Na gradskom groblju u Nikšiću, danas, 17. januara, kada naša Crkva praznuje Sabor svetih sedamdeset apostola i Svetog Jevstatija Arhiepiskopa srpskog, odslužen je pomen protođakonu Vladimiru Jaramazu (1980-2023), sabratu Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
Povodom dvogodišnjice upokojenja protođakona Vladimira, pomen na njegovom grobu su odslužili sveštenoslužitelji Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke, u prisustvu članova porodice i brojnih prijatelja o. Vladimira.
U dirljivom podsjećanju na blaženog spomena protođakona Vladimira, protojerej Mirčeta Šljivančanin, paroh podgorički i starešina Crkve Svetog Đorđa pod Goricom, koji je više godina u podgoričkom Sabornom hramu zajedno služio sa protođakonom, kazao je da je njega nemoguće zaboraviti i sa prisutnima podijelio svoje razmišljanje koje je imao na drugi dan Božića ove godine, kada je služio sa brojnim sveštenstvom i vjernim narodom u Sabornom hramu.
„I onda u toj prazničnoj službi neprestano su prolazile slike Vladovog sveštenosluženja i njegovog glasa, ne u smislu neke fantazije, nego kako je to izgledalo kad Vlado služi. A onda i mimo Liturgije, sjedeći s prijateljima i prolazeći kroz razne priče i situacije i susrete sa ljudima, mnogo puta se sjetimo kako bi on reagovao, šta bi rekao, kako bi se našalio… Na tim našim okupljanjima, putovanjima i crkvenim skupovima često bismo pomenuli način, izraz, kako bi on odreagovao. Dakle, sjećanje na njega je intenzivno. Naravno, to podrazumjeva i da fali i da mnoge situacije, mnogi naši susreti nijesu više isti, nekih skoro i da nema.“
Prota Mirčeta je istakao da je to prisustvo o. Vladimira toliko intenzivno, da ga je prosto nemoguće zaboraviti, zato što je njegov život bio sav u susretu, sav u saboru, u zajednici:
„Suština njegovog življenja je bio susret i zajednica. I to je naša nada! Mene to lično tješi uvijek, da kad mi ljudi slabi, grešni, nikakvi, ne zaboravljamo naše prijatelje, a mogu zamisliti kako je to kod porodice, onda je to nada. A kako Bog da nas zaboravi?!. Naravno da neće. Kada je Vlado prisutan u našem slabom sjećanju, našoj maloj ljubavi i ne možemo da ga zaboravimo, koliko je on prisutan u Božijem sjećanju i u Božijoj ljubavi, koja je neizmjerna!? I to je naša nada i naša utjeha!“
Doživljavajući to tako, da je blaženog spomena protođakon Vladimir u blizini Božijoj i da ćemo se opet sresti u taj dan kad Gospod kaže, otac Mirčeta je kazao da zato ne ridamo kao oni koji nemaju nade:
„Nego oni koji vjeruju u Hrista vaskrsloga i Hrista koji se rodio u pećini, koji je obrezan osmi dan i koji se krstio u Jordanu, kada se čuo glas Boga Oca i projavila Sveta Trojica kao ljubav. I nije ni čudo što je Vlado otišao u spletu tih praznika, između ostalog. Što nas je napustio u spletu svih tih najvećih događaja gdje se projavila i projavljuje Božija ljubav. I to je nada za nas slabe i grešne, a znamo da je za tom ljubavlju čeznuo od djetinjstva, da je njome živio, da se njoj radovao naš brat koji nas je danas okupio i kojem je okup i okupljanje bio život. Sa tom nadom i sa tom tugom i radošću smo ovdje i bićemo uvijek sa njim, dok Gospod ne dođe i budemo svi zajedno“, kazao je protojerej Mirčeta Šljivančanin.
+++
Protođakon Vladimir Jaramaz (1980-2023), sabrat Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, upokojio u Gospodu u 43 godini života na praznik Sabora Svetog Jovana Preteče i Krstitelja, 20. januara 2023. ljeta Gospodnjeg, odsluživši Svetu liturgiju i pričestivši se Svetim tajnama Tijela i Krvi Gospodnje.
Stradao je u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila oko 14,15 časova na magistralnom putu Nikšić – Podgorica.
Otac Vladimir je rođen je 10. maja 1980. godine u Nikšiću. Studirao je Bogoslovski fakultet u Foči i Beogradu, kao i Fakultet vizuelnih umjetnosti u Podgorici.
U čin đakona rukopoložen je 6. januara 2010. godine, a činom protođakona odlikovan je 21. februara 2015. godine.
Iza sebe je ostavio suprugu Milicu i ćerke Angelinu i Divnu.
Sahranjen je u nedjelju, 22. januara 2023. ljeta Gospodnjeg, na gradskom groblju u Nikšiću.
Vesna Dević
Foto: Željko Šapurić
