U okviru vjeronauke za odrasle “Dobrotoljublje”, pri Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom, u susret Badnjem danu i Božiću 5. januara, u Svetogeorgijevskom domu u Podgorici protojerej-stavrofor Dragan Stanišić održao je predavanje na temu “Djela apostolskih učenika (Poslanice Ignjatija Bogonosca)”.
Ppema Simeonu Metafrastu, Ignjatije Bogonosac je bio ono dijete koje je Hristos uzeo u ruke, kada je govorio apostolima da budu kao djeca. Metafrast je pisac iz 10-og vijeka, koji je živio u Carigradu i bio je velikaš na dvoru kod cara Lava Mudrog. Kada je napustio svetovnu službu kod cara, zamonašio se i posvetio izučavanju životopisa svetitelja. Napisao je oko 120 novih žitija i 539 životopisa je obradio i klasifikovao. Simeon Metafrast je umro 960. g. i iz njegovog tijela poteklo je blagouhano i celebno miro – što govori, kolika je slava onih koji revnosno istražuju i pišu žitija svetih.
Sv. Ignjatije, kao i apostoli Petar i Pavle, postradao je u Rimu, javno – usred teatra Koloseuma, dok je cio grad sjedio u amfiteatru i zvijeri bile puštene na njega.
Sv Jovan Zlatousti, povodom toga, u svojoj Pohvalnoj besjedi kaže: “Antiohijci su u Rim poslali Episkopa, a otuda su dobili Mučenika“. Blaženi Jeronim za Ignjatija piše „Ignjatije Episkop Crkve u Antiohiji, treći poslije Petra Apostola bio je osuđen da bude bačen zverovima pa je vezan poslan u Rim“. Istorijska svjedočenja drevnih pisaca o Sv. Ignjatiju potvrđuju upravo to – da je postradao od zverova i da je na putu do Rima svim crkvama, kuda je prolazio, slao poslanice.
Sv. Ignjatije je rođen u Siriji oko 40-e g. u gradu Antiohiji, koji je u to vrijeme imao oko 200.000 stanovnika. U tom gradu je nastala jedna od prvih hrišćanskih zajednica i njen prvi episkop bio je apostol Petar ( 45- 53.) koji je ovdje boravio zajedno sa apostolima Varnavom i Pavlom. Naslednik apostola Petra bio je Sv. Evod (53-68.) a poslije njega Sv. Ignjatije (68- 1o7.).Taj grad, vrlo rano, postao je drugi centar hrišćana – koji su upravo tu i nazvani hrišćanima. Poslije razorenja Jerusalima, Antiohija postaje glavni centar širenja hrišćanske vjere. A , uz Antiohiju Sirijsku, važni hrišćanski centri postaju i gradovi Male Azije, Efes, i Aleksandrija u Egiptu, pa se iz tih centara hrišćanska vjera širi i u prestonicu Rim, koji, uglavnom, usvaja ono što mu dolazi sa Istoka. Hrišćanstvo se u Ignjatijevo vrijeme uveliko raširilo skoro po svoj tadašnjoj ekumeni. U Antiohiji je postojala vrlo brojna zajednca hrišćana sastavljena uglavnom od jelinizovanih Sirijaca.
Ignjatije je bio Sirijac – semit, ali jelinizovan. U Antiohiji je bilo i dosta Judeja i oni su u to vrijeme bili, mahom, protivnici hrišćanstva. Vjerovatno je i Ignjatije postao žrtva njihovog denunciranja. Još od vremena apostola Pavla, Jevreji nijesu propuštali prilike da pred rimskim vlastima napakoste hrišćanima. Ignjatije je imao veliki ugled među svojom mnogobrojnom pastvom i bio je optužen od cara Trajana kao otac svih hrišćana. Trajan je izrekao Ignjatiju smrtnu presudu u Antiohiji, ali tako- da izvršenje bude u Rimu. Iako je bio izdat zakon da hrišćane ne treba namjerno hvatati nego tek pri podnošenju tužbi -kažnjavat ih, nije bilo teško naći tužitelje i izmisliti optužbe prema hrišćanima. Ignjatije je, kako vidimo iz njegove poslanice Smirnjanima, s radošću prihvatio mučeništvo i rado pošao na svoj krsni put prema Rimu.
