U nedjelju desetu po Pedesetnici, kada naša Sveta Crkva proslavlja spomen na Svetih sedam mučenika postradalih u gradu Efesu, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta Liturgija kojom je predstojao protojerej Nikola Pejović, starješina podgoričkog Sabornog hrama.
Proti Nikoli su sasluživali: protojerej-stavrofor Dalibor Milaković i protojereji Miladin Knežević, Igor Balaban i đakon Vedran Grmuša.
Nakon čitanja začala iz Svetog Jevanđelja, sabranima se obratio protojerej Nikola Pejović.
On primjećuje da Gospod odgovara učenicima teškim riječima: „O, rode nevjerni i pokvareni, dokle ću biti sa vama, dokle ću vas trpjeti?!“
U daljem obraćanju otac Nikola objašnjava da ove riječi Gospodnje, iako naizgled stroge, nisu imale za cilj da uvrijede, već da probude. Pravi primjer tome su duhovni sveti ljudi poput blaženopočivših Mitropolita Amfilohija ili Episkopa hercegovačkog Atanasija koji su spolja djelovali strogim, ali su iznutra bili „more i okeani smirenja“. Prota Nikola ističe da prava krotost, istinsko smirenje ne ogleda se u spoljašnjosti, već u dubokom unutrašnjem stanju duha koji posmatra i sebe i druge iz Hristovog ugla.
,,Gospod ovdje želi ne da uvrijedi nekoga, kako mi to često mislimo kada nam se neko sa ljubavlju obraća, a imali smo u svome okruženju takvih svjedoka koji su spolja bili, rekli bismo grubi, ali koji su iznutra bilim jedno mirno more i okean smirenja, pred kojim su se najveći podvižnici divili. Takvi su bili naš Mitropolit (Amfilohije), još ponajviše naš Vladika Atanasije hercegovački. Dakle, nije smirenje, samo ono što je spoljašnje u čovjeku, nego smirenje taj unutarnji vapaj i čežnja i sagledavanje i sebe i ljudi oko sebe po mjeri Hrista Boga našega. Takav je bio Gospod naš smiren i krotak kao jagnje Božije, ali iz istog takvog smirenog čovjeka, savršenog čovjeka i savršenog Boga, izlazile su nekad i ovako teške, pomalo uvrijedljive riječi, ali one dakle nijesu imale smisao i cilj da nekoga uvrijede, nego da nas uvijek probude i da istaknu u nama ono što je glavno, a ono ovdje stavlja akcenat na ono što je suštinsko u čovjeku, ono što čovjek nekako zakopava i zatrpava i krivotvori, a to je istinska i prava vjera“.
Prota Nikola nastavlja objašnjenjem da riječi Gospodnje zapravo ističu ono što je suštinski važno u čovjeku – a to je prava vjera – istinska vjera. On zatim podsjeća na pouku Gospodnju da vjera, čak bivajući i mala poput zrna gorušice, može da pomjeri planine, odnosno učini velike stvari. Zatim objašnjava da je put uzrastanja u vjeri kroz post i molitvu, naglašavajući da je u toku Uspenjski Bogorodičin post, kojim se pripremamo za praznik Uspenja Presvete Bogorodice.
Objašnjava da vjera zapravo znači prihvatiti novu stvarnost – spoznati da je život dar od Boga koji treba poštovati kao bescen vrijedan dar budući da ovakva spoznaja i saznanje donosi potpuno novi odnos prema životu, ispunjen smirenjem (jer se ne može hvaliti niko onim što mu je dato kao dar), kao i zahvalnošću prema Tvorcu za Njegovu nepojmljivu i nesagledivu ljubav prema čovjeku kao i imanje povjerenja da će Bog, kao savršen roditelj, brinuti o svojoj tvorevini.
Otac Nikola podsjeća da je potrebno čovjeka sagledati iz Božije perspektive i perspektive vječnosti kao istinskog stvorenja Božijeg, jer čovjek i jeste stvoren nalik Bogu, po Njegovoj slici i prilici. Prota Nikola opisuje lica prisutnih na Svetoj Liturgiji kao „najljepšu ikonografiju svake Liturgije“ i poredi ih sa zlatom okićenim ikonama koje ih okružuju, a koje zrače posebnim svjetlom i radošću. Te ikone ukazuju da je smisao života da se, kroz vjeru, post, molitvu, ljubav i pomirenje, ostvari zajedništvo sa svetiteljima Božijim i samim Bogom i bližnjima – zaključuje protojerej Nikola Pejović.
Na kraju svog obraćanja prota Nikola akcentuje da ovo vrijeme posta i molitve treba iskoristiti za izgrađivanje i sticanje istinske i prave vjere, ma koliko ona mala bila, pa i kao zrno gorušice – ne da bi pomjerala planine radi sopstvenog veličanja, već da ukloni „male kamenčiće“ taštine, oholosti, gordosti, sujete i međusobne otuđenosti, dozvoljavajući da se Božija ljubav nastani u svakom čovjeku.
,,Ako nas je Bog stvorio iz ljubavi, onda će taj koji me je stvorio kao savršeni roditelj i da brine o meni. Eto, samo ove male početne stepenice su dovoljne da čovjek drugačije vidi i svoj život, ali da drugačije vidimo živote svih ljudi koji nas okružuju. Da vidimo lica, brata i sestre našega kao istinska stvorenja Božija, kao lik Božiji da gledamo. I ova lepeza svih vaših divnih likova su najljepša ikonografija svakog bogosluženja i svakog našeg sabranja. A ove ikone koje nas okružuju, koje se utapaju u ovo zlato iz kojeg prosijava neka neobična svjetlost i radost, ono nam pokazuju da je cilj našega života upravo da vjerom kroz post, kroz molitvu, kroz ljubav, kroz smirenje, kroz sticanje istinskog pravog vrlinskog života dostignemo u zajednicu svetih. U ove preobražene likove u koje neće biti više ni prolaznosti, ni grijeka, ni smrti, ni tuge, ni žalosti, nego će biti ono konačno ostvarenje za svakoga čovjeka. Jer Bog nije dao čovjeka da propadne, nego da svaki koji vjeruje, ima život vječni i neprolazni. Dolazak na sveta bogosluženja, učestovanje u njima, post i molitva, ispovijest, pokajanje, smirenje, sve nas to obožuje, sve nas to iscjeljuje i sve nas to privodi Hristu Bogu našemu, koji je jedini put i jedina istina i jedini pravi izvor, darodavac i punoća života i neka bi On bio i nama u ovim danima posta i molitve na pomoć da i mi dostignemo onu vjeru, pa makar onu malu, gorušičinu, ne da pomjeramo brda i planine da bi se pred ljudima hvalili, nego da pomjerimo makar onaj mali kamen naše sujete, naše gordosti, naše otuđenosti međusobne da bi se u nas uselila ljubav, Božija, ljubav, Boga – Presvete Trojice, Oca, Sina i Duha Svetoga, kome neka je slava i hvala u vijekove, vjekova. Amin!“
Tekst, foto: Boris Musić
