U navečerje praznika Svetih mučenika Kirika i Julite, Svetog Vladimira Kijevskog i Svetih mučenika Veličko-gornjepolimskih, u subotu 27. jula 2024. godine, a povodom obilježavanja osamdesete godišnjice velikog stradanja srpskog življa u Velici podno Čakora, u katedralnom manastiru Đurđevi Stupovi svečano je dočekan Njegova Svetost Arhiepiskop pećki Mitropolit beogradsko – karlovački i Patrijarh srpski G. Porfirije.
Pored Njegove Svetosti, takođe su dočekani: Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko–primorski G. Joanikije, Arhiepiskop i Mitropolit mileševski G. Atanasije, Arhiepiskop mostarsko-trebinjski i Mitropolit zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski G. Dimitrije, Episkop pakrački i slavonski G. Jovan, Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički i administrator Eparhije zagrebačko – ljubljanske G. Kirilo, Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije, izabrani Episkop dioklijski G. Pajsije i izabrani Episkop jenopoljski Nikon, brojno sveštenstvo, monaštvo i vjerni narod.
Povodom dolaska Patrijarha Porfirija služen je svečani čin doksologije.
Pozdravljajući Njegovu Svetost Episkop Metodije poželio je dobrodošlicu u svetu Crnu Goru, postojbinu svetih otaca i svetih ćivota, ugodnika Božjih i velikih molitvenika Crkve Srpske.
„Stopama našeg oca i naše hristoikone Svetog Save, molitvama Svetog Petra i Svetog Vasilija, došli ste nam sljedstvujući Hrista i Jevanđelje, sljedstvujući svoju vjeru i ljubav, donoseći blagoslov Božji ovoj zemlji, ovom gradu i ovom narodu i ovoj Svetosavskoj Eparhiji.
Dobro nam došli u u svetu Crnu Goru naroda vjernog i Bogu odanog! U svetu Crnu Goru postojbinu naših svetih otaca i svetih ćivota, ugodnika Božjih i velikih molitvenika Crkve Srpske.
Gospod Koji u sva srca prozire vidio je našu ljubav i vjeru, našu sabornost i zajednicu, vidio je i želju kojom gore srca naša i tu nam je želju ispunio i puteve Vaše upravio spram naše ljubavi. Svojim je promislom Gospod uredio i da to bude baš ovaj dan – dan naše rane otvorene i dan neprebola u Velici“, rekao je Preosvećeni vladika Metodije.
Dodao je da je duša hrišćanska vječni neimar koji zida, diže i obnavlja, i crkvu i čovjeka, a ljubav prema Bogu i ljudima će, po Vladikinim riječima, sve pozlatiti i ta će ljubav rane naše velike i duboke zacijeliti i bol umiriti.
„Vaše prisustvo i Vaša ljubav prema nama je garancija da ćemo, moleći se Gospodu, u tome uspjeti. Jer, ko ljubavi ima – sve ima jer Boga ima. Vremena su uvijek bila teška na ovim gorštačkim prostorima, ali se pokazuje da to samo pogoduje našoj vjeri i zavjetu. To što je srpski narod uvijek u iskušenju, Bog nam dodaje snage da istrajemo i da ne klonemo; to je naša vjera u Boga Živoga“.
„Vaš dolazak i Vaša mudrost i vjera u nas i u Gospoda, jesu danas i ovdje slika i svjedočanstvo trijumfa života i neizmjerne Božje ljubavi. Radujemo se Vašem pastirskom rukovođenju i oblagodaćenju koje donosi Vaša riječ i ljubav. Mi ovdje živimo i njegujemo hrišćanski duh, istinski bratski odnos povjerenja i poštovanja sa svim narodima i religijama, vjerujemo da samo u zajednici ljubavi možemo graditi sebe i svoj narod. Ovdje smo se svi večeras okupili i crkveni klir i narodni prvaci, zajedno sa vjernim narodom. Svi smo radosni i blagodarni Vašem dolasku i hvala Bogu što nas je blagoslovio Vašom posjetom“, naveo je Episkop budimljansko-nikšićki Metodije.
Njegova Svetost Patrijarh Porfirije je u svojoj patrijaraškoj besjedi istakao da nema veće radosti za dušu pravoslavnu, svetosavsku od radosti i blagoslova da dođe u zemlju Svetog Save, u zemlju Svetog Simeona Mirotočivog, da dođe među njihovu duhovnu djecu, ispunjenu vjerom, nadom i ljubavlju.
