U razdoblju od Maričkog boja 1371. do pada Gornje Zete pod tursku vlast 1499. godine Turci su okupirali najveći dio srpskog etničkog prostora na geografskom rasponu od Save i Dunava do Jadranskog mora. Pred turskom najezdom rodoljubi slobodoumnog i nepokorenog duha, ali i ne mali broj monaha, povlačili su se u nepristupačne planinske terene, u naše nedohode i neprohode, kako bi sačuvao ličnu slobodu i vjeru predaka. I u doba osmanlijske okupacije brojni monasi i isposnici nalazili su sebi utočište u teško pristupačnim planinskim predjelima. Jedan od njih je bio i Prepodobni Isaija ,,ot Onogošta“.
Kada je Isaija tačno rođen, na žalost, nije poznato. Crkveno i narodno predanje kaže da je rodom iz sela Popi u Nikšićkom polju. Svoje duhovno skrovište i utočište je našao u ostroškim stijenama, gdje se podvizavao do svoje zemne končine. I prije dolaska Sv. oca Vasilija u ostroške stijene, koji je uslijedio sredinom XVII vijeka, bilo je monaha i isposnika koji su se podvizavali u pećini Ostroških greda (na čijem će terenu 1665. biti izgrađen Gornji manastir), kao i u nekim okolnim pećinama i skrovištima. O istim monasima nema sačuvanih podataka usljed nedostatka arhivskih akata, koji su tokom turskih pohara Ostroškog manastira uništeni. Ipak, smatra se da je Prepodobni Isaija bio jedan od njih, i da se na ostroškim visinama podvizavao još krajem XVI i početkom XVII vijeka. Tako kaže crkveno-narodno predanje. Nakon upokojenja Prepodobnog Isaije, njegov kult se počeo širiti podostroškim selima, a i šire. Da bi onemogućili stvaranje svetiteljskog kulta, Turci su, kaže lokalno crkveno-narodno predanje, uzeli mošti Prepodobnog Isaije i spalili ih na
Planinici, planinskom prevoju izmedu masiva Ostroških greda i okoline Nikšića. Godina upokojenja Sv. oca Isaije, kao i tačna godina kada su mošti ovog podvižnika spaljene, nije poznata, jer su, kako smo već pomenuli, arhivske spise Ostroškog manastira iz razdoblja prije vlade knjaza i kralja Nikole uglavnom uništili Turci. Sasvim je moguće da su Turci spalili mošti Sv. oca Isaije u toku brutalnog kaznenog pohoda na Bjelopavliće 1611. Ustanak Bjelopavlića Turci su ugušili surovom silom uz mobilisanje golemog broja vojnika. Evo kako naš eminentni istoričar Gligor Stanojević u trećem tomu Istorije Grne Gore (Titograd, 1975, 98-99) opisuje ovaj kazneni pohod i stradanje Bjelopavlića:
„Zbog zime, turska vojska se vrlo sporo okupljala. Tek na proljeće 1611. produžena je turska ofanziva protiv brdskih plemena. Bosanski paša, na čelu velike vojske, uputio se protiv Brđana. Sredinom marta stigao je u Onogošt.
Turska vojska brojala je oko 40. 000 ljudi, a očekivalo se pojačanje iz sjeverne Albanije, tako da je carska vojska trebalo da ima preko 60. 000 boraca; to je bila ‘vojska koja se nikada nije pojavljivala u ove krajeve u tako velikom broju’, izjavio je kotorski providur, iznenađen tim mnoštvom vojnika.