Sveti Ignjatije je na tom svom krsnom putu napisao sedam poslanica i to: Efscima, Magnežanima, Tralijancima, Rimljanima, Filadelfijcima, Smirnjanima i Polikarpu Smirnskom. Četiri je napisao u Smirni, a tri u Troadi. Ignjatijeve poslanice predstavljaju pravi biser ranohrišćanske lierature. Navešćemo ovdje kratak sažetak svih Ignjatijevih poslanica, kako bismo stekli predstavu o izvornom tekstu poslanica ovog Svetitelja. Poslanice su građene po sličnom modelu: uvodni pozdrav, pohvala hrišćanskoj zajednici koja je došla da ga pozdravi, poziv na jedinstvo oko episkopa, opomena da se čuvaju jeretika (doketa i judaista) i poziv na istrajnost u vjeri.
U poslanici Efescima Ignjatije se obraća pozdravom: Crkvi blagoslovenoj izobilno u punoći Boga Oca predodređenoj prije vjekova da bude zauvijek na slavu trajnu, neizmjenljivo sjedinjena i izabrana u istinskom stradanju Hristovom, po volji Oca i Isusa Hrista, Boga našeg, crkvi dostoblaženoj, koja je u Efesu u Aziji – želim da se mnogo raduje u Isusu Hristu i u čvrstoj radosti .
Ovoj crkvenoj zajednici u Efesu, Ignjatije želi da se Isusu Hristu raduju u čvrstoj radosti. Savjetuje da budu jedan hor koji, jednim glasom pjeva Ocu, kroz Isusa Hrista. Govori im da je za njih korisno da budu u besprekornom jedinstvu i da treba na svaki način da proslavljaju Isusa Hrista. Moli ih da složno slijede volji Božijoj i budu ukrašeni zapovijestima Isusa Hrista, kako bi svi bili hristonosci i bogonosci. Govori im da se mole za druge ljude neprestano, jer i u njima postoji nada pokajanja da dođu do Boga. Ignjatije kaže: „ Na njihov gnjev budite krotki, na njihove velerečivosti budite smirenomudri, na njihova huljenja – vi molitvama, na njihove zablude – vi budite čvrsti u vjeri, na njihovu surovost – budite pitomi, ne pokušavajući da im obratno podražavate. Nađite im se braća snishodljivošću. Neka se među vama ne nađe ikakvo rastinje đavolje, nego u svakoj čistoti i cjelomudrenosti ostanite u Isusu Hristu tjelesno i duhovno.“
Sv. Ignjatije tvrdi da sve ovo nije moguće ispuniti, ako se ne sastajemo na Evharistiji. Kaže: „Kad se često okupljate na isto mjesto, na sabranje – sile Satanine se time uništavaju i njegova se pagubnost razara jednodušnošću vaše vjere.“
Ignjatije tvrdi da su vjera i ljubav u Isusa Hrista početak i svršetak života i ovo dvoje: vjera i ljubav, kad su u jedinstvu – to je Bog. Stoga, sve da činimo kao da On u nama obitava, da bismo bili hramovi Njegovi, i On u nama Bog naš. Sv. Ignjatije one koji zlom naukom kvare vjeru Božju naziva domokvariteljima. Uči nas da postanemo mudri prihvatajući Božije znanje, koje je Isus Hristos.
Ignjatije hoće da svi nepodijeljenom mišlju slušaju episkope i prezvitere lomeći jedan Hljeb, koji je lijek besmrtnosti, i da svagda živimo u Isusu Hristu. N a kraju ove poslanice, on kaže: Molite se za Crkvu u Siriji, odakle me vezanoga vode u Rim, mene koji sam poslednji od tamošnjih vjernika“.
U poslanici Magnežanima, Ignjatije, u svom pozdravu, i njima želi mnogo radosti u Bogu Ocu i u Isusu Hristu. On u ovoj poslanici naglašava da je Isus Hristos naš svagdašnji Život, sjedinjenje vjere i ljubavi, od koje nema ništa bolje. Ukazuje da je potrebno ne samo nazivati se Hrišćanin nego to i biti, i u svemu što činimo da uspijevamo tijelom i duhom, vjerom i ljubavlju u Sinu i Ocu i Duhu, i da se potčinimo episkopu i jedni drugima kao Isus Hristos Ocu. Moli Magnežane da ga se sjećaju u molitvama.
U poslanici Tralijancima, pozdravlja i ovu zajednicu – želeći joj mnogo radosti. Ignjatije u ovoj poslanici kaže da je Episkop slika Očeva i da se njemu povinujemo kao Isus Hristos Ocu, a sveštenstvu da se povinujemo kao apostolima; isto i đakonima, koji su služitelji Isusa Hrista.
