Srpsku narodnosnu misao i odraz kosovskog zavjeta nalazimo u brojnim poslanicama, pismima i pjesmama mitropolita Petra I Svetog.
Sveti Petar Cetinjski težio je stvaranju srpske države na Balkanu pod ruskim pokroviteljstvom. Da je upravo tako, govori i njegov projekt o stvaranju tzv. slavjanoserbskog carstva namijenjen ruskom caru 1807. No, krenimo redom.
Uoči pohoda skadarskog vezira Mahmut-paše Bušatlije na Bjelopavliće 1796. godine, vladika Petar I i plemenski glavari okupljeni na centralnom narodnom saboru na Cetinju, opštim proglasom pozivaju svoj narod u boj protiv Mahmut-paše, koji se sprema „kako bi ovu malu iskru slaveno-serbske volnosti mogao ugasiti.“
Uoči boja u Martinićima 11/22. jula 1796. mitropolit Petar I održao je okupljenim saborcima besjedu. Pored ostalog je rekao: „Zato na oružje i na krvavo polje, mili vitezi! Da pokažemo da u nama neugašeno srbsko srce kuca, srbska krvca vrije, da pokažemo kako gorskije junaka mišica junaštvom nadmašuje na bojnom polju svakog dušmanina!“
Boj u Martinićima svršio se pobjedom Crnogoraca i Brđana. U istom boju Radovan Stakov Durković (Ljumović) iz Gornjih Crnaca kod Spuža ranio je Mahmut-pašu. Stoga je Mahmut-paša pripremio novi kazneni pohod na Crnu Goru. Uoči boja na Krusima u Lješanskoj nahiji, mitropolit Petar I održao je svojim saborcima besjedu, u kojoj je pored ostalog rekao: „Ustremite se na neprijatelje naše vjere, našeg predragog imena srbskog i naše dražajše voljnosti… Vi i sami znate da su se Turci od vazda bojali, a i sad se boje Crnogoraca, boje se srbskijeh vitezova, koji nijesu vični svoju postojbinu ostavljati, a još manje crnim obrazom na svoj se dom povraćati.“
Boj na Krusima svršio se 11/22. septembra 1796. opštim porazom Turaka. Mahmut-paša izgubio je život na bojnom polju. Prema narodnoj tradiciji, posjekao ga je Bogdan Vukov Nikolić iz Njeguša. Poslije pobjede na Krusima, brdska plemena Bjelopavlići i Piperi prisajedinila su se Crnoj Gori. Srpsko narodnosno osjećanje posebno je naglašeno u pismu mitropolita Petra I arhimandritu Pivskog manastira Arseniju Gagoviću od 31. avgusta 1804. U istom pismu pored ostalog se kaže: „Mi smo Serblji takovi, ne znademo niti hoćemo znati drugo nako jedan drugoga gnati i u nesreću i bezčest postavljati, i što koji više radi za dobro obštenarodnje to se više zavist protiv njega vooružava, koja u serbskomu narodu, kako i u grečeskomu, gordost carstvuet.“
Sa početkom rusko-turskog rata 1806. godine, mitropolit Petar I stekao je uvjerenje da će se temeljno promijeniti geopolitička karta Balkana. Početkom 1807. on je preko arhimandrita Simeona Ivkovića glavnokomandujućem ruske Dunavske armije generalu Miheljsonu dostavio projekt o stvaranju tzv. slavjanoserbskog carstva, sa molbom da ga Miheljson dostavi ruskom caru Aleksandru I Romanovu. Odista, projekat je uručen ruskom caru, ali ga carska Rusija usljed nepovoljnih spoljnopolitičkih okolnosti i sopstvene vojno-političke nemoći nije mogla sprovesti u život. Po tom projektu, Crnoj Gori bi se prisajedinili Podgorica, Spuž, Žabljak, Boka Kotorska, Hercegovina, Dubrovnik i Dalmacija, pa bi se na istoj teritoriji obrazovalo srpsko carstvo. Titulu srpskog cara uzeo bi ruski imperator. Uvelo bi se i zvanje „prezidenta“ (predsjednika vlade), koji bi morao biti rođeni Rus, dok bi mu pomoćnik bio cetinjski mitropolit sa titulom ruskog kneza. Dubrovnik bi bio prestonica carstva. Osim cetinjskog mitropolita, država bi imala još tri episkopa: kotorskog, trebinjskog i dalmatinskog, sa sjedištem u Zadru. Ovaj projekt jasno i nedvosmisleno ukazuje da je srpski nacionalni integralizam bio centralna ideja-vodila mitropolita Petra I u istrajnoj borbi za svenarodno oslobođenje i državotvorno ujedinjenje.
