Pun hram vjernog naroda, zajedno sa svojim sveštenicima, dočekao je praznik Svetih Apostola Petra i Pavla. Svetom Liturgijom koja je služena u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira, načalstvovao je protojerej Ljubomir Jovanović. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej Mladen Tomović i protođakon Igor Dimitrijević iz Smedereva, iz Eparhije braničevske. Za pjevnicom je odgovarao Vasilije Uskoković, uz pratnju crkvenog hora „Sveti Jovan Vladimir“ kojim rukovodi profesorica Maja Basarab.
Po završetku čitanja začala iz Svetog Jevanđelja, đakon Igor se besjedom obratio prisutnom narodu.
„ Sveta Crkva Hristova danas slavi uspomenu na dva Apostola, Martira i Svjedoka Vjere Hristove, na Svetog Apostola Petra i na Svetog Apostola Pavla. Slavimo ih istog dana, iako Hristos ovdje u Jevanđelju jasno kaže: „Ti si Petar, stijena, i na Tebi ću sazidati Crkvu Svoju. Iako Apostol Pavle govori o tome da je ništa bez Hrista, ljudska sujeta i ljudska gordost, ne Petrova i Pavlova, nego nas slabih, je velika. I prvi Apostolski Sabor, sazvan je zbog toga što su se sporili upravo oni koji su imali, sa jedne strane, Petrovo gledište na širenje Crkve, a ovi drugi, Pavlovo gledište. I da se nijedan od njih ne bi istakao, Crkva je ustanovila ovakvo svetkovanje. I Petar i Pavle u istom danu, jer svi smo jedno u Hristu.“
„Apostoli Petar i Pavle imaju ono što bi trebalo da krasi svakoga od nas, kaže otac Igor. Imaju slobodu koja sa sobom nosi odgovornost. Zato Apostol Pavle svjedoči o tome šta je sve činio za Hrista, a zapravo da mimo Hrista nije ništa i ako se čime treba hvaliti, onda će se, reče on, hvaliti svojim slabostima. Apostol Petar tu svoju slobodu, koja uvijek i uvijek znači odgovornost, pokazuje kroz svjedočenje i ustajenje, jer posle izdajstva na Maslinskoj gori polazi za Hristom. I čitav život se sa Hristom rve. I u poslednjim danima Petar stijena pokušava da izbjegne stradanje i bježaći iz Rima nailazi na Hrista, i on ga pita: „Gdje si krenuo Gospode?“, a Hristos mu odgovara:“ Idem da stradam u Rimu.“ I tada se Petar vraća. I tada Petar svoju vjeru svjedoči krvlju. Dakle, obojica Apostola imaju zdravo shvatanje slobode, prihvatanje odgovornosti, ali u isto vrijeme svijest o pokajanju.
I mi smo ti, koji bi njihovim putem trebalo da krenemo. Putem koji vodi ka Carstvu Nebeskom, a ne u takmičenje ko je veći i ko je bolji. Jer to je gordost. A gordost je temelj svakoga zla, od Adamovog, pa do ovog našeg zla, u kome postojimo. Zato ne zaboravite, jer prvo naše pokajanje slobodno jeste krštenje. Zato vas sveštenici na krštenju više puta pitaju: „Odričate li se Satane? Jeste li se sjedinili sa Hristom?“, time zapravo traže vašu slobodu. Ja želim da budem jedno sa Hristom. To znači velika odgovornost. Jer započeti život u Crkvi znači napustiti pravila ovoga svijeta.
A u ovom 21. vijeku jedno od najluđih pravila ovoga svijeta jeste da se u nedelju sabiramo u hramu ne zarad nekog sjećanja, nego zarad učestvovanja u čaši života. Jer svi mi nosimo svoj krst i on je na spasenje.
Pavle govori o svome krstu, i Petar nosi svoj krst. I vi i ja. Svako od nas nosi svoj krst i znamo koliko je težak. Ali nijedan od tih krstova nije spasonosan. Spasonosan je Hristov krst, onaj koji preko stradanja vodi u vaskrsenje. Ne samo Hristovo vaskrsenje, nego i naše vaskrsenje. Jer Hristos je samo prvi od vaskrsnutih. Zato smo pozvani u zajednicu se Njim. Ne zajednicu samo moralnu i duhovnu. Potrebna je, naravno, i ona, nego u tjelesnu zajednicu sa Sinom Božijim i Sinom Čovečijim. Jer da nam je bila potrebna samo moralna zajednica, da nam je bilo potrebno samo znanje, Bog bi poslao proroke. Ovako u svijet šalje Sina Svoga, da strada i vaskrsne za nas, i da nam ostavi predobrasce vječnoga života, Tijelo i Krv Hristovu, ludost ovome svijetu, sablazan Jevrejima, ali nama spasonosni put. Zato najvažniji tropar u Crkvi, tropar vaskrsenja Hristovog, ne govori samo o prošlosti.
„Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt uništi i onima u grobovima život darova.“ Govori o događajima od prije 2000 godina, o smrti Hristovoj i o vaskrsenju, dakle, govori o prošlosti. Govori o budućnosti, o sveopštom vaskrsenju onima u grobovima život darova.
I ostaje pitanje sadašnjosti. Kojima u grobovima? Nama, koji ćemo ga, ako Bog da, do skončanja svoga ispovijedati, pokušavajući da imitiramo upravo ovu dvojcu vrhovnih apostola.“
Dejan Vukić
