Čovek koji priča, piše i plače
Pesnik ne može sebe lagati
Sinoć je u porti Crkve Svetog Đorđa pod Goricom održano književno-kulturno veče na kome su predstavljena djela pjesnika Nevena Milakovića. Nizale su se knjige: Gojkova knjiga, Bilo jednom, Očev šamar, Podgorička ispovijest, Ljiljani, Cvijeće dobra, Majci Božijoj na amanet, Vila sa Košara…
O njegovom radu, nadahnuto je govorio protojerej Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski, prisjećajući se nekih ljudi koji su ostavili traga u ovom gradu, praćen zvucima gitare kantautora, Batana Kneževića.
I dok su u tišini odzvanjali zvuci Uspavanke za Radmilu M. okupljenima u crkvenoj porti o duhu Podgorice, grada koji je bitisao u djetinjstvu i mladosti Staropodgoričana, govorio je protojerej Predrag Šćepanović:
,,Večeras predstavljamo ovih šest knjiga kao skrivene kutke Nevenove duše, koju je podijelio sa nama i u kojima vaskrsavaju mnogi zaboravljeni likovi, mali obični ljudi, koji su glavni junaci Nevenovih knjiga i kojima je posvetio svoje pjesme“, poručio je otac, zamolivši na samom početku gospođu Gordanu Pajović da pročita jedan segment iz Nevenove knjige.
Iz knjige Podgoričke ispovijesti profesoka engleskog jezika u Ekonomskoj školi Gordana Pajović, pročitala je jedan odlomak.
Uslijedila je muzička pauza na gitari u izvođenju kantautora Batana Kneževića, na stihove autora Nevena Milakovića, pjesme Fajront.
Govoreći o međureligijskom skladu kojim se Podgorica ponosila vijekovima, pogotovu od Berlinskog kongresa, narator večeri, protojerej Predrag Šćepanović ukazuje da pjesnik Neven Milaković “boluje“ od jedne neizliječive bolesti, koja se zove nostalgija za starom Podgoricom.
Otac Predrag je potom zablagodario starešini Hrama Svetog Đorđa, protojereju Mirčeti Šljivančaninu što je predložio da se književno veče održi u porti crkve pod Goricom, jer se ne može o staroj Podgorici pričati bez svetinje koja već hiljadu godina okriljuje grad pod Goricom.
,,Korijeni ove priče sežu daleko u prošlost, nekih 60 godina unazad kada je svijet izgledao drugačije, bio je manji, a ljudi su bili veći, svi su se znali i poznavali, a Prosvetina enciklopedija je dala prostor Nevenu – da ispriča svu tu divnu galeriju likova, u kojoj bi on o svakoj porodici, bilo islamske vjeroispovijesti, napisao jedno kazivanje. A dosta je napisao”, kazao je otac, poručivši da će neke od njih Podgorica večito pamtiti.
,,Prvi od njih je Gojko Martinović, nezaboravni komediograf, humorista, čovjek koji je svojim govorom, kao da je star hiljadama godina, autentičnim – budio onu staru Podgoricu, čuvajući je u svojim njedrima.“
Otac je zatim podsjetio na jednog divnog čovjeka Halida Đečevića koji je dočekao Mitropolita blaženog spomena Amfilohija, 1992. g. na temeljima manastira Svetog Apostola Marka, čije su poslednje kapije srušene 1958. godine. Dočekavši ga sa kosovskim božurima, rekao mu je: ,,Gdje ste Vladiko, čekamo vas 50 godina!“ Narator večeri je istakao da mu je posebno drago što Neven pominje u svojoj knjizi čika Halida i njegovog sina Mirsada, koji je nasledio njegovu tradiciju, gdje pominje i Đaku Đečevića, koji je bio sportski ljekar, koji je život završio na jednoj od utakmica na Cvjetnom brijegu.
Neke svoje misli narator večeri, podijelio je sa prisutnima, rekavši da misli da je na Cvijetnom brijegu trebao da ostane onaj teren, takav kakav je: ,,Iako sam djete prosvetnih radnika i drago mi je da se škole grade – jer su na njima ponikli i Savićević i Mijatović i mnoge velike zvijezde – pa kad neki stranac dođe u Podgoricu, možda bi mu bilo zanimljivo da vidi gdje su to prve korake napravili ovi veliki fudbaleri.”
I kao što Neven reče, žene su održale vjeru. Kao što su kod Hristovog Krsta ostale žene, dok su se muškarci razbježali, tako su i za vrijeme komunizma u ovom hramu, bile uglavnom žene.
,, A ono što uvijek želim da istaknem, kada smo u obasjanju ovoga hrama je da je ovo i prva škola u Podgorici; prvi organizovani vid prosvete je bio 1755. godine u keliji jednog kaluđera “, istakao je otac, podsjetivši da će biti 150 godina od kada je Crkvena opština podgorička pisala Mitropolitu crnogorsko-primorskom Ilarionu (Roganoviću), da pošalje dva učitelja, da bi se podgorička djeca učila prvim slovima; Tako da ovaj hram pored toga što je hiljadugodišnji simbol stare i nove Podgorice, ujedno i prvi prosvetni centar.
