Patrijarh Porfirije

Patrijarh Porfirije rukopoložio g. Nemanju Kostića u čin đakona

Ime: 18. 06. 2023-PATRIJARH PORFIRIJE; Opis: Patrijarh Porfirije rukopoložio g. Nemanju Kostića u čin đakona Tip: audio/mpeg

Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Porfirije načalstvovao je 18. juna 2023. godine, na praznik Svetog Petra Koriškog, svetom Liturgijom u Sabornoj crkvi Svetog arhangela Mihaila u Beogradu.

 

Uz molitveno učešće Njegovog Preosveštenstva Episkopa bačkog g. Irineja i mnogobrojnog vernog naroda, saslužiovao je Preosvećeni Episkop jegarski g. Nektarije, vikar Patrijarha srpskog i starešina Sabornog hrama, sa sveštenstvom i đakonstvom Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke. Tom prilikom, patrijarh Porfirije je rukopoložio g. Nemanju Kostića, asistenta na predmetima Pastirsko bogoslovlje sa psihologijom, Pastirsko bogoslovlje, Asketika i Psihologija religije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, u svešteni čin đakona.

Današnju besedu Njegove Svetosti Patrijarha srpskog g. Porfirija prenosimo u celosti:

– U ime Oca i Sina i Svetoga Duha! Braćo i sestre, otkada je sveta i veka postajale su razne ideje i razni nosioci ideja koji su okupljali oko sebe svoje sledbenike. I svaka od ideja i svako od ideologa imao je svoj početak, ali pre ili kasnije i svoj kraj. Često je kroz istoriju Crkve i među nama vernima bilo onih koji su izvan Crkve, koji ne razumeju ili, bolje reći, ne prihvataju Crkvu. Oni su Crkvu smatrali skupom ideja, svojevrsnom ideologijom, a Gospoda našeg Spasitelja Isusa Hrista kao jednog od ideologa. Može biti da je bilo mnogo i onih koji su Crkvu i Jevanđelje Crkve, Jevanđelje Hristovo, smatrali najvećom i najsavršenijom idejom i ideologijom, a samog Gospoda kao najsavršenijeg ideologa. Evo, iz ovog odlomka iz Jevanđelja po Mateju, koji smo pročitali, možemo izvesti ne samo zaključak nego i temelje i osnove Crkve i naše vere. Crkva nije ni skup ideja i ideologija niti se može porediti sa bilo kojim sistemom od ovog sveta. Ili bolje reći obrnuto – ne može nijedan sistem od ovog sveta, ni najsavršenija ideologija, ni najsavršenija ideja, niti najmoralniji čisti ideolog da se porede sa Crkvom i sa Njenom Glavom, sa Gospodom Hristom, jer Crkva je Telo Hristovo i u odlomku koji smo upravo čitali čuli smo kako Gospod poziva apostole da idu za Njim, da Ga slede. Da bismo u potpunosti mogli da proniknemo u tajnu pozivanja apostola da idu za Hristom i budu Njegovi svedoci najbolje je da paralelno čitamo sva tri tzv. sinoptička Jevanđelja u kojima se navodi istorijski događaj, gde se navodi činjenica, gde se navodi kako Gospod poziva apostole i, naravno ako se tome pridoda odlomak iz Jevanđelja po Jovanu, gde se daje bogoslovska podloga i duhovni značaj dvanaestorice apostola, tada u potpunosti možemo razumeti zašto Gospod poziva apostole, koja je i kakva njihova uloga u istoriji Crkve.