Kada je 1804. u Srbiji planuo nacionalno-oslobodilački ustanak, mitropolit Petar I uspostavio je intenzivnu prepisku sa Karađorđem Petrovićem. Prepiska je potrajala sve do sloma ustanka 1813. Petar I izuzetno je cijenio vođu slobodne Srbije. Posvetio mu je i sadržajno poetsko ostvarenje Pjesma Karađorđu. U toku 1809. godine Karađorđeve ustaničke trupe upale su u Rašku oblast. Na području Vasojevića spojile su se sa ustaničkim odredima brdskih plemena. Zajednički cilj Petra I i Karađorđa bio je, po prirodi stvari, spajanje Srbije i Crne Gore u jedinstvenu državnu cjelinu. Usljed turske vojne nadmoći ovaj plemeniti opštenarodni cilj nije mogao biti realizovan. U međuvremenu, turske trupe pod komandom Huršid-paše upale su u istočnu Srbiju. Da bi zaustavio njihovo nastupanje, Karađorđe je morao povući ustaničke trupe iz Raške oblasti. Tako je projekt državne i nacionalne integracije srpskih nacionalnih prostora ostao neostvaren sve do naših dana.
Vladika Petar I znao je da su muslimani sa kojima su Crnogorci i Brđani bili u latentnom neprijateljstvu, u stvari srpskog etničkog porijekla. Upravo zato će u pismu Tahir-begu Averiću od 4. maja 1829. pored ostalog zapisati: „…a mi ako smo i od dva zakona, ali smo svi od jednoga roda slaveno-serbskoga. Pravo je da jedni drugim o dobru, a ne o zlu radimo.“
Po svršetku Drugog srpskog ustanka 1815. Srbija je dobila unutrašnju samoupravu na čelu sa knezom Milošem Obrenovićem. Sa knezom Milošem vladika Petar I uspostavio je intenzivnu prepisku koju je održavao do svršetka života. Srpski etnički karakter Crne Gore on je posebno naglasio u pismu knezu Milošu od 27. juna 1829. u kome pored ostalog kaže: „… od vremena izgubljenja srbskoga carstva, između svijeh časticah srbskoga naroda, jedna se je tolko Crna Gora našla, koja je do danas udržala u cjelosti glas, svobodu i vjeru hristijansku.“
Vladika Petar I nazivao je svoj maternji jezik slovenosrpskim. U pismu austrijskom generalu Tomasu Bradiju od 3. marta 1798. on pored ostalog kaže: „Ne mogući čisto razumjeti počtenjejše pismo Vašega Prevashoditeljstva 12 čisla tekućega marta pisano, potrebno mi bješe da na naš slovenosrbski jezik bude prevedeno. Togo radi, ono ja poslah u Budvu Jakovu Stefanoviću Podgori, koga ste Vi izvoljeli vidjeti u mojemu domu…“
U epskoj pjesmi „Četvrta crnogorska“ koju je napisao 1813. godine opjevao je oslobođenje Boke Kotorske od francuske okupacije i privremeno ujedinjenje Crne Gore i Boke. Ista se pjesma svršava vladičinim molitvenim poklikom:
„Ej, vladiko, izvore nam sreće,
dočekao i radosti veće!
Ispun’ Bože, vjerna t’ Srba želje,
daj dostojnu m’ život i začelje!
Uspomena na Kosovski boj i njegovo fatalno ishodište u značajnoj mjeri prisutna je u spisima Petra I. U pojedinim poslanicama ali i epskim pjesmama koje je napisao on poziva svoje sunarodnike da ne sljeduju primjeru Vuka Brankovića, koga je srpska narodna tradicija žigosala kao izdajnika. Primjera radi, u pjesmi „Pogibija vezira Mahmut-paše na selo Kruse 1796“ je u stihovanoj formi opisao sopstvenu besjedu koju je svojim saborcima održao uoči boja, pa pored ostalog kaže:
„Čujete li, što Turci govore,
kako oni vazda Srblje kore,
a nesrećom boja Kosovskoga,
kad smo naše carstvo izgubili
od izdaje Brankovića Vuka,
njemu za to bila vječna muka!
U poslanici Gluhodoljanima iz 1791. godine, između ostalog piše: „I koji će tamo poći da Bog da da mu tamo bude zli put i zla sreća da sramotno pogine i da ga je anatema kako i sodu predatelja i prokletoga Vuka Brankovića.“ Inače selo Gluhi Do nalazi se u Crmničkoj nahiji, u široj zaleđini Bara.
