Dani posvećeni Mitropolitu Amfilohiju i obnovljena duša ovog naroda su potvrda da je Kapela na Lovćenu izgrađena i da samo ostaje da se Bogu pomolimo i da nastavimo tim putem
Promocijom novog albuma Kapela narodnog guslara Maksima Vojvodića, u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici večeras, 28. oktobra 2022. godine, svečano su otpočeli Dani Mitropolita Amfilohija, koje Mitropolija crnogorsko-primorska i svešteno bratstva Sabornog hrama organizuju povodom druge godišnjice od upokojenja svetopočivšeg Mitropolita Amfilohija.
Prvo veče, od ukupno četiri večeri, koje se održavaju od 28. oktobra do 1. novembra, otvorio je narodni guslar Maksim Vojvodić. On je, uz učešće guslara Radovana Suknovića, Željka Vukčevića, Vladimira Radojevića, Luke Zečevića, naratora večeri Vasilija Marunovića i etno pojca Branke Zečević, predstavio svoj novi album ,,Kapela”, koji je posvećen upravo zavjetu Mitropolita Amfilohija i obnavljanju Njegoševe kapele na Lovćenu.
Nakon uvodnih riječi moderatora Branke Zečević i Vasilija Marunovića mnogobrojno sabranima u kripti Hrama obratio se protojerej Nikola Pejović, koji je u ime Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija koji je spriječen da prisustvuje svečanom otvaranju Dana Mitropolita Amfilohija mnogobrojnim obavezama u Svetom sinodu, blagoslovio ovo sabranje i obratio se nadahnutim riječima koje prenosimo u cjelosti:
,,Časni oci, braćo sveštenici, gospodo hrišćanska, pomaže Bog!
Prije svega u ime Visokopreosvećenog Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija želim sve da vas pozdravim i da prenesem njegov blagoslov i žal što večeras nije ovdje zajedno sa nama, jer ovo je njegov predlog i ovo je njegova ideja da upravo ovi dani posvećeni drugoj godišnjici upokojenja blaženog spomena Mitropolita Amfilohija počnu sa promocijom ovog CD-a. Ali, zbog obaveza sinodalnih u Srpskoj Patrijaršiji, danas je bio spriječen da stigne večeras na ovu promociju.
Šta je Mitropolitu (Amfilohiju) značila Kapela na Lovćenu i zašto uopšte ove večeri kapela? Zašto gusle? Zašto Maksim Vojvodić?
Mislim da to znate svi bolje od mene, ali ono o čemu sam razmišljao, a to je ono što je Mitropolit nerijetko govorio i u poslednjih nekoliko godina ponavljao, a to je da je on sklopio savez sa Gospodom da ga ne uzima dok ne vidi Kapelu na Lovćen. Desilo se da Kapela nije fizički izgrađena, a da je Mitropolit pohitao u naručje Gospodnje. Ko je sada tu prekršio dogovor? Da li Mitropolit koji je požurio, ili Gospod koji ga je prije vremena pozvao?
Razmišljajući o tome, naišao sam na mnoga mjesta u Svetom pismu u kojima su ljudi recimo, kada je Gospod govorio svojim apostolima: Čekajte me, ja ću brzo drugi put doći, taj njegov drugi dolazak toliko iščekivali, kao da će svakog dana Gospod doći. A evo koliko je generacija prošlo, dvije hiljade godina je prošlo, a mi još živimo tim duhom iščekivanja dolaska Gospodnjeg.
Nerijetko je Gospod govorio Da ovdje među nama ima onih koji neće umrijeti dok ne vide Carstvo nebesko da je došlo u slavi. Međutim, ljudi umiru, a taj drugi dolazak i Carstvo nebesko u punoći još nije došlo. To ne znači da Gospod ne govori istinu, nego znači da je jevanđelska riječ i riječ Hristova, a time i Mitropolita kao jednog hodećeg Jevanđelja koje je tri decenije baš to Jevanđelje ovdje propovijedao, da ono ima jedan dublji smisao koji prevazilazi i prostor i vrijeme.
