Ovih dana se rasplamsala priča o tome da Crkva zloupotrebljava školarce (đecu koja idu u škole) za neke svoje religiozne ( neko dodaje i političke !?) ciljeve, i da je to veoma loše za državu Crnu Goru. Jedan neoprezan poziv prosvetnog radnika da đaci (jednog razreda, jedne škole) organizovano dođu na molitvu, stavio je – u dijelu javnosti – generalno pod znak pitanja prisustvo đece u bogomolji. Evo nekoliko napomena, kao tema za razmišljanje, bez pretenzije da kažemo sve i da donesemo definitivne zaključke.
1. Srednjovjekovna Crna Gora (Zeta) nije mogla imati drugih škola osim crkava i manastira – i to je trajalo najmanje pet vjekova. Generacije Crnogoraca – dakle naših predaka – su se opismenjavale na tim mjestima. Sve što imamo sačuvano kao spomenik naše, autentične crnogorske pismenosti (ali sve!!!) od vremena Crnojevića do Njegoša – nastalo je ili pod svodovima nekog od naših manastira ili je pisano rukom nekog od ljudi u mantiji. Pa da nema drugog, ovaj bi razlog bio dovoljan da svaki crnogorski školarac uđe u crkvu i vidi šta tamo ima, a da mu, neko crkven, to i pokaže (objasni).
2. A kakvi su bili uslovi za razvoj školstva (u smislu učešća svih građana i većeg opismenjavanja stanovništva) – o tome ne treba trošiti riječi. Mogućnosti za otvaranje masovnih škola nije bilo ni u krajevima pod turskom okupacijom. Tokom 18. vijeka mitropoliti Petrovići su pokušavali da organizuju škole pri manastirima ali se novac za prosvetu teško odvajao u ratnim uslovima. Neke obrise prve škole ili nekog školskog kursa imamo u Cetinjskom manastiru u vrijeme Svetog Petra Cetinjskog, ali je mladi Rade Tomov ipak morao na školovanje na Toplu i u Savinu. I tamo opet – kod popa u školu! I to je bio početak i kraj Njegoševog formalnog obrazovanja. Zato, ako hoćete da đeca vide gđe se Njegoš školovao – pravo u crkvu sa njima.
3. Godine 1834. Njegošu će poći za rukom da osnuje prvu školu pri Cetnjiskom manastiru. Osnovni cilj te Njegoševe škole bio je da polaznike nauči kako da čitaju i pišu, i kako da se mole Bogu. Otuda su i udžbenici u prvoj novovjekovnoj crnogorskoj školi bile bogoslužbene crkvene knjige. Prvi učitelj Njegoševe cetinjske škole bio je Bokelj Petar Ćirković koji je na Cetinje đeci donio troazbučni Slaveno-serbski bukvar Pavla Solarića iz 1812. Ko želi da našim školarcima pokaže prve školske udžbenike u Crnoj Gori – može komotno da ih povede kod popa u crkvu. (Zbilja nijesam siguran koliki je procenat čitalaca ovog teksta koji bi, bez prethodnog ”guglanja”, mogao reći čemu služe i na šta se odnose knjige Oktoih i Časoslov – spomenici crnogorske kulture i duhovnosti!)
4. Sljedeće ili iste te godine Njegoš otvara pečatnju (štampariju) u Manastiru, a 1842. i drugu školu, opet u manastiru, Dobrska ćelija (u svoje vrijeme jednom od sjedišta cetinjskih mitropolita). Pretpostavlja se, da su pored ove dvije škole, u Crnoj Gori tada radile još i škole pri manastirima u Ostrogu i Brčelima. Među prvim štampanim štivima u ovoj Njegoševoj pečatnji izdvojio bih ”Srpske narodne poslovice” koje je priredio Vuk Karadžić uz izdašnu institucijalnu i personalnu pomoć Njegoševu. Ove poslovice, pod ovakvim imenom, uključuju veliki broj narodnih umotvorina baš sa područja Stare Crne Gore. Zatim ”Srpski bukvar – radi učenja mladeži crkvenom i građanskom čitanju” iz 1836. Potom, 1838, Vuk je, zajedno sa Njegošem, štampao „Srpsku gramatiku – sastavljenu za crnogorsku mladež“! kao udžbenik neophodan za prosvetni rad u novoformiranim crnogorskim školama. Tu je štampana i zanimljiva Njegoševa pjesma ”Srbin Srbima na časti zahvaljuje” koja predstavlja njegovu zahvalnost bokeškim rimokatolicima na nekoliko dana vanrednog gostoprimstva. Elem, ko pročita naslove i sadržaje ovih prvih udžbenika i književnih đela Njegoševe štamparije, bolje će razumjeti nastojanja Crkve i sveštenstva da pomire i u bratskom odnosu drže srpski i crnogorski identitet u Crnoj Gori, koji, oba – postoje ovđe monogo duže prije Prvoga rata i čuvene 1918!
