Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije osveštao je, na praznik Svete mučenice Nedelje, u subotu 20. jula 2024. godine, obnovljenu crkvu Svetog Jovana Krstitelja, u selu Tupan u Banjanima, koju je bratstvo Komnenović posvetilo svom nebeskom zaštitniku.
Episkopu je u činu osvećenja obnovljenog hrama sasluživalo sveštenstvo i monaštvo Eparhija budimljansko-nikšićke i zahumsko-hercegovačke i primorske.
Po obavljenom osvećenju Vladika je služio Svetu Arhijerejsku Liturgiju, tokom koje je Svetu tajnu krštenja i miropomazanja primio novoprosvećeni sluga Božiji Vukan Komnenović.
Sabranima se pastirskom besjedom obratio protojerej-stavrofor Dražen Tupanjanin, paroh trebinjski, koji vodi porijeklo od bratstva Komnenovića, navodeći da je sveta Liturgija slika onoga što očekujemo i sjenka nebeske stvarnosti, ikona onoga što dolazi.
„Mi smo danas na svetoj službi, ispred ovog obnovljenog hrama Svetog proroka Preteče i Krstitelja i kao što je on u davnini govorio: Pokajte se jer se približilo Carstvo nebesko, tako i mi danas, imajući eho tih riječi u svom srcu i čuvajući taj zalog istine o približavanju Carstva nebeskog u Crkvi Hristovoj, stojimo ovdje kao oni koji vjeruju da se Carstvo nebesko približilo. Crkve, hramovi svjedoče o tome da nam je Bog došao, da je došao među nas da nas voli, da želi da budemo Njegovi, da želi da obnavljamo svoje srce i svoju dušu a to se najbolje radi kada se obnavlja hram“.
„Svaka obnova hrama ne treba da bude razdor, nego treba da bude sloga, ne treba da bude prepirka, nego treba da bude ljubav. Daj Bože da to bude i ovdje i na svakom mjestu gdje se slavi ime Božje. Ovdje su živjeli i moji preci, prije vijek i po smo otišli iz ovog sela u Trebinje, ali, evo, hvala Bogu, nismo zaboravili, sjećamo se svojih korjena a ono što je najvažnije nisu naši genetski korjeni, nego korjeni naše vjere. Vidim ovdje ove krstove pod kojima su naši preci sahranjivani, znakovi nade, ljubavi, blizine Božje. Svaki put kada se osvrnemo na groblju to je poruka koju naše oči treba da upiju, naše srce treba da primi i koja treba da se projavi u našem životu kroz ljubav, praštanje, milosrđe, kroz sve ono što je odsjaj života Carstva koje se približilo i koje je prava istina našeg života i ovog svijeta“, rekao je sveštenik Tupanjanin.
Liturgijskom propovjedi vjerni narod poučio je Preosvećeni Episkop Metodije, poželivši srećno obnovljenje i osvećenje drevnog hrama u ovom blagoslovenom mjestu.
„Gospod u Jevanđelju, kad je slikovito opisivao šta znači Crkva i zajednica Božja, ima jedan događaj s Njim i Njegovim učenicima kad je natjerao svoje učenike da idu na drugu stranu Genisaretskog jezera da sami plove u lađi; On je rekao: Doći ću ja za vama. Onda, u četvrtoj straži noću, otprilike posle tri po ponoći, kad su se podigli talasi a učenici bili sami, onda je Hristos, hodajući po vodi, prišao im, a oni kada Ga vidješe prepodoše se kao da su vidjeli utvaru. On kaže: Ne bojte se, to je prvo što je rekao zajednici svojoj i što je stalno ponavljao: Ne bojte se, ja sam. Kaže apostol Petar: Gospode, učini da i ja hodim po vodi, a On kaže: Dođi! Kad je krenuo Petar, dok je gledao u Hrista, nije tonuo, čim je pogledao u talase i vjetar, koji su se dizali oko njega i u svoje okruženje i okolnosti, skinuvši pogled sa Hrista, počeo je da se davi u moru ovoga života“.
„To je slika Crkve gdje Mu je Petar, tonući i daveći se, zavapio: Gospode, pomagaj. On je prišao, izvukao ga, uveo ga u lađu i kad je ušao On u lađu prestao je vjetar i oluja i talasi, sve se umirilo. Lađa je simbol Crkve, Crkva je sredstvo da dođemo do svog željenog cilja. I ovaj hram koji je ovdje podignut prije mnogo godina, evo danas je obnovljen i obnavljan kroz vrijeme i vaspostavljana služba u njemu, samo su sredstva i način kako da se dođe do Carstva nebeskog. Ono što u ovom hramu vlada to je Hristos i Njegova ljubav i blagodat Božja i naša zajednica koji smo se ovdje okupili oko Njega i u ime Njega, u slavu imena Njegovog, u spomen Svetoga kome je ovaj hram posvećen. To je slika Crkve i našeg puta ka Carstvu nebeskom i smisla našeg života i nade našeg spasenja. Bez Crkve kao sredstva spasenja, a Hristosa Koji je centar ovog svetog hrama i bez nas ovdje koji smo se okupili oko Njega nema zajednice, nema Crkve i nema spasenja“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.
Spasavamo se samo u zajednici, a da bismo živjeli u zajednici moramo, po riječima Vladike Metodija, da praštamo, to je prvo i jedino što nam je ostavio Hristos u molitvi „Oče naš“ da oprostimo svima i da se tako nadamo otpuštenju grehova i da nam Bog oprosti sagrešenja naša.