Možda i najedakvatniji za razumijevanje tog zavjeta, saveza i dogovora Mitropolita i Gospoda, koji će nam otkriti tu tajnu, čini mi se, daje Sveti Simeon Bogoprimac. Čuli ste svi za praznik Sretenje Gospodnje. On je bio jedan od onih ljudi koji su prevodili Stari Zavjet od onih čuvenih sedamdesetorice prevodilaca i kada je naišao na mjesto gdje prorok Isaija kaže da će djeva začeti i roditi dijete, on je to prepravio razmišljajući ljudskom logikom: Kako može djeva da rodi? On je to prepravio i napisao da će djevojka začeti i roditi dijete. Međutim, javio mu se anđeo Gospodnji i rekao da ipak prevede onako kako piše prorok Isaija i da je to od Duha Svetoga, a ne od ljudi i da će tako i biti.
Tako je ovaj starac doživio duboku starost dok je dočekao malo dijete Isusa kojeg su donijeli u Hram i kada Ga je vidio upravo mu je Duh Sveti otkrio da je Mesija ušao u Hram i da je to dijete zapravo onaj koji će donijeti spasenje njegovom narodu. On Ga uzima u svoje naručje i kaže one riječi koje mi na svakoj večernjoj službi ponavljamo: Sada otpuštaš u miru slugu Tvoga Gospode, po riječi Tvojoj… i tako je skončao svoj život.
Dakle, vidimo da on uzima to dijete i ako se domostroj spasenja još uvijek nije odigrao i ako se još uvijek nije desilo ni Hristovo krštenje, ni Preobraženje, ni ulazak Njegov u Jerusalim, ni Njegov odlazak na Golgotu, ni Njegovo stradanje, ni Njegovo prebivanje u grobu, ni tridnevno Vaskrsenje, ni sjedanje sa desne strane Bogu Ocu, ali on već u Njemu vidi Gospoda Boga i ne provjerava, on osjeća da je ono što mu je Bog obećao već ispunjeno.
Naš Mitropolit je gledajući svoju djecu i svoj narod na onim veličanstvenim litijama zagrlio taj narod i vidio već Njegoševu kapelu na Lovćenu, koju je građevinski napraviti vrlo jednostavno. On je već vidio da je taj njegov savez i njegov dogovor sa Gospodom ispunjen i zagrlivši svoju djecu je rekao: Evo sada otpuštaj u miru slugu Tvoga Gospode, jer moj zavijet je ovdje ispunjen.
A nama generacijama koje iza njega dolaze ostaje da slijedimo njegovo dijelo, da čujemo njegovu riječ i da ostvarimo omo što je bio njegov glavni motiv, a to je da idemo do Hristove pobjede. To znači da u sebi i u svakome od nas na prvome mjestu pobjedi Hristos kao vječna istina, vječno dobro i vječna ljubav, a kapela će i u fizičkom smislu doći na svoje mjesto tamo odakle nikad nije ni otišla. Zato, ovo veče i ovi dani posvećeni Mitropolitu Amfilohiju i naš Maksim Vojvodić i njegova družina su potvrda da je Kapela na Lovćen izgrađena i da samo ostaje da se Bogu pomolimo i da nastavimo tim putem!”
Nakon obraćanja protojereja Nikole Pejovića, uslijedio je bogat i zanimljiv kulturno-umjetnički program, koji su u prepunoj kripti Hrama zadivljujućim izvedbama ukrasili narodni guslar Maksim Vojvodić, Branka Zečević, Vasilije Marunović i Radovan Suknović, Željko Vukčević, Vladimir Radojević i Luka Zečević.
Do obnove Njegoševog zavijeta i crkve na Jezerskom vrhu, hranićemo se crkvama koje su sagrađene po uzoru na izvornu Kapelu
U drugom dijelu večeri sabranima obratio se i direktni potomak vladike Vasilija Petrovića – Ivan Petrović Njegoš, čije obraćanje prenosimo takođe integralno:
,,Časni oci, braćo i sestre pomaže Bog!
Nalazeći se u blizini zemnih ostataka istinskoga ktitora ovog Hrama, Mitropolita Amfilohija, pripala mi je čast da uzmem učešća u manifestaciji Dani Mitropolita Amfilohija, a na promociji višestruko nagrađivanog narodnog guslara Maksima Vojvodića i njegovog albuma Kapela.
Usudiću se reći da uz Crkvu i vjeru u Vaskrslog Gospoda našeg Isusa Hrista, epska pjesma pjevana uz gusle je jedan od nosećih stubova opstanka i razvoja Crnogoraca kroz vjekove i teška vremena koja su prolećela iznad našeg naroda.