Za nas u ovom trenutku jeste važno da znamo da Crkva nije ideja, niti ideologija. Kada Gospod poziva prve apostole, ribare, da pođu za Njim, oni ostavljaju sve i bez razmišljanja, bez pozitivističkog, kako se to kaže,  ili racionalističkog pristupa pozivu Gospodnjem, oni polaze za Njim. Polaze verom, polaze poverenjem, polaze srcem. Nisu prvo analizirali reči Hristove, pa odlučili, jer su im reči odgovarale, jer su videli u njima smisao i značaj, nego su čuvši reč Hristovu odmah pošli za Njim, jer je to vera i to vera ne kao puko uverenje o tome da postoji Bog, ne samo uverenje da postoji nekakva sila koja rukovodi svetom, nego vera kao predavanje sebe Hristu, predavanje ljubavi Hristovoj. Iz ljubavi i poverenja prema Njemu apostoli su pošli za Hristom, jer su prepoznali u Njemu Spasitelja. Prepoznali su i pokazali da u njima postoji glad i žeđ za Spasiteljem, za Mesijom, a to nam otkriva dalje činjenicu i istinu da iako formalno početak javnog delovanja Hristovog u svetu mnogi smatraju upravo poziv dvanaestorici apostola da pođu za Njim, mi znamo da je Gospod delovao i pre toga, pre svega u Nazaretu, gde je bio odbačen. Znamo da je imao susret sa Svetim Jovanom Krstiteljem. Međutim, poziv dvanaestorici apostola smatra se početkom delovanja Hristovog zbog toga što se u dvanaestorici apostola otkriva ideja Crkve, kao punoće, kao jedinstva, kao sabornosti, jer sam broj dvanaest ima svoju simvoliku u Starom Zavetu. Znamo da je postojalo dvanaest plemena Izrailjevog naroda, broj dvanaest jeste broj punoće. I uvek kada je Gospod činio svako čudo, propoved ili znamenje, apostoli su bili prisutni, neko od apostola je bio prisutan, što znači da se Gospod otkriva u punoći, u Crkvi, Crkvom i u Crkvi. I zato su dvanaestorica apostola smisao i ideja Crkve koja nam se kroz njih otkriva, Crkve kao nove tvari, novog poretka, Crkve kao novog roda.

U dvanaestorici apostola vidimo paralelu stvaranja novog sveta, Crkve. I zaista, u tom smislu i iz tog razloga, Crkva ni na koji način ne može biti ideja i idelogija, nego jeste novo stvaranje i jeste telo Hristovo kojem je Glava upravo sam Gospod Hristos, a u Crkvu se ulazi verom, celovito. U veri nema kompromisa i zato u Crkvi je Hristos taj koji otkriva sebe i koji se svedoči i otkriva kroz Crkvu i kroz hrišćane. Ne može neko umesto Hrista propovedati sebe, ispovedati sebe, bilo svesno bilo nesvesno. Stoga ta reč pođite za mnom upuđena je svakom od nas i svako od nas je pozvan da bude apostol, da bude svedok Hristov, da bude onaj na kome će moći da se ne samo prepoznaju nego i realizuju i ostvare reči apostola Filipa koje je uputio Natanailu kada je ovaj, takođe pripreman za Mesiju, nosio u sebi glad za Mesijom, tj. za spasenjem, za punoćom, za smislom, kada je upitao o Hristu, Filip je rekao: Dođi i vidi. To viđenje nije naprosto gledanje telesnim očima, nego to je unutarnje sozercanje srcem i verom koja je, kako kaže apostol Pavle, i štit. Vera je, dakle, kanon, pravilo, parametar koji nas određuje, ogledalo u kojem se ogledamo. Vera u Hrista je naš parametar i naše merilo. Otuda je besmisleno svako pitanje koje se postavlja u vezi sa Jevanđeljem, sa Crkvom, sa Hristom, da li je Hristos savremen ili je prevaziđen, da li Ga treba usavremeniti, da li Ga treba korigovati, upodobiti parametrima modernog doba? Iz Jevanđelja koje smo danas čuli jasno je da treba poći za Hristom verom i Hrista učiniti svojim životom, tj. sebe dati Hristu, da On bude taj koji nas određuje, koji nas oblikuje, koji nam daje smisao, koji je početak i kraj našeg postojanja, koji je najbolji parametar, najbolji kriterijum u svakom momentu, u svakom trenutku, bez obzira da li nam spolja ide sve od ruke ili imamo iskušenja i probleme.

Verom u Hristu utemeljenom neka bi Gospod dao da i mi, poput apostola, uzmemo svoj krst i pođemo za Gospodom našim i budemo istinski svedoci i apostoli Njegovi tako što će naša vera, makar ponekad kolebljiva i  slabašna, biti prostor kroz koji dejstvuje, projavljuje se i otkriva svet svakom sa kojim mi dolazimo u kontakt Gospod naš Isus Hristos, jedini i jedinstveni Spasitelj sveta, kome neka je slava zajedno sa Njegovim Ocem i Duhom Svetim sada i uvek i u vekove vekova. Amin!

Izvor: SPC