Arhimandrit Andrej, iguman manastira Crna Reka, održao je večeras, 17. decembra 2022. godine, u Podgorici predavanje na temu: ,,Post i borba sa zverima”. Ovo predavanje je treće po redu u ciklusu predavanja u toku Božićnog posta u kripti podgoričkog Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, po blagoslovu Visokopreosvećenog Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija.
Sabrane u prepunoj kripti hrama je pozdravio protojerej Nikola Pejović, zablagodarivši svima na prisustvu, a nakon toga riječ je uzeo predavač, arhimandrit Andrej. On se u uvodnom dijelu osvrnuo na naslov predavanja, obrazlažući podrobnije da borba protiv zveri zapravo nije eksterne prirode ili segment zavjereničkih teorija, već je internog karaktera, boreći se sa sopstvenim slabostima stičemo istinsku ljubav:
,,Koristio sam sa namjerom ovom prilikom clickbait naslov predavanja koji glasi: Post i borba protiv zveri. Zašto? Zato što vrlo često ljude okupira toliko borba protiv zveri, do te mjere da zaborave da se bore protiv sopstvenih slabosti, već se usmjere na neke stvari koje su potpuno nekompatibilne sa postom. Suzdržavanje od hrane u postu jača naš duh, a umni post, što znači upravo neobraćanje pažnje na nevažne stvari, čini da se lakše i češće usredsređujemo na molitvu i na oproštaj. Jako je važno oprostiti svome bližnjem i nije Gospod bez razloga insistirao na tome da imamo ljubav među sobom kako bi svi (ostali) poznali da smo Njegovi učenici.”
Arhimandrit Andrej je potom podvukao da ljubav nije psihološka kategorija ni lučenje hormona, već se detektuje i mjeri količinom žrtve koju smo spremni da podnesemo za onog koga volimo:
,,Ljubav mnogi ljudi pobrkaju sa zaljubljenošću. Prava ljubav je Božanska energija i ona se može ako hoćete detektovati, izmjeriti žrtvom koju smo u stanju ili koju želimo da podnesemo za onoga koga volimo. U tome nam upravo pomaže post, zato što je čovek psihofizičko biće i nema ničega što radimo na našem tijelu a da ne utiče na naš duh, kao i obrnuto.”
Iguman manastira Crna Reka je rekao da je vjera zapravo dar blagodati Božije, podsjećajući pritom da dar vjere ne bi bio dostupan u svoj svojoj ljepoti i punoći da nije Bog odlučio da se rodi kao čovjek:
,,Gospod nam je darovao vjeru i to je Njegov poklon i tako vjeru treba tretirati, ne treba je uzimati zdravo za gotovo. Ako ne poštujemo prije svega zakon ljubavi može nam se desiti da izgubimo vjeru. Ali mi koji vjerujemo treba da se radujemo što vjerujemo, što nam je Bog otvorio duhovna čula, duhovne oči i treba da plačemo za onima koji nisu imali tu blagodat i taj blagodatni dar nisu dobili.Dar vjere ne bi bio dostupan u svoj svojoj ljepoti i punoći da Bog nije odlučio da se rodi kao čovek. Prevelika je to blagodat i blagoslov za nas ljude. Nijedno drugo stvorenje Božije pa čak ni anđeli nisu imali čast da se sam Gospod rodi kao jedan od njih. Ovo je tajna Božića koja se može primiti i objasniti i razumeti samo vjerom. Organ kojim spoznajemo i sa kojim opštimo sa Bogom nije mozak, naš razum nije sposoban da dosegne do Svevišnjeg i poznanja prave istine, organ saznavanja Boga oduvek je bio srce čovjekovo”.