Cilj ove turske kaznene ekspedicije protiv Brđana bio je da spali i sravni sa zemljom pobunjena naselja i da sve roblje poubija. Hrabra, ali ne mnogo složna plemena pokolebala su se pred tolikom turskom silom. Prvi na udaru bili su Bjelopavlići, koji su iskusili žestinu turske odmazde. Dvadeset i sedmog marta paša je došao u Bjelopavliće, gdje ga sa bogatim poklonima dočeka pedeset najuglednijih ljudi. Paša je primio poklone, ali je sve prisutne Bjelopavliće pohvatao. Osmoricu je odmah pogubio, a ostale stavio u okove. Zatim je turska vojska počela da pljačka i pali kuće, u kojima su mnogi ljudi živi izgorjeli. Žene, djecu, starce – sve što mu je palo šaka, paša je poveo, ostavljajući za sobom zgarišta, smrt i pustoš. Teško da su Bjelopavlići ikad u svojoj istoriji doživjeli takvu nesreću.
Iz Bjelopavlića se paša uputio u Pipere, vodeći sa sobom 40 okovanih Bjelopavlića, koje je usput na svirep način pogubio. U Piperima su Turci napravili sličan pokolj i ostavili za sobom pustoš, ali vjerovatno da je tamo narod manje stradao, pošto se mogao na vrijeme skloniti.“
Sasvim je realno pretpostaviti da su mošti Sv. oca Isaije spaljene upravo u toku ovog pohoda. Neophodno je napomenuti da su mošti Sv. Save spaljene na Vračaru 1594, samo 17 godina prije opisanog kaznenog pohoda na Bjelopavliće. Znatno kasnije, Njegoš će kroz lik Vladike Danila u „Gorskom vijencu“, pored ostalog zapisati:
Krv pravedna dimi na oltare,
ćivoti se u prah razvijaše,
zemlja stenje, a nebesa ćute.
Prirodno je pretpostaviti da je Njegoš u stihu „ćivoti se u prah razvijaše“ podrazumijevao spaljivanje moštiju svetitelja širom okupiranog Balkana, ali i širom nekadašnjih hristijanizovanih i potom islamiziranih zemalja na Bliskom i Srednjem istoku, Kavkazu i u mediteranskoj Africi od ruku Turaka. Među njima su, razumije se, i spaljene mošti Sv. Save i Sv. Isaije ,,ot Onogošta“.
Lokalitet Popi, nekadašnje selo i rodno mjesto Sv. oca Isaije, sada je prigradsko naselje Nikšića. Nalazi se ispod bedema starog Nikšića, relativno blizu nikšićke željezničke stanice. U Popima se svojevremeno nalazio manastir Sv. Dimitrija, sazidan u doba Nemanjića. U istom manastiru stolovao je Sv. Vasilije Ostroški otkada ga je pećki patrijarh Gavrilo Rajić, gramatom od 27. novembra 1651. godine, imenovao za episkopa Istočno-hercegovačke eparhije. Nekoliko godina kasnije, ne zna se tačno kada, usljed zuluma lokalnih Turaka, Sv. Vasilije se preselio u znamenitu pećinu u planinskom masivu Ostroških greda. Krajem XVII ili početkom XVIII vijeka Turci su porušili manastir Sv. Dimitrija u Popima. Ovaj manastir više nije obnavljan. Ostaci manastira ostali su sačuvani sve do naših dana. U konake porušenog manastira uselili su se Mušovići, uticajna islamizirana porodica, čiji će potomci upravljati nikšićkim gradom od 1714. do 1877. godine, kada je Nikšić oslobođen i prisajedinjen Knjaževini Crnoj Gori. Pripajanje Nikšića Crnoj Gori verifikovano je odlukama Berlinskog kongresa 1878.