U poslanici Rišnjanima od 30. juna 1806. mitropolit dramatično opominje: „Ne znam drugo reći, nego vi istinito kažem, ako opet ubrzo ne dođete, da ćete ostati u vječnu sramotu mimo svakoga naroda u svijetu i ostaće na vas i na vaše potomke kletva Brankovića u vijek… Ko li ne učini tako, on će sebe obličiti u djela Vuka Brankovića pod vječnom sramotom i prokletstvom od svega poštenoga naroda.“
U poslanici Gluhodoljanima od 12. marta 1808. Petar I će pored ostalog zapisati: „…i vi ćete tada ostati hajini rosijskomu caru i izdajnici svojega otečestva, kako Vuk Branković.“
U poslanici Drobnjacima i Pivljanima od 5. juna 1809. poziva u opšti ustanak protiv Turaka, pa pored ostalog kaže: „… da junačko oružje u desnice vaše skoro i veselo prifatite, za izbavit sebe i svoje posljednje od teškoga jarma i nevolje, u koje ste po izdaji prokletoga Vuka Brankovića četiri stotine i dvadeset godištah svake ruke podnosili i vi ćete na taj način ne samo izbavljeni biti, nego što više svoje otečestvo i slavu dobiti…“
U poslanici Bjelopavlićima i Pješivcima od 2. februara 1822. rezignirano poručuje: „Ja se u Boga krepko i nesumnjeno uzdam, da neće Piperi za dugo vrijeme pod tursku zapovijed stojati, ali mi ostaje žalost na pomenute samovoljnike bjelopavlićke, ne manje, nego li na piperske glavare, koji su se Turcima, kako Vuk Branković, predali, da sva Brda i Crnu Goru pod turski jaram podlože.“
A u novoj poslanici Bjelopavlićima i Pješivcima od 13. februara 1828. između ostalog piše: „…dokle vidimo što ćemo učinit s domaćijema izdajnicima i 18 dušmanima koji klikuju Turke na nas i koji rade da sva Brda i svu Černu Goru pod turski jaram podlože, kako što je prokleti Vuk Branko(vić) sve serbsko carstvo podložio.“
Navodno izdajstvo Vuka Brankovića vladika Petar I posebno osuđuje u svojoj nesumnjivo najljepšoj pjesmi „Poučenje y stihovima“. Pjesma se svršava vladičinim poklikom:
„Evo kako Brankoviću Vuče
teški jaram na Srbe navuče;
Srbe Turci gaze pod kopita,
rad njegovog prokletoga lita,
te ga svako i kune i psuje,
Bože, vječna muka neka mu je!“
Ali u istoj pjesmi on s naglašenim
poštovanjem veliča odvažnost, smjelost i
nezaboravni heroizam Miloša Obilića
koga svojim sunarodnicima preporučuje kao
uzor i primjer na koji se valja ugledati. Evo
kako Sv. Petar Čudotvorac Cetinjski uznosi
lik i djelo velikog Obilića:
„Ko je dobar junak od iskona
za obranu vjere i zakona
i slobode mile nam i drage,
otačastva, đe ‘no nam se grade.
I taki se junak neka fali,
faliće ga svako i ostali;
od junaštva ima ime pravo,
dobi sabljom na polje krvavo,
ka ‘no Miloš koji ubi cara,
i u boju još mnoge pobara,
s njim Kosančić Ivan i Toplica,
ti s Milošem bjehu obojica,
te Murata ubi i pogazi
na Kosovu, đe se i sad pazi,
sagrađen je stupac kameniti
za vječiti spomen vjekoviti.“
Spomen Kosovskog boja i Vuka Brankovića naći ćemo u još nekim njegovim poslanicama i pjesmama. Nema sumnje da je on izvršio snažan uticaj na sinovca Rada Tomova koga je naimenovao za svog nasljednika na tronu Cetinjske mitropolije. Mladi Njegoš usvojio je upravo od Petra I dva ključna duhovna i nacionalna principa: kosovsku zavjetnu tradiciju, koju je vladika Rade u svom bogatom književnom stvoralaštvu uzdigao na znatno veći literarni i mistički nivo i srpski narodnosni integralizam, čiji je ishodišni cilj bio i ostao stvaranje jedinstvene i nedjeljive srpske države na Balkanu.
Osjećajući da mu se bliži svršetak života, vladika Petar I pozvao je Sima Milutinovića i izdiktirao mu testament. U njemu će pored ostalog napomenuti da je novac upućen iz Rusije trošio isključivo na „polzu svega naroda srbskoga“. Upokojio se na Lučindan 18/31. oktobra 1830. u svojoj skromnoj isposnici u Cetinjskom manastiru.
Srpski nacionalni integralizam ostao je nedosanjani san i neostvaren cilj sve do naših dana. Ipak, i pored nepovoljnog odnosa evropskih i prekomorskih velesila prema srpskom integralizmu, ostaje vjera u Gospoda i nada u povoljnija vremena da će se u nekom budućem razdoblju steći realne mogućnosti za teritorijalno ujedinjenje srpske populacije na Balkanu u jedinstvenu državu. Neophodno je vjerovati u Gospoda i u milost Gospodnju. A pri tom nikad ne zaboravimo da je jedan od utemeljitelja srpskog nacionalnog integralizma bio i mitropolit Petar I Petrović Njegoš. Sadržaj poslanica čije smo fragmente citirali i projekat Petra I o tzv. slavjanoserbskom carstvu naše stano vište čini opravdanim i na vjerodostojnim činjenicama utemeljnim.
Neka je vječna slava i spomen Svetom Petru Čudotvorcu Cetinjskom!
Izvor: Svetigora, br. 203
