Praznik Svetih apostola Petra i Pavla-Petrovdan, liturgijski je proslavljen u nedjelju, 12. jula, u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici.
Svetom liturgijom načalstvovao je protojerej-stavrofor Igor Balaban, uz sasluženje protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića, protojerejâ: Miladina Kneževića i Branka Vujačića, kao i đakona Vedrana Grmuše.
U prazničnoj radosti, vjerni narod sabrao se oko trpeze Gospodnje, proslavljajući dvojicu velikih Hristovih apostola, različitih po svom životnom putu i karakteru, ali sjedinjenih istom vjerom, istom ljubavlju prema Gospodu i istom spremnošću da život polože za propovijed Jevanđelja.
Nakon pročitanih začala iz svetog Apostola i Jevanđelja, sabranima se pastirskom besjedom obratio načalstvujući sveštenoslužitelj Igor Balaban, koji je svoje slovo započeo Hristovim pitanjem upućenim učenicima: „A šta vi velite ko sam ja?“
Podsjetivši na odgovor Simona Petra: „Ti si Hristos, Sin Boga živoga“, otac Igor je istakao da upravo u tom ispovijedanju leži temelj hrišćanske vjere i početak istinskog života u Hristu:
«Ti si Hristos, Sin Boga živoga – najkraće je, najpreciznije i najspasonosnije ispovijedanje hrišćanske vjere. Onda kada priznamo da je Hristos Sin Boga živoga, kada to prihvatimo u svome srcu i ispovijedamo svojim umom i riječima, dobijamo veliko hrišćansko zvanje. Ali, kao i sa svakim velikim zvanjem, preuzimamo i veliku odgovornost.“
«Ispovijedanje vjere», poučava otac Igor, «ne može ostati samo na riječima, niti se hrišćanski život može svesti na spoljašnju pobožnost – na formu. Živa, istinska vjera u Hrista podrazumijeva odgovornost za sopstveni život, djela i odnos prema bližnjima. Ona zahtijeva da čovjek svojim postupcima potvrdi ono što ustima ispovijeda.
Preuzimamo odgovornost za sebe, za svoja djela i za svoje bližnje. Preuzimamo odgovornost da živimo po onome što ispovijedamo, da ne budemo licemjeri i da ne budemo kao oni koje je Gospod nazvao okrečenim grobovima. Možemo najljepšim riječima ispovijedati Gospoda, možemo sebe ukrasiti spoljašnjom pobožnošću, ali ako smo unutra kao grobovi, onda se zna šta je u njima – trulež.“
Upozorenje Gospodnje o „okrečenim grobovima“, naglasio je otac Igor, snažno poziva svakog hrišćanina na preispitivanje. Ni ljepota riječi, ni spoljašnji izgled pobožnosti ne mogu zamijeniti metanoju, preumljenje, pokajanje i djelatnu žrtvenu ljubav.
„Sve što činimo i sve što ispovijedamo moramo potvrditi svojim činjenjem“, kazao je otac Igor, dodajući da je početak tog puta upravo Petrovo ispovijedanje Hrista kao Sina Boga živoga.
Govoreći o načinu na koji čovjek dolazi do vjere, protojerej-stavrofor Igor Balaban ukazao je na Hristove riječi upućene Petru: „Blažen si, Simone, sine Jonin, jer tijelo i krv ne otkriše ti to, nego Otac Moj koji je na nebesima.“
Istinska vjera, prema njegovim riječima, nije isključivo plod ljudskog znanja, sposobnosti ili ubjeđivanja, već dar Božje blagodati:
Bog od čovjeka ne zahtijeva ono što prevazilazi njegove snage, već otvorenost srca, dobru volju i spremnost da napravi makar prvi korak. Podsjetivši na jevanđelske riječi: „Kucajte i otvoriće vam se“, otac Igor je kazao: „Gospod ne traži čak ni da sami otvorimo vrata, nego samo da zakucamo. On će ih otvoriti, On će nas uvesti, On će nas ugostiti i konačno nam dati stan u velikoj kući Svojoj, u carstvu Božjem.“
Osvrćući se na život Svetog apostola Pavla, nekadašnjeg gonitelja hrišćana koji je postao jedan od najvećih blagovjesnika i propovjednika Jevanđelja i vaskrslog Hrista, otac Igor je istakao da njegovo preobraženje nije bilo plod njegovih moći i sposobnosti, već čudesnog dejstva Božje blagodati.
Gospod je Savla na putu za Damask preobrazio u Pavla, apostola, pokazujući da ne postoji čovjek niti duša kojoj Bog ne može pristupiti i koju ne može obnoviti ukoliko Mu ona otvori svoje srce.
„Na čudesan način Gospod pristupa svakoj duši koju je stvorio. Samo da otvorimo srce za Njega, i On će ući i nastaniti se u nama. Tada će biti onako kako apostol Pavle kaže na drugom mjestu: Ne živim više ja, nego živi Hristos u meni. A početak te mudrosti jeste da kažemo: Ti si Hristos, Sin Boga živoga.“
Međutim, put za Hristom nije put bez iskušenja, bolesti, slabosti i borbe. Podsjetivši na Pavlove riječi da mu je dat „žalac u tijelu“ kako se ne bi pogordio zbog obilja blagodatnih darova, otac Igor je kazao da svaki čovjek u svom životu nosi neki vidljivi ili nevidljivi žalac.
To može biti tjelesna bolest, duhovno iskušenje, grijeh ili strast kojoj se teško odolijeva. Ono što jedan čovjek savladava lakše, drugome može predstavljati dugotrajnu i tešku borbu. Svako nosi svoj krst, ali niko u toj borbi nije ostavljen bez Božje pomoći.
Na kraju besjede protojerej-stavrofor Igor Balaban pozvao je vjerne da, uprkos svim slabostima, iskušenjima i padovima, uvijek iznova, iskrenog srca, čistoga uma i sa dobrom namjerom, ispovijedaju da je Isus Hristos Sin Boga živoga.
Upravo takva vjera, potvrđena životom, pokajanjem, smirenjem i ljubavlju, čini čovjeka istinskim Hristovim učenikom i priprema ga za susret sa Gospodom:
„Bitno je da se uvijek iznova vraćamo ovom Petrovom ispovijedanju i da govorimo iskrenoga srca, čistoga uma i sa dobrom namjerom: ‘Ti si Hristos, Sin Boga živoga.’ Tada će nas Gospod, kada ponovo dođe u posljednji dan sa Svojim anđelima i arhanđelima, prepoznati kao Svoje vjerne sinove i kćeri i primiti nas u Carstvo Svoje, Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha.“
Tekst, foto: Boris Musić
