U varošici Grahovo ( između Nikšića i Risna), 24. na 25. oktobar 1944. u takozvanom „grahovskom bloku“, partizanska jedinica, dobro naoružana, pobila je oko 250 ljudi, među kojima je bilo i maloljetnika.
U Bloku su bili pripadnici Vučedolske brigade i njihova rodbina, dakle nacionalisti (četnici) koji su već morali „na zli put“ ili tu čekati smrt.
O ovim mučenicima, koji su tu zagrnuti bez znaka i imena nije se smjelo javno govoriti 50 godina!
Na 50 godišnjicu njihovog stradanja, 22. oktobra 1994. godine, rodbina poginulih i narod, organizovali su veliki parastos na kom se okupilo oko pet hiljada ljudi iz Crne Gore i Herceovine. Parastos su posle liturgije u crkvi Svetog Nikole na Grahovu služili mitropolit Amfilohije i episkop Atanasije s velikim sveštenstvom i narodom.
Pored ostalih na ovom velikom svenarodnom skupu, svoje slovo izgovorio je i književnik Milutin Mićović. Govor je objavljen u časopisu „Svetigora“, obraznik za vjeru, kulturu i vaspitanje, Mitropolije crnogorsko-primorske, novembar 1994, br. 33.
GOVOR ISPRED CRKVE SV. NIKOLE U GRAHOVU
22. OKTOBRA 1994.
Vaše Visokopreosveštenstvo mitropolite Crnogorsko-primorski, gospodine Amfilohije, vaše preosveštenstvo vladiko Hercegovačko-zahumski, Gospodine Atanasije, sveštenici, rodbino stradalih, braćo u svejednom udesu.
Okupili smo se danas ovdje iz Grahova, Banjana, Oputne Rudine, Bijelih Rudina, Trepača, Krivošija, Hercegovine. Okupila nas je Božija ljubav, i kosti grahovskih mučenika koje pedeset godina leže zaboravljene i osramoćene.
Vi ste danas došli ovdje iz raznih krajeva svijeta, ali jedna živa muka i sastradalna radost, okupila nas je zajedno.
Prije ravno 50 godina Grahovo je osvanulo krvavo, nagrđeno polomljenim bratskim glavama, prosutim mozgovima, nagrđenim obrazima. Pogaženo strašnom mržnjom, od koje ni do danas dobro ne vidimo.
Poslije 50 godina, kao da nemamo prava na riječ.
Postiđeni smo pred ovim kostima koje su nas čekale, i koje su zakopane u zemlju nešto više od nas saznale.
Zar i naša sloboda i savjest nije bila sa njima zakopana.
Sad i nemamo riječi pred tolikim posmrtnim mučeništvom, ali djela govore:
Zar nijesmo s više istrajnosti, s više snage radili na svom iskopanju i pokopanju, nego u razumijevanju.
Zar nam to ne govori Grahovska Grobnica, i mnoge bratske grobnice širom Crne Gore, koje su Crnoj Gori obraz nagrdile.
Te su grobnice potkopale i sam naš život.
Došli smo sužnjima, kojima nije samo nasilno život uzet, nego su im i obraz uzimali ovo 50 godina.
Došli smo kostima koje su nas toliko u mraku čekale.
Došli smo kostima naših kostiju.
Došli smo kostima koje su svojim ubicama oprostile.
Došli smo da jedni drugima rane poljubimo.
Sabralo nas je saznanje da nas nema, i da nas neće biti, ako slične razdore i podjele nastavimo.
Posmrtna izdržljivost Grahovskih i inih mučenika, probudila je u nama pokajanje, kroz koje se jedino možemo susresti.
Danas govorimo i pred onima koji nas optužuju da ne znamo šta činimo. Da novu mržnju rasplamsavamo.
Zar Grahovski, Banjski, Vučedolski, Rudinski, Trepački, Krivošijski i hercegovački mučenici nijesu zaradili grob i ime. Zar nijesu zaslužili ovo opijelo.
Ako smo mi zaslužili život, onda su i oni zaslužili grob i ime pred Bogom i ljudima.
Ako mi jedan u drugom nemamo mjesta, onda nemamo mjesta ni u Božijem zagrljaju. Zavađene i zakrvljene Bog ne prima.
Vapaj ovih osramoćenih mučenika je veliki. Svi mi moramo nešto od sebe žrtvovati, da bi oni imali mjesta u nama, i u našim potomcima.
Ovim danom, uz pomoć i na temelju svete Pravoslavne Crkve, vraćamo se sebi i Bogu živome, razgledamo svoju nesreću, i postavljamo kamen temeljac životu, u kome ćemo imati mjesta jedan u drugome, kao što svi imamo mjesta, ako jesmo ljudi, u Božijem Zagrljaju.
Ljudi, braćo, – pronađimo u sebi čovjeka koji prašta, i onda je život naš.
Ako nas ovoliko bratskih grobova ne može naučiti, onda nas ni Bog ne može naučiti, ni pomoći nam.
Kako je rečeno: Nema čega da se bojimo, ljubav će nas osloboditi.
U ime ovog Odbora hvala svima koga je srce podržalo ovdje, da se susretnemo, i ovim sabranjem pomažemo rane rodbini postradalih, koje kriju preko pedeset godina.
Milutin Mićović
(Priredio Aleksandar Vujović, urednik Katihetskog programa Radio Svetigore)