U drugom dijelu izlaganja arhimandrit Andrej je dao poseban osvrt na opštu ujdurmu i opsesivnost oko lika i djela antihrista, eksplicitno navodeći da je ujdurma oko antihrista veoma štetna, te da se kontekst Otrkovenja Svetog Jovana Bogoslova ne može tumačiti van liturgijskog etosa, uzdajući se u svoj vlastiti razum koji je ograničen i varljiv:
,,Kada govorimo o zverima, zver iz bezdana se najčešće poistovećuje sa antihristom. Kod nekih zapadnih hrišćana nastala je čitava pomama oko toga ko je antihrist, kad će doći i šta će činiti? Nažalost, ova pomama je po malo prodrla i u Pravoslavlje. Međutim, pravoslavni pogled na ovu preblematiku je sledeći. Sama pomama oko antihrista je veoma duhovno štetna. Ona je nastala ponajviše iz dva razloga. Prvi je pokušaj da se rastumači Otkrovenje Svetog Jovana Bogoslova van jedinog konteksta u kome se ono sme i može tumačiti, a to je liturgijski kontekst. Samo Otkrovenje je napisano kada je Jovan bio u duhu na dan Gospodnji – u nedjelju. U potpunosti odiše liturgijskim etosom i jezikom koji baštini jedino i samo Crkva pravoslavna. Tumačiti proročanstvo, Otkrovenje van tog konteksta znači izjednačavati ga sa svojim umišljenostima i zabludama i to je vrlo opasno”, poručio je o. Andrej i dodao:
,,Nažalost u ovome su mnoge od protestantskih denominacija zastranile, jer su pokušale da Crkvu zasnuju na ljudskom umovanju, van Liturgije. Nažalost, neki pravoslavni su naseli na ovaj đavolji trik i tako traže da pročitaju i saznaju o antihristu kroz tumačenja protestantskih ili nekih drugih knjiga o Otkrovenju a to je višestruko opasno i neinteligentno. Jako je zanimljivo da ljudi čitaju te knjige o antihristu i smatraju da će steći nekakvo znanje i da će tim znanjem da se odbrane od antihrista kad dođe. To je strašno velika zabluda! Prva stvar, to je vrlo gordo jer smatramo da nam ne treba Bog da bi antihrista prepoznali, već je dovoljno da nešto pročitamo, nešto saznamo. Znači to je uznošenje sopstvenog razuma u odnosu na vjeru, u odnosu na blagodat Božiju i uzdanje u svoj razum”, zaključio je.
Arhimandrit Andrej je poručio da se treba baviti Hristom i da trebamo biti zagledani u Hrista jer nam u borbi sa zlom samo Bog može pomoći:
,,Preporučujem ljudima da se uopšte ne bave ničim što nije Hristos, naročito u postu, jer je to jako opasno. Od antihrista nas će izbaviti Hristos i samo zagledanost u Hrista, nema šanse da neko znanje, neka lukavost, nešto što smo pročitali i saznali mimo Gospoda, može da nam pomogne u toj borbi. Samo zagledanost u Hrista, samo sjedinjenje sa Gospodom može da nas sačuva. Sveti Jovan Bogoslov naziva svakog onog ko odriče da se Bog ovaplotio u ljudskom tijelu i postao čovjek – antihristom. Dakle, onoga ko poriče tajnu Božića, tajnu praznika za koji se ovim postom pripremamo. Pitamo se da li smo se sačuvali od antihrista? Dakle, prvo i osnovno je da vjerujemo da se Gospod Isus Hristos rodio u tijelu i da je Bog postao čovjek. Jedino će nas poniranje u tu tajnu, koja se u Crkvi pažljivo i brižljivo čuva, spasiti od ovog sluge nečastivoga.”
Podsjetio je da je post veoma važan sa aspekta pravilno utrošenog vremena u pogledu prevazilaženja loših navika i zadobijanju istinskog vrlinskog života:
,,Ne usmjeravajmo tokom posta našu pažnju na gluposti, to može biti za nas pogubno, vježbajmo sebe da budemo zaokupljeni Hristom, da se bavimo onim što je Božije. Ako već čitamo nešto, ne čitajmo preskačući, površno, hajde da čitajmo temeljno ono što obogaćuje dušu, nadahnjuje. Prosto je potrebno vježbati se u tome, jer navike su mnogo prisutnije u našem životu nego što volimo da mislimo. Koliko god da smo svjesni da je neka navika kod nas loša, ali se ne bavimo njome, odnosno ne bavimo se time da je iskorijenimo, onda nećemo moći da izađemo sa njom na kraj. Da bi čovjek odbacivao loše navike, a sticao vrline to ne može postići odjednom, mora se ići postepeno.”
