli, ako On ne bude centar oko koga ćemo se sabirati i kao narod i kao pojedinci. Bog da vas blagoslovi i udostoji Carstva nebeskoga”, poručio je na kraju svog obraćanja Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije.
Mitropolit Joanikije: Crkva objedinjava sve
Na kraju Liturgije besjedio je Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije koji je istakao da su danas na Trsi doživjeli punoću radosti duhovne jer dade Bog da se obnovi ovaj sveti hram. Kazao je da se samo može zamisliti kakva je punoća bila kada je ova svetinja podignuta 1899. godine, ako se uzme u obzir koliko je tada ovdje bilo naroda, koliko đaka po školama, kao i ovaca po pasištima. Međutim, iako se vremena mijenjaju, vjera se ne mijenja, već vjera, čast i poštenje uvijek imaju istu sadržinu i značenje i daju smisao života. Vladika je primjetio da ljudi, iako su se odselili, nijesu zaboravili svoje korijene, vać da njeguju pamćenje i ma gdje da žive, sjećaju se svoga zavičaja, rođenoga ognjišta, grobova svojih predaka, a posebno svojih svetinja, i to je ono što posebno raduje.
“I evo događa se pred našim očima nešto čudesno. Ovi krajevi i ove svetinje, koje su izgledale napuštene, pa i ognjišta napuštena, i grobovi zaboravljeni, oni sada povratkom našega naroda vjeri, daju novu snagu i novu svježinu našem rodu i objedinjavaju nas u Duhu Svetome. Jedino i pravo jedinstvo među ljudima je jedinstvo u Duhu Svetome”, poručio je Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, podsjetivši da se često dešava kada nam je neko i blizak srodnik, ali nije istoga duha, da se udaljimo, pa se često najbliži srodnici i zavađuju zato što su se prvo u duhu udaljili.
Crkva objedinjava sve i čini svakoga bliskoga jedno drugome, pojasnio je Mitropolit i dodao:
“Mi smo u Crkvi svi braća i sestre u Hristu Isusu Gospodu našemu. Imamo jednoga Oca našega nebeskoga, kome se molimo i prema kome imamo slobodu da uvijek kucamo na vratima Njegove ljubavi i Njegovoga srca, da nam otvori dveri svoga milosrđa. I imamo svi jednu majku, to je Srpska pravoslavna crkva. Ali to je jedna sveta i saborna i apostolska Crkva, jer je Srpska pravoslavna crkva u jedinstvu sa svim pravoslavni svetim Božjim Crkvama po cijeloj vaseljeni. I znamo kada obnovimo jedan hram, makar to bilo u krajnjoj zabiti, ali nemojte misliti da je ovo zabit, ovo je danas mjesto ljepote i duhovne visine, i tamo gdje ima hram u kome se služi Sveta služba Božija ne može biti zabit ma gdje to bilo, dakle ma gdje da se obnovi hram Božiji, to je radost za cijelu pravoslavnu vaseljenu i to je vaseljenska radost”, kazao je Visokopreosvećeni i dodao:
“I kao što su vaši preci nekada u svoje vrijeme, kada su ovaj hram podigli, završili i osveštali, doživjeli punoću radosti, i mi danas tu punoću radosti i duhovnoga bratskoga jedinstva ovdje uživamo. Ali možda više zahvaljujući vašim precima nego vama samima, zato što je teže njima bilo tada podići ovako veliki i lijepi hram u ovome selu, nego danas saborni hram u nekome gradu. A oni su ga podizali u slavu imena Božijega i radi učvršćenja svete pravoslavne vjere, kao znak svoje vjere da se imaju đe sabirati i okupljati i Bogu moliti, ali isto tako i da ostave jasno zavještanje svome potomstvu.”
Po njegovim riječim naš narod, koji je bio jedno vrijeme zalutao i u dobroj mjeri zapostavio svoje hramove, imao je cijelo vrijeme poziv Božiji preko ovih svetinja da se vrati svojim korijenima. I, hvala Bogu, vratio se u dobroj mjeri, ne baš u potpunosti, a kao svjedočanstvo tome je obnova postojećih i izgradnja novih hramova:
“To je velika radost i veliko duhovno ukrijepljenje i osnaženje. Posebno danas to doživljavamo ovdje na Trsi, jer vidimo da su ljudi koji su obnavljali ovaj sveti hram, radili sa velikom voljom, sa velikim strpljenjem uz primjenu struke. Radili su onako kako valja i kako Bog zapovijeda i zato je to danas sve lijepo i krasno vidjeti, i ovaj sabor je danas tako lijep zato što su oni uložili svoj trud i ljubav, i vratili se na put svojih predaka koji su im ostavili ovaj hram kao sveto zavještanje svete pravoslavne vjere, da ga čuvaju i njeguju u sve dane svoga života i da ga još ljepšega ostave svome potomstvu.”
Na kraju je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, u svoje ime i u ime Preosvećenog Episkopa Metodija, poželio da sve koji su se ugradili u ovu svetinju Bog nagradi:
“Koliko je god ko učinio, neka Bog umnoži dobro u njihovim domovima, prije svega da ih obdari dobrim zdravljem i svakom radošću, i zemaljskom i nebeskom. Neka bude srećna obnova ovoga svetoga hrama i ovaj sveti sabor neka bude blagosloven, svima vama na zdravlje i na spasenje i na radost. Amin, Bože daj, na mnoga i blaga ljeta!”
Najzaslužnijima uručene arhipastirske gramate
Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije odlikovao je arhipastirskim gramatama za pokazanu ljubav i dobročinstvo prema svojoj Svetoj crkvi, a naročito prilikom obnove Hrama Svetog velikomučenika Georgija na Trsi g. Rada Živkovića, Aleksandra Milosavljevića, Žarka Kaluđerovića, Miloša Jokanovića sa Trse i Hajriza Brčvaka.
Nakon Liturgije zajedničarenje je nastavljeno uz svečanu trpezu ljubavi i bogat kulturno-umjetnički program.
Crkva Svetog Georgija na Trsi
Crkva Svetog Georgija u opštini Plužine sagrađena je poslije Hercegovačkog ustanka. Negdje se navodi da je izgrađena 1899. kao saborni hram sela: Podmilogore (naseljavaju ga Jokanovići), Herceg strane (Krunići, Balandžići, Bjelakovići), zaseok Kulić (Kulići i Gredići), Donji i Gornji Unač (Krunići, Miličići, Ušćumlići i Mirkovići) i centra MZ Trsa (Jokanovići, Kraljačići, Dondići). Hram je obnovljan 1967. Hram je prilična oštećenja pretrpio u vrijeme zemljotresa, pa je 2004. urađeno injektiranje čime je donekle zaštićen od daljeg propadanja.
Krajem 2017. godine sa blagoslovom Mitropolita Joanikija, tadašnjeg episkopa budimljansko-nikšićkog, formiran je Crkveni odbor na čelu sa Milošem Jokanovićem koji je krenuo u novu obnovu svetinje.
Selo Trsa nalazi se na Pivskoj planini na nadmorskoj visini od 1450 metara. U neposrednoj blizini sela, koje je na dvanaestom kilometru regionalnog puta Plužine-Žabljak, su živopisni kanjoni rijeka Pive, Tare i Sušice, a samo selo je smješteno ispod obronaka gorostasnog Durmitora.
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