Ignjatije ponavlja i u ovoj poslanici kako voli da postrada za Hrista , ali ne zna – da li je toga dostojan. Naglašava da je vjera – tijelo Gospodnje ,a ljubav – krv Isusa Hrista. Time hoće da kaže da se Isus Hristos istinski rodio od Marije Djeve i da je jeo i pio i imao svoj razvoj u svakom uzrastu, i da je postradao, i da je vaskrsao iz mrtvih, jer Ga je podigao Otac Njegov, i mi – koji Mu vjerujemo -podići ćemo se iz groba, u istinskom Životu. Ovdje, Ignjatije želi da uputi argument doketima ,jednoj sekti koja je negirala ovaploćenje Hristovo, tvrdeći da je sve to bilo prividno. Tim povodom, on kaže: „Ako je Hristos postradao samo prividno, zašto sam onda ja u okovima i zašto želim – da se sa zverovima borim? Uzalud, dakle, umirem! Zar, dakle Gospoda – ugonim u laž!? “ Kao što je Hristos raspet realno i Ignjatije strada realno za Hrista. Oni, koji bi samo prividno, naizgled, prinosili žrtvu – nijesu saradnici Boga Oca, već parazitski izdanak koji rađa smrtonosni plod. Mi, danas, vidimo kod mnogih to – doketsko – postavljanje spram Boga: vjeruje se samo naizgled -bez polaganja žrtve za bilo šta uzvišeno i Božije.
U poslanici Rimljanima, Ignjatije najviše govori o smislu žrtve i, tim povodom, izriče sledeće riječi: „Pšenica sam Božija, i meljem se zubima zvjerova, da se nađem čisti hljeb Hristu. Od Sirije do Rima borim se s zvjerovima, po suvu i po moru, noću i danju, vezan sa deset leoparda, a to je četa vojnika, koji i kad im se čini dobro, bivaju još gori. Ali se u njihovim nepravdama još više učim“, kaže Svetitelj, „i znam šta mi je korisno. Sada započinjem biti učenik Hristov. Oganj i krst, čopori zvjerova, kasapljenje, čerečenja, drobljenja kostiju, odsijecanje udova, mlevenje cijeloga tijela, zle muke đavolove – neka sve to dođe na mene, samo da Isusa Hrista zadobijem. Bolje mi je umrijeti u Hristu Isusu, nego da carujem nad krajevima zemaljskim.“ U ovom ispovijedanju je opisana ne samo vjera Ignjatijeva, već, vjekovima, to je misao, stav i život same Crkve Hristove.
U poslanici Filadelfijcima, Ignjatije kaže da onaj ko ide za tuđinskim mišljenjem – otuđenim vjerovanjem, taj se ne slaže sa stradanjem Hristovim i, povodom toga, ističe sledeću pouku Filadelfijcima: „STARAJTE SE DA SVI UČESTVUJETE U JEDNOJ EVHARISTIJI (Liturgiji), JER JE JEDNO TIJELO GOSPODA NAŠEG ISUSA HRISTA I JEDNA ČAŠA ZA SJEDINJENJE KRVI NJEGOVE, JEDAN (je) ŽRTVENIK, KAO ŠTO JE I JEDAN EPISKOP ZAJEDNO SA SVEŠTENSTVOM I ĐAKONIMA, MOJIM SASLUŽITELJIMA – DA BISTE SVE ŠTO ČINITE, ČINILI PO BOGU“.
Ovdje Svetitelj ukazuje da su episkopi, sveštenici, đakoni i vjerni narod, svi zajedno – u jedinstvu Isusa Hrista – ako u ljubavi vjeruju. Moli, da se ništa ne čini po svadljivosti, nego sve po hristonauci. Povodom spora: da li u arhivama Starog Zavjeta ima potvrde Jevanđelja – on kaže da je neprikosnoveni arhiv – Isus Hristos – Krst Njegov i vjera kroz Njega. Nije Isus Hristos od proroka, već su proroci od Isusa Hrista, koji je Vrata Očeva, kroz koja ulaze Avram, Isak i Jakov, Proroci i Apostoli i Crkva. „Ljubljeni proroci javljali su za Njega, a Jevanđelje je sinteza besmrtnosti.“ Ovaj argument Svetitelj upućuje hrišćanima iz judejstva, koji su se držali starozavjetnog Zakona i bukvalnog tumačenja Pisma.