Potom je post razvrstao u tri kategorije, post kao uzdržavanje od hrane, tjelesni post, uzdržanje od neusmjeravanja pažnje ka Hristu, kao umni post i najzad, najviši oblik posta, kako navodi otac Andrej, to je post o nepovrijeđivanju bližnjih i nemanja mržnje prema njima:
,,Post je zapravo vrijeme kada moramo naše unutrašnje životinje da ukrotimo, da nas slušaju na opštu korist. Jer ukoliko tim zverima povlađujemo, biće sve teže da ih kasnije savladamo. Potrebno je postiti da bi se sa tim zverima izborili. Uzdržanje od hrane obuzdava naše unutrašnje zveri, uzdržavanjem od nepažnje čuvamo sebe od nečistih sila, dakle antihrista, a ljubavlju pobjeđujemo jedni druge. Najuzvišeniji oblik posta je dakle suzdržavanje od neprijateljstva jednih prema drugima. Ostali oblici posta su tu da bi nas podstakli i pripremili. Za nas je imperativ da oprostimo svojim neprijateljima i to nije lako. Ali to je zaista nešto što Gospod ultimativno traži od nas, jer ako mi ne oprostimo neprijateljima svojim sagrešenja njihova, ni Otac naš nebeski neće oprostiti nama sagrešenja naša. Ako hoćete da ojačate vaše unutrašnje zveri samo, ne daj Bože, osuđujte i mrzite one koji su vam učinili zlo. Postom, molitvom, praštanjem ukidamo hranu ovim zverima i one slabe i tako ih lakše savladavamo”, zaključio je otac Andrej.
Zatim se podsjetio velikih riječi sveštenika Tomasa Hopka da naše spasenje direktno zavisi od našeg odnosa sa onom ličnošću koja nas najmanje voli i koju mi najmanje volimo:
,,Ima jedna misao koju sam našao slušajući jedno predavanje na internetu od oca Tomasa Hopka iz Američke pravoslavne crkve, gdje je on obrazložio jednu svoju misao i prilično me ubijedio da jeste tako, a to je sledeće: Samo naše spasenje, direktno zavisi od našeg odnosa sa onom ličnošću na Zemlji koja nas najmanje voli i koju mi najmanje volimo. I kako smo se prema toj ličnosti ophodili, tako će nam se suditi. To je zaista strašna pomisao! Meni je bila strašna i pomogla mi je da prosto nekima ljudima oprostim, jer nije lako opraštati, treba mnogo raditi na tome.
Predlažem ljudima koji imaju problem sa nekom ličnošću, prvo da se dobro uplaše ako nekog ne vole jer to može nekad da ih odvede u pakao. Nemojmo se varati, zaista je tako! Kriterijum po kojem će nam se suditi jeste taj kriterijum, kako smo mi tretirali osobu koja nas je najmanje voljela i koju mu najmanje volimo na ovom svijetu. Post je vrijeme kada bi trebalo da se bavimo tim podvigom ljubavi kao najvišem obliku posta”, poručio je otac Andrej.
Ukazao je i na važnost truda u ljubavi prema drugome, naročito u pogledu molitve za onoga koga ne volimo i ko nam zlo čini:
,,Molitva za neprijatelje nije laka, naročito u početku može biti mučna, jer čovjek sebe prisiljava na nešto, ali, kad god imamo problem sa nekom ličnošću, dužni smo da se za tu ličnost molimo. Idealno bi bilo ako bismo vježbom, tom askezom, sebe istrenirali da kad nam ta osoba padne na pamet da nas ne preplave razne pomisli ili osjećanja protiv te osobe, nego da pokušamo da se za tu ličnost pomolimo. Najbolji način bi bio da obavezno u postu nađemo neki momenat, jednom dnevno da uzmemo brojanicu u ruke i da se molimo Gospodu Hristu za tu osobu i to ne petnaest minuta, pola sata, nego da se molimo do onog trenutka kada osjetimo da ne prisiljavamo sebe i da to nije molitva koju činimo sa mukom, nego da ona počinje sama da teče od srca.”
,,Vratimo se zato tajni ovaploćenja Gospoda našeg Isusa Hrista, Onoga bez koga ne možemo činiti ništa. On je na sebe uzeo ljudsko tijelo, kako bi nama podario Božansku blagodat postojanja. Ne prezirimo ovu Njegovu žrtvu, ne podajmo se zverima. On je pobjedio za nas i od nas traži samo da prihvatimo Njegovu Božansku ruku, kako bi nas izvukao iz adskog življenja u grijesima. Post bi bio pružanje naše ruke kao odgovor na Njegovu pruženu ruku”, zaključio je time svoje izlaganje arhimandrit Andrej, iguman manastira Crna Reka.
Tekst, foto & video: Boris Musić