„Ima li veće radosti i blagoslova od mogućnosti i prilike da dođe, da bude utješen snažnom vjerom i krstolikom ljubavlju prema Bogu i prema čovjeku, prema čitavoj tvorevini Božjoj. Ako je tako za bilo koju dušu pravoslavnu hrišćansku, kako je tek onda za Arhijereja Crkve Hristove, za onoga koji dolazi među svoje po promislu Božjem i po blagoslovu i ljubavi Vašem, Vaše Preosveštenstvo. I, zaista, ja sam danas istinski blagosloven kao i svaki put kada bih dolazio u Crnu Goru i uvijek sam odlazio obnovljen, osnažen, osvježen, spreman da zbog vjere vaše i ljubavi vaše, zajedno sa svom braćom arhijerejima, hvatam se u koštac sa izazovima burnih vremena u kojima živimo. Burnih, ali zaista ni manje, ni više teških nego što su bilo koja vremena“, rekao je Patrijar Porfirije, citirajući Svetog apostola Pavla: Sad je sud svijetu.
„Ovo je vrijeme najbolje i najspasonosnije za nas koji smo rođeni na svom prostoru i u svom vremenu, jer je to vrijeme, koje je nama dato da ispovjedimo Hrista, da slavimo ime Božje i da očistimo duše svoje, da On, blagodaću svojom, u nama bude proslavljen. Mi smo narod hrišćanski, narod pravoslavni, Svetosavski i to ne znači ništa drugo nego onaj narod koji je kroz vjekove oblikovala jevanđelska riječ, riječ Božja, oblikovala pravoslavna vjera i stvorila naš način života, koji je, opet, jednom riječju, pravoslavni način života, jevanđelski način života, a on se sažima u dvojednoj zapovjesti na koju je nas Gospod poziva, u zapovjesti o ljubavi. Da, to onda znači da onaj koji voli Boga ne može mrzjeti, ne može biti isključiv, naprotiv može biti samo i uvijek otvoren za sve i za svakoga, može biti spreman da u svoje srce smjesti svakog čovjeka, svaku tvar, to jeste uvijek u njegovom ili u našem srcu, ako smo hrišćani, postoje samo ulazi kroz koje svako može ući, ali ne postoje izlazi, to jeste svako u tom pravoslavnom, hrišćanskom, jevanđelskom, svetosavskom srcu ostaje zauvijek, sve dok smo vezani za Hrista i prikovani za Njega“, besjedio je Njegova Svetost.
To je, naglasio je Patrijarh Porfirije, pravoslavna vjera, naš način života.
„Jevanđelske vrijednosti ono su što nas određuje i sve druge vrijednosti mjerimo, provjeravamo, ocjenjujemo i ogledamo u tim jevanđelskim vrijednostima i tek one vrijednosti koje prođu tu provjeru za nas mogu biti prihvatljive, a te vriejdnosti su univerzalne, nadilaze svako vrijeme i svaki prostor i one su svečovječanske, baš onakve kavima su živjeli brojni svetitelji Božji ovdje u Crnoj Gori i gdje god naš pravoslavni narod živi“.
„Ali, braćo i sestre, dolazili smo i dolazićemo uvijek s radošću, i ovog puta ne manjom, međutim, povod zbog kojeg smo ovog puta došli jeste molitveno sjećanje na Veličke mučenike, koji su prije 80 godina postradali, došli smo da se molitvama sjetimo njih i da se njima pomolimo, da opet ispovjedimo Hrista, znajući šta, i kako, i gdje je bilo toga dana, znajući da su italijanski okupatori ovdje od naših komšija i naših zemljaka muslimana osnovali muslimansku miliciju koja je posle pada Italije odmah se prestrojila i usmjerila ka novim okupatorima fašistima Njemcima, i znamo da je 1944. godine za samo dva sata na najstrašniji, najmonstruozniji način ubijeno 564 pravoslavna života od kojih 154 su bili djeca, nlađa od 15 godina, a među njima i 11 onih koji još nisu bili rođeni, koji su iz majčinih utroba bili izvađeni i zajedno sa svojim majkama usmrćeni. Nije li to Golgota, jedan kamičak Golgote i raspeća kroz koje naš narod vjekovima prolazi?“, zapitao je Njegova Svetost.
Dodao je da nijesu došli da sude bilo kome, niti da osuđuju bilo koga, jer nevine žrtve, mučenici Božji, po riječima Patrijarha Porfirija, nisu prijemčivi za osudu.
„Oni koji su bili egzekutori, zločinci, oni se nalaze na smetlištu istorije i u krajnjoj tami nečovještva. Mi smo, dakle, došli da ne zaboravimo one koji su postradali, da se njima pomolimo, da mi budemo bolji, da budemo bolji od sebe, znajući oni mučenici Sveti Božji, nalazeći se u naručju Božjem, u blizini Božjoj, svima i uvijek, ne samo imaju mjesta u sebi za njih, nego svima i uvijek upućuju one jevanđelske riječi: Oprosti im Bože, ne znaju šta čine, jer to njih degradira, degradira zločince i egzekutore, a mučenike Božje čini učesnicima jedinog i neponovljivog, i prvog i poslednjeg Mučenika Gospoda Isusa Hrista, Koji je došao u ovaj svijet da bi nam dao sebe, da bi dao život vječni“.
