Gost „Razgovora o vjeri“ koje tokom Velikog i Časnog posta organizuje Saborna crkva Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, u nedelju 21. aprila 2024. godine, bio je protojerej Mirčeta Šljivančanin, starješina crkve Svetog Đorđa u Podgorici.
Otac Mirčeta je zahvalio protojereju Miodragi Todoroviću, domaćinu večerašnjeg duhovnog razgovora i nikšićkim sveštenicima na upućenom pozivu da gostuje u Nikšiću povodom duhovnih tema, među kojima se, privodeći kraju svetu Četrdesetnicu, nameće rekapitulacija pete nedelje, a večerašnjom večernjom službom počinje šesta sedmica posta.
„Peta nedelja posta koju smo, upravo, završili je karakteristična po tome što je ona kulminacija Četrdesetnice u smislu bogosluženja. Naravno, znamo da ovaj post traje više od 40 dana, od kad počnemo da postimo do Vaskrsa ima skoro 50 dana, ali onu zadnju sedmicu Veliku stradanja Hristovih ne računamo u Četrdesetnicu. Mogli bismo reći da ona ne spada u post, nego su to dani posebni, da se mi ovih 40 dana prije toga spremamo za tu zadnju sedmicu, za Veliku nedelju, na kraju za praznik nad praznicima, za Hristovo Vaskrsenje“, kazao je protojerej Mirčeta, podsjetivši da su sve nedelje posta bile posvećene određenim događajima, praznicima, ličnostima, a peta nedelja je, smatra on, po nečemu posebna.
„Imali smo dva bdenija u srijedu i petak veče i po tim dugim službama, po onome što smo prošli kroz ta bogosluženja, po tome da je ova peta sedmica posvećena Mariji Egipćanki, velikoj pokajnici, ta nedelja je posebna jer u njoj vrhuni Četrdesetnica. Pitaće neko zašto u petoj nedelji, a ne u šestoj. Zašto akatist i ova bdenija nisu baš pred nedelju stradanja, nego su nedelju prije? To je iz razloga što uvijek Crkva, imajući to vjekovno iskustvo, poznavajući našu ličnost, ona je to tako učinila da ovako duga bogosluženja ne budu odmah pred ona koja slijede u Velikoj sedmici, nego, jednostavno, da ove šeste nedelje malo odmorimo, naravno, nikad se ne odmarajući potpuno od molitve, od posta, ali pete nedelje je to bilo intenzivno da bismo ove šeste malo odmorili, a onda preko praznika Lazareve subote i Ulaska Hristovog u Jerusalim, Cvijeti, ušli u one velike dane koje zovemo jedine velike u godini, Veliki ponedeljak, Veliki utorak, srijeda, četvrtak, petak, subota Velika i onda nedelja Hristovo Vaskrsenje, praznik nad praznicima“, rekao je sveštenik Šljivančanin.
Ti veliki dani koji nam uskoro slijede, za koje smo se spremali, oni su, po riječima o. Mirčete, posebni.
„To su dani kada mi više ne razmišljamo više toliko o našem ličnom podvigu, postu, molitvi, pokajanju. To smo činili svih ovih dana prije, nego, to su dani za koje smo se spremali, to su dani eshatološki, dani velikih Hristovih događaja radi nas i našeg spasenja i dani kada smo se mi pripremili svih ovih prethodnih sedmica da bismo tih dana bili sa Hristom, da bismo poput onih ljudi o kojima čitamo u svetom Jevanđelju, Njegovih učenika i onih malobrojnih ljudi, mmi bili sa Njim, da bismo bili i na Njegovom hvatanju, suđenju, Njegovom raspeću na krst i skidanju s krsta, pored Njegovog groba i na kraju da bismo bili učesnici i pričasnicitog najvećeg događaja i mi učestvovali u radosti Hristovog vaskrsenja. Da bismo sve to prošli, doživjeli na pravi način, da bi u tome učestvovali mi smo se ovih svih sedmica spremali, a vrhunac toh priprema su službe Kanon Andreja Kritskog i prelijepi akatist Presvete Bogorodice blagovještenjski“, naveo je otac Mirčeta, napominjući da je cijela sedmica bila posvećena Mariji Egipćanki, ženi koja je bila najveća grešnica da bi i za ovaj 21. vijek bila čudo.
„Zašto nam je Crkva baš nju predložila da je slavimo i da o njoj razmišljamo, čitamo njeno žitije i u bogosluženju je utkano, zašto nam je Crkva baš tu ličnost istakla, kad je imalo mnogo drugih svetitelja, pustinjaka, nego baš takvu jednu ženu koja se bila odala od djetinjstva razvratnom životu, grešnom ali se, naravno, pokajala milošću Božjom i postala svetiteljka Crkve. Šta nam to Crkva i zašto baš nju nudi? Iz više razloga: da nam da do znanja, svakom od nas daje snagu za hrišćanski život, da za Boga nema prekriženog, ostavljenog čvojeka, da su Bogu svi ljudi važni i da svi mogu biti Božji ljudi, samo ako to požele bar u jednom momentu svog života, drugo, taj njen primjer daje snagu i nama. Kad je ona mogla u pustinji da živi 47 godina zašto ne bismo mogli mi da otpostimo 40-50 dana, da se potrudimo da postimo kako treba i da ove dane Bogu posvetimo da bi od ono što steknemo u ovom periodu mogli da živimo hrišćanski cijelu godinu. Njen primjer nam pokazuje i to da kad krenemo za Bogom ne treba odustajati“, poručio je protojerej Mirčeta Šljivančanin.
U drugom dijelu Razgovora uslijedila su pitanja i komentari publike na koja su odgovarali otac Mirčeta i protojerej Miodrag Todorović. Informisao je sabrane da arhimandrit Sava (Janjić), iguman manastira Visoki Dečani, koji je bio najavljen za današnjeg gosta, iz opravdanih razloga nije mogao doći u Nikšić.
Izvor: Eparhija.me