U teškim vremenima i vremenima beznađa gusle su sokolile i hrabrile ovaj narod i podsticale junake na svoje podvige. Naše suze su utirali vješti zvuci divnih gusala, zapisuje Lovćenski Tajnovidac u najboljem ovozemaljskom svom djelu Gorski Vijenac.
Koliki je značaj Vladika Rade davao guslama najbolje govori to što je u Gorskom Vijencu dodijelio još jednu epizodu guslama kroz lik i djelo slijepog i starog mudraca igumana Stefana koji traži gusle, a potom i gusla: Bog da prosti, vesela praznika, dodajte mi đeco one gusle, vaistinu mi duša ište da propojem, odavno nisam.
Danas u vrijeme tehničkog i informatičkog razvitka i u vrijeme zadovoljavanja svih materijalnih i čulnih prohtijeva, sabrali smo se da kroz lik i gusle Maksima Vojvodića posvjedočimo da nijesmo zaboravili na svoju istoriju i tradiciju i da nas suštinski nije zahvatila zapadnjačka reka, kako pjeva naš proslavljeni pjesnik Miroslav Rakić.
Maksim Vojvodić upravo za temu svog albuma uzima onoga koji je dao vječan značaj guslama – Vladiku Rada i njegov grob, stradalnu kapelu – duhovni svod naše otadžbine.
Još za života u mladim godinama i u punom zdravlju bez naznaka ikakve bolesti, Vladika Rade je razmišljao o tome gdje će počivati njegovi zemni ostaci i tako projektuje i za života sagrađuje crkvu na Crkvinama, Jezerskom vrhu i posvećuje je svome stricu Svetom Petru Cetinjskom, kojega su još za života Crnogorci smatrali svetim.
Stradanje Njegoševog groba počinje Prvim svjetskim ratom kada su sa razarača u Boki austrougarske haubice gađale i pogodile Njegoševu kapelu, čime su je teško oštetili, o čemu postoje i uredno dokumentovane fotografije.
Kapela je ciljano rušena da se na njenom mjestu podigne spomenik Francu Josifu đe on sa obje ruke stoji oslonjen na mač. U svrhu toga je u Hrvatskom domu u Herceg Novom organizovan konkurs za izbor modela spomenika u čast osvajanja ovog Jadranskog Gibraltara, a potomcima na spomen kako je zapisano na samom konkursu. Konkurs je organizovao Dubrovčanin Marko Rašica, učestvovao je na njemu i pobijedio. No, događaji na bojištu su se munjevito mijenjali, otvaranjem Solunskog fronta i njegovim probojem dolazi do radikalizacije situacije, koja nije išla u prilog okupatoru, i okupator ubrzo kapitulira. Umjesto zatiranja tuđih svetinja i podizanju spomenika oružju i otimačini, Franc Josif doživljava rušenje i nestajanje imperije koja se vjekovima gradila na krvi i eksploataciji Južnih Slovena.
Nastankom mira stvorila se potreba za obnovom Njegoševpog groba. Kralj Aleksandar Karađorđević imao je u planu da na mjestu Njegoševe kapele sagradi mauzolej i u tu svrhu angažuje tada mladog vajara Ivana Meštrovića. Međutim, kralj je naišao na žestok otpor tadašnjeg Mitropolita crnogorsko-primorskog Gavrila Dožića i odustaje od tog plana. Ivan Meštrović će pedesetak godina kasnije ipak uspjeti da na Lovćenu sruši Kapelu i podigne mauzolej. Svi izvještaji i zapisi raznih komisija sastavljenih od stručnih lica koji su izlazili na Jezerski vrh da utvrde činjenično stanje, imaju jedinstven zaključak da usled teških oštećenja Kapele, istu nije moguće popraviti. Tome treba dodati i vapaj komisije za procjenu štete koju je formirao prvostepeni sud, a koji su činili Njeguši: Stanko Perov Kadija i Ivo Radov Bećir, koji svoj vapaj uobličavaju tako što kažu da ukoliko sledeću zimu crkva dočeka u postojećem stanju srušiće se u koprivnu valugu. Vapaji su urodili plodom i 1925. godine po projektu ruskog emigranta Nikolaja Krasnova na autentičnim temeljima stare crkve, obnavlja se Kapelica.