Nastojanjem unuka Sv. oca Isaije, jeromonaha Isaije, sazidana je 1665. crkva Sv. Krsta u Gornjem Ostrogu. Isti manastirski hram živopisao je majstor Radul 1667. Da je upravo tako svjedoči nam i sadržaj natpisa na unutrašnjoj strani nadvratnika crkve Sv. Krsta, koji doslovno glasi: „Izvoljenijem Oca i pospešenijem Sina i savršenijem Svetago Duha sazda se sija sveta(ja) i sveštena(ja) crkov va ime Č(a)snago i Životvoreštago Krsta v lje(to) 7173 (1665), a popisa se v lje(to) 7175 (1667) sa bl(a)goslovenijem vseos(ve)štenago mitropolita zahlmiskago kir Vasilija, trudom i podvigom i platoju jeromonaha igumena Isaije, vanuka prvago svetago i prepodobnago oca našego Isaije ot sela Popa. B(og) da ih prosti iže i počeše i savršiše“. Koliko nam je poznato, ovaj je natpis jedini sačuvani istorijski izvor u kome se eksplicitno pominje Sv. Isaija ,,ot Onogošta“. Isti je natpis do sada publikovan više puta u dostupnoj naučnoj literaturi. Precizno ga je publikovao i protojerej–stavrofor Dimitrije Kalezić, bivši dekan Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, u iscrpnoj monografskoj studiji „Sveti Vasilije Ostroški u svome vremenu“ (Beograd, 2005, 250).
Francuski pukovnik Vijals De Somjer posjetio je 1810. manastir Ostrog. Primio ga je i arhimandrit Ostroškog manastira, kome Somjer ne pominje ime. To bi mogao biti arhimandrit Josif Pavićević, koji je bio nastojatelj Ostroškog manastira od 1810. do 1836. O njemu Somjer inspirativno piše u svom putopisu „Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru“, koji je publikovan u Parizu 1820. Opisujući u istom putopisu razgovor sa arhimandritom ostroškim, Somjer pored ostalog doslovno kaže: „Arhimandrit mi je dao jednu priču o svečevom životu i čudotvorstvima, štampanu ilirskim pismom. Pisali su je kaluđeri, kako je koji stizao u Manastir. Svaki od njih se pobrinuo da doda nešto svoje, zavisno od nadahnuća i viđenja stvari… To je pravi opis čudotvorstava“. Spis o životu i o čudesnim djelima i iscjeljenjima ostvarenim milošću Sv. oca Vasilija, na žalost, nije sačuvan. On je vjerovatno uništen u nekoj od turskih pohara manastira Ostroga, koje su uslijedile naknadno. Arhiva manastira Ostroga sačuvana je u vremenskom kontinuitetu tek od 1885. pa do naših dana. Starijih manastirskih arhivskih akata ostalo je sačuvano veoma malo. Turci su 1768. poharali Ostroški manastir. Manastir Ostrog popaljen je još u dva navrata od turske ruke, i to u januaru 1853. i u junu 1877. Starija manastirska arhiva nesumnjivo je uništena u tim poharama. Sasvim je moguće da se u Ostrogu čuvao i rukopis životopisa Sv. Isaije „ot Onogošta“, ali da je naknadno uništen u nekoj od pomenutih pohara. Stoga životopis Sv. oca Isaije danas nije moguće rekonstruisati.
S obzirom na to da se u natpisu na unutrašnjoj strani nadvratnika crkve Sv. Krsta u Gornjem Ostrogu Isaija ,,ot Onogošta“ izričito imenuje kao svetitelj („…prvago svetago i prepodobnago oca našego Isaije ot sela Popi“) i da je o njemu sačuvano oskudno crkveno-narodno predanje kao o isposniku sa ostroških stijena, čije su mošti Turci spalili na Planinici kod Nikšića, sasvim je izvjesno da je kult Sv. oca Isaije imao lokalni karakter, i da se održavao pri manastiru Ostrogu od osnivanja manastira pa do naših dana.
Spomen Prepodobnog Isaije od Onogošta slavi se 28. aprila/11. maja. Prva služba mu je služena pri osvećenju njegovog novog paraklisa – hrama u Gornjem Ostrogu 28. aprila/11. maja 2015. ljeta Gospodnjeg.
Prepodobni oče Isaijo, moli Boga za nas!
Profesor Predrag Vukić
