Piše: đakon Pavle Lješković
“ Hoćeš li ti i dalje biti moj otac“ – upitao ga je šestogodišnjak riđe kose i krupnih plavih očiju, dok ga je posmatrao kako iznosi iz stana poslednje kutije sa stvarima. Na dječakovo pitanje u tom momentu nije obratio naročitu pažnju. Bio je zadovoljan zbog toga što je njegova supruga konačno potpisala papire za razvod. Sa njegove tačke gledišta, sve je tada izgledalo savršeno. Supruga je dobila starateljstvo nad djetetom, stan i zajednički automobil. On je već nekoliko mjeseci živio sa novom, trinaest godina mlađom djevojkom u stanu koji se nalazi u jednoj od budvanskih novogradnji. Stan im je kupila njegova majka, koja ga je već duže vrijeme ohrabrivala da napusti suprugu. Takođe mu je dala i neograničen budžet da svoj novi dom opremi što raskošnije. Njegova djevojka je tih dana bila neobično zadovoljna i raspoložena. Poklanjala mu je pažnju koja mu je nedostajala u braku.
Uopšte gledano, tada je zaista izgledalo da za njega dolaze neki bolji i bezbrižniji dani. Danas, više od dvije godine nakon razvoda, sve je potpuno drugačije! Djevojka, od koje je u međuvremenu saznao da ne želi tradicionalni brak i djecu budući da joj je važna karijera, je sve nezadovoljnija i razdražljivija. Gotovo svaki razgovor sa njom u poslednje vrijeme se završava sa svađom i veoma glasnom raspravom. Njegova majka često dolazi kod njih i njoj upućuje iste kritike koje je prebacivala i bivšoj supruzi, budući da nijedna žena nije dovoljno dobra za njenog sina jedinca. Takođe, gotovo nikada ne propusti da ih podsjeti da je stan ona kupila i opremila! Poslednjih mjeseci je počeo često da odlazi kod svog oca kako bi mu se požalio i dobio od njega neki savjet i podršku. Međutim, svaki put nailazi samo na zid ćutanja, dok ga posmatra kako u malu kristalnu čašu dosipa konjak ili viski. Njegov otac je čovjek koji nikada ne popije više od tri ili četiri čašice pića. Ono što je u tom svakodnevnom višesatnom ritualu neobično jeste činjenica da u svakom gutljaju uživa, trudeći se da osjeti miris i aromu pića koje je odabrao za taj dan. Radi se o ćutljivom i nerazgovorljivom čovjeku, koji na svog sina nikada u životu nije povisio ton niti ga je u djetinjstvu kažnjavao zbog nestašluka. Međutim, za sve ove godine nisu uspjeli da razviju međusobnu bliskost. Zbog toga se trudio da sve očeve greške u vaspitanju ne prenese na svoje dijete.
Razumljivo je da ga je od relacija sa djevojkom i roditeljima mnogo više brinuo odnos sa njegovim sinom, koji se poslednjih mjeseci naročito pogoršao. Dva dana u sedmici koje im je sud odredio za viđanje, dječak provodi igrajući se sa telefonom. Na očeva pitanja odgovara šturo, a često ga ni ne udostoji odgovora. Ni na poklone ne reaguje kao nekad. Skoro mu je kupio najnoviji ajfon. Dječak mu se nije ni zahvalio već je samo poklon ubacio u ranac i otišao preko vrata stana. Čitavu stvar ne olakšava ni njegova djevojka, koja u zadnje vrijeme zahtijeva da joj se dan ranije najavi kad dolazi kod njih dječak, kako bi otišla kod drugarica ili svojih roditelja.
Toga dana su ga naročito pogodile riječi koje mu je djevojka uputila prilikom najnovije svađe. Zgrabio je ključeve od auta i u trik majci, starom šortsu i kućnim papučama izletio iz stana, ne reagujući na njenu po stoti put ponovljenu prijetnju da je, ako se smjesta ne vrati, neće kasnije zateći kod kuće. Odvezao se do bivše supruge i zamolio je da, iako danas nije njegov termin, provede par narednih sati sa sinom. Međutim, već posle pola sata druženja, dječak je briznuo u plač i rekao mu da on sve ovo danas ne može da radi, te da ga smjesta vrati kući. Dok ga je posmatrao kako se, snažno zalupivši vrata automobila, trčećim korakom penje uz stepenice zgrade, osjetio je istu onu duhovnu mučninu, koja ga u zadnje vrijeme često mori. Razlika je u tome što se ovog puta mučnina premetnula u snažan fizički bol. Nekoliko trenutaka je razmišljao da li da se javi izabranom ljekaru, da bi na kraju, ipak, odlučio da pođe u crkvu. I sada, dok stoji ispred hrama u Starom gradu, zagledan u fresku , koja se nalazi iznad ulaznih vrata crkve, kao da se sve nedoumice, strahovi i dileme koje je imao u svom dosadašnjem životu povlače pred sledećim pitanjem:“ Gospode, da li sam ja i dalje njegov otac“?!
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)