Ono što spoljni faktor u liku okupatora Austrougarske nije uspio da uradi, uradio je domaći faktor. Početkom 70-ih godina XX vijeka, zaobilazeći sve moralne i pravne procedure i stavove najvećih intelektualca toga vremena, komunistički režim ruši Kapelu i na njenom mjestu gradi mauzolej. Ako je ideja bila da se rušenjem crkve na Jezerskom vrhu naruši i naruži lik i djelo Vladike Rada onda je rezultat suprotan od namjere. Kako zapisuje jedan književnik naših dana: Kao i Sveti Sava, Njegoš je danas veći i značajniji nego što je ikada bio. On je manji samo od sebe samoga i onoga koji će tek biti.
Sa druge strane, ako je ideja bila da se rušenjem kapele zatre istorija i vjera jednog mučeničkog naroda onda je rezultat bio isti kao u prethodnom slučaju. I ako je djelovalo da višedecenijski napori zatiranja svijesti o porijeklu i korijenima počinju da daju rezultate, nedavni događaji u vidu veličanstvenih litija pokazali su da je rezultat ništavan i da ovaj narod nije zaboravio ko je, što je i od koga je. I dok je svjetovna vlast rušila Njegošev grob, neprimjerno protjerivala Njegoša iz udžbenika i nastavnih programa, zaboravljala svaki njegov stih, dotle je on rastao u krugovima svoje Crkve i dorastao do proglašenja za sveca na Litirgiji 19. maja 2013. godine u Cetinjskom manastiru, koju je služio blaženopočivši Mitropolit Amfilohije.
Rušenje Kapele, nasuprot želji njenih rušitelja, postala je kao zrela kultura koja je pod naletima jake oluje rasula svoje sjeme iz kojega su nikle, po uzoru na nju, dvadeset jedna kapela do sada, koje se nalaze u Crnoj Gori, Republici Srpskoj, Srbiji, Slovačkoj i na Sjeverno-američkom kontinentu, a imamo najave i gradnje novih crkava, novih koraka koji nas vode do Jezerskog vrha i obnove izvorne Kapele.
To plemenito sjeme stiglo je i do naših narodnih guslara koji su opjevali razaranje Kapele i čuvaju je od zaborava. Takav je i naš Maksim Vojvodić koji je svoj album naslovio pos imenom: Kapela. Vapaj gusala zbog rušenja crkve i nadežda u njeno obnavljanje je jak impuls samosvijesti ovog naroda i želje da se raskine sa varvarskim nagonima rušenja svetinja i zavjeta. Vapaj gusala i odgovor na pitanje kada će biti ispunjena želja za obnovom Kapele u ovom trenutku nemamo. Odnosno, onako kako je rekao naš Mitropolit Joanikije, to će se desiti kada budemo bolji. Mišljenja sam da će to biti trenutak opšteg pomirenja u Crnoj Gori koji će pomiriti sve sukobe počev od onih najranijih – krvne osvete, preko bratskog stradanja izazvanog Drugim svjetskim ratom, do sukoba najnovijih dana. Tada ćemo graditi crkvu na Lovćenu rasterećeni dnevno-političke sabotaže, gradićemo je onako kako je projektovao i za života sagradio Petar II Petrović – Njegoš. I nećemo voditi beskorisne polemike da li je kralj Aleksandar imao neku skrivenu namjeru ili je htio da ispuni Njegošev zavjet, poslije odustajanja od gradnje Meštrovićevog mauzoleja. Tada ćemo graditi krov našoj otadžbini i krenuće moralni i ekonomski oporavak, nastupiće vrijeme blagostanja ovog vjekovima namučenog naroda.
Što se tiče sagrađenog mauzoleja na Lovćenu, ostaće da svjedoči o jednom nerazumnom vremenu i nasilničkom režimu, rušenje mauzoleja nije opcija jer to nije odlika kulture. Na Jezerskom vrhu ima mjesta i za Kapelu i za mauzolej, onako kako kaže narodna poslovica: Đe čeljad nisu bijesna, ni kuća nije tijesna. Do obnove Njegoševog zavijeta i crkve na Jezerskom vrhu hranićemo se crkvama koje su sagrađene po uzoru na izvornu Kapelu i onima koje će se graditi. A Maksim Vojvodić i narodni guslari će nas podsjećati i opominjati na našu obavezu. Hvala.”
Dani Mitropolita Amfilohija nastaviće se sjutra, 29. oktobra, Dječijom akademijom pod nazivom Djeca svome Mitropolitu Amfilohiju u kripti podgoričkog Hrama, sa početkom u 19 časova.
BORIS MUSIĆ
Foto: Boris Musić