5. U vrijeme knjaza Danila pri Cetinjskom manastiru nastavlja da radi ona njegoševska škola koju su pohađali kako budući knjaz Nikola, tako i njegovi rođaci Božo i Šako Petrović, ali i toliki drugi… U svim ovim školama (podatak iz kasnije 1870.) bilo je oko 300 crnogorskih đečaka i čak 12 (!) đevojčica. Poslušajte imena predmeta koje su oni pohađali: Vjerozakonski predmeti – biblijske pripovjetke Starog i Novog zavjeta; Katihizis; Psaltir sa prevodom; Crkveno pjenije… ali i srpska istorija, srpska gramatika. A ovo pominjem kao lijek protiv nacionalističke nervoze koja bolesno dijeli stvarnost na ”crnogorsku” đecu i ”srpske” popove…
To su dakle prvi koraci našeg školstva u 19. vijeku. Za njima slijedi povijest bogoslovske škole na Cetinju i prvih gimnazija na teritoriji današnje Crne Gore. Od Njegoša do kraja Drugog svjetskog rata bogoslovlje (vjeronauka) se izučavalo bez prestanka u svakoj crnogorskoj školi. Poslije Veljega rata 1878, na teritoriji koja je pripojena Crnoj Gori, muslimanska đeca su bila obavezna da pohađaju narodne crnogorske osnovne škole, kao i đeca pravoslavaca, s tim što su ona umjesto slobodnog četvrtka imala slobodan petak, a vjersku nastavu izvodio je njihov vjeroučitelj. Od tih godina, pravoslavni sveštenik nije mogao biti postavljen za učitelja u školama gđe je bio veći broj muslimanske đece.
Ovo kratko podsjećanje bi moglo da stiša strasti po pitanju prisustva đece u pravoslavnom hramu, na bogosluženju. Da, tačno je – ne treba učitelj da ih sabira na molitvu. To radi pop preko vjerujućih roditelja. I kad se sabiraju u ove dane – treba da paze na zdravstvene propise. Ali sa druge strane, nikome u Crkvi ne pada na pamet da se školska nastava drži u crkvama, niti smo učionicu zamijenili kapelom – nego se jednog dana održala molitva za onu đecu i one roditelje koji su htjeli tu molitvu. Ovo pitanje nije, priznajem, do kraja definisano pozitivnim propisima, ali daleko smo od državne propasti ako su đeca došla ispred popa ili hodže. Naprotiv.
Ubijeđen sam da bi svaki prosvjetni radnik smatrao prestižnim poduhvatom ako bi, na kakvoj ekskurziji, đake poveo u Notr Dam ili u neku od milanskih i londonskih katedrala. A isto tako vjerujem da ne bi nastala bježanija ako bi se u tim zapadnim bogomoljama u tom momentu začule orgulje ili pjesma tamošnjeg crkvenog hora. Opšte prosvećenje naroda u pogledu upoznavanja institucija i pojmova, napraviće društvo (i pojedince u njemu) moćnim i sposobnim da prepoznaju granicu između svetog i profanog, između građanske i vjerske slobode na jednoj i opšteobaveznih institucija na drugoj strani. Ni Crkva neće biti bauk građanstvu, niti će škola biti neprijatelj vjernicima.
Sekularizam predstavlja odvojenost a ne atomski rat između Crkve i države. Ako se radi o prostoru izvan institucije škole i vremenu izvan same nastave, o organizaciji čina od strane sveštenika (a ne učitelja) bez ikakve obaveze ili prisile i uz podrazumijevajući pristanak roditelja; ako znamo da je Crna Gora jedna od 4-5 evropskih zemalja u kojoj nema nikakvog (!!!) oblika vjeronauke u školama; ako ovđe jasno vidimo da su nam nastanak i vjekovno trajanje školstva nerazdvojivi od Crkve ili džamije; ako znamo da tu istu đecu – potpuno u skladu sa Ustavom i zakonski – crkve i vjerske zajednice sabiraju u svoja svetilišta u dane duhovnih praznika – eto razloga da o svemu govorimo sa više razumijevanja.
Neznanje pismenih ljudi u vezi koljenopreklone molitve (metanije) postaje zastidno onoga momenta kada prerasta u njihovu agresiju prema Crkvi kroz pitanje: ”A kad su to naši stari klanjali u Crkvi”? Zagledajmo se u sliku iznad teksta, i ćuteći poslušajmo odgovor koji dolazi iz molitve naših predaka…
Ivor: Vijesti