,,Da ne zaboravimo i Džoni Hodžića i Ranka Vukovića iz Doma omladine, ali i jednoga čovjeka koji je bio domar, čika Beća Prelevića iz Kuča, koji nije nešto volio nas gimnazijalce i od koga sam imao strah, jer sam stalno mislio da će prekinuti naše humorističke predstave moga KUD-a Kenebek; ali nekako smo našli zajednički jezik. Pamtim i pokojnog Miška Bulatovića, boksera koji nas je vozio.“
Ovo što je Neven ovoliko likova opisao, samo govori koliko je Podgorica prisutna u njemu, istakao je prota, rekavši da je on od 2000. godine stanovnik Bara, ali da je ostao Podgoričanin, po vokaciji i po ubjeđenju.
,,On je pjesnik. Ima apsolutni sluh za poeziju, a kako reče Desanka Maksimović pjesnici imaju taj dar od Boga da žive u podnebesju i kad se spuste na zemlju, nedugo na njoj ostanu – nego se uvijek vraćaju u nebeske visine i svijet posmatraju vedrije i ljepše. I dok čovjek čita o podgoričkim muslimanima i o tom skladu, kaže Neven u svojim knjigama, rijetko su njegovi roditelji popili kafu, a da neko nije došao od komšija. To je bilo vrijeme kada nije bilo društvenih mreža i kada su ljudi živjeli jedni za druge, a tim životom se moglo živjeti hiljadu godina, kako kaže Janko Veselinović u svom romanu Hajduk Stanko”, besjedio je o. Predrag.
,,Mudrost arhitekata koji misle da ako su obogotvorili duh vremena i misle, da sve što je novo, automatski treba da potre ono što je staro, Neven ljubomorno čuva, duh stare Podgorice. Tu svoju nostalgiju liječi stihom, pjesmom i prozom. On nije prosto hladni hroničar vremena jedne stare Podgorice, koja polako nestaje“, poručio je o. Predrag, prisjećajući se nekih ljudi koje Neven nije možda opisao, legendarnog Cica Popovića koji je imao taj cikotićki duh, iskričavi smisao za humor, koji Neven stalno ističe u svojim knjigama (koji nije humor koji vrijeđa drugoga, nego duh onog Podgoričanina, koji nije bio spreman da se našali na svoj račun).
,,Ovo je prilika da se sjetimo i mog trenera Dima Mitrovića i Slavka Miročevića, ekonoma“, rekao je otac, a u nastavku naglasio da je Podgorica grad koji ima rimski vodovod star 2.000 godina, da ima takve starine kao što je Duklja, Zlatica i mnoge druge svetinje, ali ima i jedan duh… koji provejava kroz pjesmu Podgorice, grade od davnina, u tebi živjeti je milina… zaključivši, da Podgorica ima jedan vaseljenski duh, da svakoga prima i prihvata.
Prota je zatim istakao da Nevena za Podgoricu vežu divna i iskrena prijateljstva i dok sa Rumije ćarlija vjetar severac, grije ga ljepota podgoričke duše, kojoj je i sam mnogo doprinio kroz skoro 55 godišnje stvaralaštvo.
,,Zato su ove knjige koje vam danas predstavljamo knjige kojima se čuva veliko i skriveno zlato, ne ono materijalno, nego veliki oganj koji govori da sjaj radnog stola Nevena obasjava; on nije dobio velike nagrade, velika priznanja, a kao inžinjer metalurgije radi na barskom buvljaku na kome nastaju ova djela, koja će nadživeti Nevena i mene, a ostaće kao svedočanstvo jednog vremena, koje je prohujalo. Ali dok je Crkve Svetog Đorđa, dok je Gojka, Ksenije Cicvarić i dok je tog duha Halita Đečevića i ovoga tajanstvenoga hrama, živjeće Podgorica kao grad mučenik koji je bombardovan 1914. i 1915. i 1941. i 1943. i 1944. godine sravnjen sa zemljom. Grad koji je najstradalniji na svijetu vaskrsava, iako bi neko želio da ovaj lijepi grad uništi; u njemu nema lijepih građevina hotela Imerijal i mnogih drugih slika između dva svjetska rata, ali je ostala tajanstvena priča, neponovljivost u Nevenovim knjigama, koje će čuvati od zaborava“, poručio je prota Predrag Šćepanović.
Duhovno posijelo nastavljeno je recitovanjem Milakovićevih pesama – Na putu do sebe, Đačka torba i Podgorička u izvođenju samog autora.
Uslijedila je muzička pauza sa pjesmom Za Ljiljanu, napisanu takođe, po Nevenovim stihovima.
Potom je autor pročitao odlomak iz Gojkove knjige, o Gojku Martinoviću.
Moderator večeri zahvalio se pjesniku Nevenu Milakoviću što nas je kroz podgorički humor i sjećanje na neka davna izblijedela lica koja žive u njemu i nama, podstakao da napišemo i mi neku svoju podgoričku ispovijest.
Pjesničko veče završeno je pesmom Šuti, takođe napisanu na osnovu autorovih stihova, u izvođenju gitariste Batana Kneževića.
Dok je pjesnik Neven Milaković potpisivao svoje knjige, u porti ovog drevnog hrama upriličeno je prigodno posluženje za prisutne koji su te tople junske večeri ispunjavali portu Crkve Svetog Đorđa pod Goricom.
Elza Bibić
Foto/video: Darko Radunović