„Ne postoji zajednica savršena u kojoj nema trvenja, prepirki, zamjerki, konflikata, svađa. To ne postoji, jer ovo je zemlja, ovo nije raj, ali ima jedan spasonosni lijek za to koji nam je Hristos ostavio, a to je opraštanje drugome. Ne možemo drugome oprostiti ako se nismo smirili. Šta znači biti smiren? To je prvo u blaženstvima koje Hristos svojim učenicima i narodu rekao na Gori, kad im je besjedio: Blaženi su siromašni duhom, to jeste smireni koji o sebi visoko ne misle, koji nisu naduti, nadmeni, koji ne gledaju sve sa visine, ne misle da su oni nešto posebno, najznačajnije, najvrjednije, najpametniji, najsposobniji, najbolji nego skromno misle o sebi, u tom smislu su siromašni duhom“.
„Da to mišljenje o sebi koje um naš stvara, to lažno ja, taj ego da to odstranimo i kad se njega odreknemo nekad izgleda kao da smo se samog života odrekli, toliko je to bolno za čovjeka. To je ono što vlada nama dok se ne sretnemo sa Hristom, a kad se sretnemo sa Hristom onda zaboravimo na sebe i svoje mišljenje o sebi. Tada u pravoj svjetlosti sebe sagledamo. Čim čovjek visoko misli o sebi to je jasan znak da je daleko od Boga, a kad skromno misli o sebi, kad je smiren to je jasan znak da duboko i blisko osjeća Hrista u duši svojoj, osjeća blizinu Božju, a kad je Petar, kad ga je zvao Hristos u apostolstvo, vidio silu Hristovu i čuda koja je On stvorio i tvorio, on je rekao: Gospode, idi od mene, jer sam grešan čovjek i pao Mu je pred koljena, osjetio je svoju nedostojnost, osjećajući Njegovu blizinu i Božju svemoć“, kazao je Vladika.
Kad se čovjek smiri, dodao je Episkop Metodije, on je onda blažen.
„Tako je i Hristos rekao: Blaženi su nišči duhom, siromašni duhom, odnosno smireni, skromni, nepretenciozni ljudi, nenametljivi jer je takvih, kaže, Carstvo nebesko. Kao što je gordost skinula arhangele sa neba i u podnebesje ih survala tako će skromnost i smirenje da vaznese na nebo ponovo i vaspostavi život u rajskim naseljima. Upravo je obnovljenje ovog hrama u stvari smisao toga, ne da mi ukrasimo ove divne kamene zidove koje su naši preci podizali, a mi ih danas obnavljamo, nego da obnovimo onu ljubav u ovom hramu i našu zajednicu i sve one divne jevanđelske vrline koje Hristos od nas traži, makar u onoj mjeri u kojoj je nama to moguće i ukoliko imamo snage, makar da se trudimo na tom putu, a onda će blagodat Božja da usavrši sve što što je nesavršeno i upotpuni sve što je nepotpuno“.
„Da se okupljamo ovdje i oko drugih svetih Božjih hramova u ljubavi i praštanju, jačajući svoju zajednicu i naše međusobne odnose, idući tim divnim, spasonosnim putem spasenja kojim su išli oni koji su podizali ovaj hram, naši sveti preci i svi sveti iz našeg roda, ti duhovi plemeniti, ti vitezovi duha ne samo mača, jer je teže nekad biti dobar i oprostiti i skromno o sebi misliti, nego opasati se nekim oružjem pa krenuti u zauzimanje cijelog svijeta. Ako ne zauzmemo prostore svog srca i njime na ovladamo i budemo glavni nadziratelji tog prostora, a u njemu prizivajući ime Božje dok se On u to srce ne useli, jer je srce presto Gospodnji i to je ono što Gospod od nas hoće. Srce tvoje hoću, govorio je psalmopojcu Davidu, to je ono što On hoće od čovjeka, a srce je centar ljudskog bića. To nije pumpa koja pumpa krv i koje je najbitniji organ u našem tijelu, duhovno srce je mjesto u našem biću gdje samo može ući Bog i u njemu se nastaniti“, poučavao je Episkop Metodije, poručivši:
„Gospod da nam očisti srca naša blagodaću i milošću svojom, da se mi potrudimo da oprostimo bližnjima svojim, da ih zagrlimo i kažemo da ih volimo i da sve što možemo učinimo za njih i da tako ovaj svijet napravimo i učinimo makar malo podnošljivijim mjestom za život“.
Po odsluženoj Liturgiji, zajedničarenje je nastavljeno uz trpezu bratske ljubavi.
O bratstvu Komnenović, koji su prije više od pet vjekova sagradili drevni hram Svetog Jovana Krstitelja, govorio je profesor Veselin Matović. Naglasio je da su crkvu podigli nakon pada Hercegovine, kada Turci i islam preplavljuju Balkan, čime su na banjskom kamenu utvrdili temelj svog identiteta, nebokaze i zemljokaze sebi i potomcima.
Komnenovići su, po riječima Matovića, nekada u Banjanima bili brojno bratstvo, a vremenom su se rasuli širom svijeta, nose druga prezimena, kao što su Nikolajevići, Tupanjci, Rogani, Bojovići, Vukotići, Jolovići i Komnenovići iz Boke, od koji su bili čuveni političari, privrednici, kulturni radnici, sveštenici, igumani. O tome koliko su bili moćni i bogati svjedoči i hram u selu Tupan koji su u to vrijeme mogli podići samo vlastela.
Željko Komnenović, predsjednik Opštine Tivat, sabranje je pozdravio u ime bratstva i Crkvenog odbora, izrazivši ponos i radost zbog obnove hrama i obnavljanja zajedništva u mjestu porijekla Komnenovića.
Održan je kulturno-umjetnički programu u kojem su nastupili: narodni guslar Đorđije Koprivica, interpretatorka etno pjesama Jelena Koprivica, mladi guslar Ognjen Koprivica, izvorna muška pjevačka grupa „Banjani“, guslar Goran Komnenović.