„Zato i trajno pitanje koje se rađa gotovo uvijek u duši svakog čestitog i bogočestvog čovjeka: Zašto, zbog čega nepravda? Zašto oni, koji su nevini i u datom slučaju samo zato što su pravoslavni Srbi, nepravedno treba da stradaju? Tu nema logičkog odgovora, tu nema racionalnih izlaza. Jedini izlaz je Gospod Isus Hristos, jer u Njegovom krstu, u Njegovom stradanju, u Njegovom raspeću nalazi se i sadrži trijumf i pobjeda, pobjeda vječnosti, pobjeda Carstva Božjeg, pobjeda ljubavi Božje prema nama i naše prema Njemu, a u tom susretu dvije ljubavi i ljubavi u odnosu na svaku ljepotu, ali i svaku nepravdu i svaku nevolju, jer to je put našeg uzrastanja i snaga preobražaja svega što je u nama, i onoga što je oko nas“.
„Zato, braćo i sestre, moleći se Svetim mučenicima, molimo se svi zajedno da budemo istinski, pravi hrišćani, da riječ jevanđelska ne bude samo nešto o čemu razgovaramo i nešto na šta jedni druge podsjećamo nego da bude naš život, naša svakodnevica, jer to nas čini slobodnim ljudima, to nas oslobađa svakog straha, svake frustracije, svake podjele, najprije lične unutar sebe, a onda i podjela među nama, jer Crkva je tijelo Hristovo, to znamo, to sam Gospod kaže, to kažu apostoli, to znamo kad god učestvujemo u svetoj Liturgiji. Tijelo, jedno jedinstveno, u Crkvi smo jedno i pozvani smo da budemo jedno. Da Bog da da se sabiramo na svetoj Liturgiji, na molitvi, da budemo jedno, jedno u vjeri, u dobru, u vrlini, pa će onda sve naše podjele, možda i granice, možda ponekad i nesporazumi, i suprotnosti, može biti, pa i oštre riječi koje postoje među nama i koje jedni drugima upućujemo, sve to će postati mjehur od sapunice, razvijaće se i nestaće onda kada u hramu Božjem, na svetoj Liturgiji pričestimo i pričešćujemo se jednim Tijelom i jednom Krvlju Hristovom“.
„Onda ćemo razumjeti šta znače riječi apostola: Nema Grka i Jevrejina, nema muškog i ženskog, ni roba, ni slobodnoga. Ne da će nestati identitet lično i kolektivni, on jeste i postoji, to je dar Božji, dat pojedincu i zajednici da ga umnožava ne da bi se kroz dar zatvorio u sebe, nego bi taj dar koji je pečat poseban, neponovljiv, dat pojedincu i zajednici, narodu, dar kroz koji bi mogao svako da se otvori i da ono što je dobio kao dar od Boga umnoženo, darujući Bogu daruje i drugima, da bi drugi mogli da ga upoznaju kroz ono što mu daruje, ali da bismo i mi sami, dajući svoje darove, mogli da primamo druge i takođe bivali obogaćeni i darovima drugih. Zato što je svaki dar dar odozgo, dar od Boga, dar da bismo upoznavali jedni druge, najprije, da bismo, ponavljam, sabirali se na svetoj Liturgiji mi jedno međusobom bili, grleći i ljubeći jedni druge, praštajući uvijek sve što treba da oprostimo jedni drugima, jer svakog dana govorimo molitvu Oče naš u kojoj stoji: Oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim“.
„Kako da očekujemo da Gospod oprosti nama naše slabosti, padove i grijehe, a svako od nas najbolje zna koliko su duboki, kompleksni, koliko su nam teški, a očekujemo da nam Gospod prašta i čini to uz mali naš dvig, uz mali napor. Samo da oprostimo mi drugima ili da se potrudimo da poželimo da oprostimo, znamo da nećemo moći. Ali želimo i, Gospode, zato pomozi da oprostim svima sve kako bi ti mene uzeo u svoj zagrljaj, u svoje naručje. Dakle, radujemo se danas, u ovoj svetinji, molimo se Svetim mučenicima i Svetom dječaku Kiriku i njegovoj majci Juliti, takođe mučenicima da budu sa nama i znajte, da ste uvijek u srcu, i u duši, i u ljubavi, u umu svagda gdje god idemo i da ste nam uvijek i ponos, i dika i radost i utjeha. Dolazićemo uvijek među vas da se utješimo, a čekamo i sve vas kao i svu našu braću i sestre odsvuda da se sabiramo i u zavjetnom hramu Svetog Save u Beogradu kad to bude blagosloveno“, poručio je Patrijarh srpski G. Porfirije.
Izvor: SPC