U poslanici Smirnjanim, na samom početku, Ignjatije se obraća riječima koje su kao neki Simvol vjere: SLAVIM ISUSA HRISTA BOGA GOSPODA NAŠEG, KOJI JE ISTINSKI IZ RODA DAVIDOVOG PO TIJELU, SINA BOŽIJEG, PO VOLJI I SILI BOŽIJOJ ROĐENOGA ISTINSKI OD DJEVE, KRŠTENOGA OD JOVANA, DA BI ISPUNIO SVAKU PRAVDU, PRIKOVANOGA U VRIJEME PONTIJA PILATA I IRODA NA KRST ZA NAS TIJELOM, ISTINSKI JE POSTRADAO I ISTINSKI VASKRSAO I DOŠAO UČENICIMA KOJI SU BILI SA PETROM I REKAO IM DOHVATITE, OPIPAJTE ME, I VIDITE DA NIJESAM BESTJELESNA UTVARA I ODMAH GA DOTAKNUŠE I POVJEROVAŠE , SJEDINIVŠI SE SA TIJELOM NJEGOVIM I SA DUHOM.
POSLIJE VASKRSENJA ON JE SA NJIMA ZAJEDNO JEO I PIO KAO TJELESAN, MADA JE DUHOVNO SJEDINJEN SA OCEM.
Zato su, kaže Ignjatije, apostoli poslije ovog javljanja i prezirali smrt i našli se iznad smrti. Tako i on, imajući nadu vaskrsenja u Isusu Hristu, radosno hita na stradanje. Blagosilja sve koji su ga pratili radi riječi Božije i ugostili na svaki način. On im upućuje pohvalu što se nijesu postidjeli okova njegovih i kaže: „ Neće se ni vas postidjeti savršena vjera – Isus Hristos. Jer kad hoćete dobro da činite, Bog je gotov da vam to i daruje.“
U poslanici Polikarpu Smirnskom, Ignjatije se obraća svome bratu, Episkopu, i umoljava ga da se stara za jedinstvo Crkve od koje, kaže, nema ničega boljeg. Uči ga da čvrsto stoji, kao nakovanj koga udaraju, jer je podvig velikog borca da prima udarce i pobjeđuje. Svetitelj ima iskren odnos prema Polikarpu i krijepi ga da traži mudrost od Boga. Kaže mu: „Budi još revnosniji nego što si. Vremena prepoznavaj. Očekuj Onoga iznad vremena – Vanvremenoga; Nevidljivoga, koji je radi nas stradalan; Koji je radi nas sve i sva pretrpio !“ Uči Polikarpa, da sve vjerne poziva po imenu i da sabranja – liturgijski skupovi – budu češći.
Oni koji se žene i koji se udaju, sa saglasnošću episkopa da stupaju u brak, da im sjedinjenje bude po Gospodu, a ne po pohoti, i sve da bude na čast Božiju. Svetitelj govori : „Satrudite se međusobno, sapodvizavajte se, sapomažite se, sastradavajte; ležite i ustajte zajedno, kao Božiji domoupravitelji i služitelji.
Poslanicom Polikarpu, Ignjatije završava svoja obraćanja Crkvama koje su ga bodrile na njegovom krsnom putu i predaje se, kako sam kaže, zverovima, da bude svjedok i podražavalac Isusa Hrista. Poslije stradanja od zverova, ostaci njegovih svetih moštiju su prenijeti u Antiohiju. Poslije osvajanja Antiohije od strane Persijanaca u šestom vijeku, mošti su prenešene u Rim, u crkvu sv. Klimenta, gdje se i danas nalaze. Vladika Atanasije u svojoj studiji o Ignjatiju Bogonoscu kaže: „ Ignjatije Bogonosac je živa slika Hrista, Arhimučenika i Prototipa svih hrišćanskih Mučenika kroz vjekove do kraja svijeta. Mučeništvo je za Ignjatija istinsko podražavanje Hristu Stradajućem iz bezmjerne Ljubavi Božanske za nas grešne. Mučeništvo Ignjatijevo nije heroizam, nego smireno saučestvovanje u žrtvi Ljubavi Hristove, učešće u „Čaši Njegovoj“, i time – postajanje istinskim Hristonoscem i Bogonoscem. Mučeništvo nije samo učešće u stradanju i žrtvi, nego istovremeno i još više – priopštenje Hristovom Vaskrsenju i Vječnom Životu nepropadljivosti i besmrtnosti Božanske.“
o. Dragan Stanišić
