Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić položio je danas u Kamniškoj Bistrici vijenac posvećen stradalima na Zidanom mostu. Tom prilikom, vijence su položili i ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović, potpredsjednik Vlade Crne Gore Budimir Aleksić, kao i potpredsjednik PAM-a i poslanik Dejan Đurović i poslanik Velimir Đoković.
Nakon parastosa koji su služili Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije, Episkop pakračko-slavonski Jovan i Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički i administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske Kirilo, predsjednik Mandić se obratio prisutnima porukom da je utvrđivanje identiteta i pravo na grob stradalih na putu od Vezirovog do Zidanog mosta obaveza države Crne Gore:
„Okupili smo se ne da oživljavamo bilo kakvu mržnju, što će neminovno nedobronamjerni i neznaveni ljudi reći, već da u molitvi i tihoj muci, u ime istine i pravde, odamo počast žrtvama, da sačuvamo njihova imena i ponovo ih upišemo u kolektivno pamćenje našeg naroda. Njihov identitet i zla sudbina više ne mogu da budu samo pojedinačna tužna priča porodica nevino ubijenih i roditeljska briga
Ranije danas, predsjednik Skupštine je zajedno sa ostalim zvaničnicima iz Crne Gore, kao i mnogobrojnim vjerujućim narodom, molitveno učestvovao u liturgijskom sabranju u Hramu Svetih Ćirila i Metodija u Ljubljani.
Obraćanje predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića prenosimo integralno:
Visokopreosvećeni Mitropolite crnogorsko-primorski g. Joanikije,
Visokopreosvećeni Mitropolite budimljansko-nikšićki g. Metodije,
Preosvećeni Vladiko, administratore Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, g. Kirilo,
Preosvećeni Vladiko slavonski g. Jovane,
Potpredsjedniče Vlade Crne Gore g. Budimire Aleksiću,
Ministre u Vladi Crne Gore g. Slavene Radunoviću,
Potpredsjedniče Parlamentarne skupštine Mediterana, poslaniče g. Dejane Đuroviću,
Poslaniče g. Velimire Đokoviću,
Predstavnici državnog vrha Republike Srbije, Republike Srpske i Republike Slovenije,
Časni oci, draga braćo i sestre,
Danas smo sabrani na mjestu gdje su slovenačke Alpe i ova prelijepa zemlja čuvale jednu od najtežih i najbolnijih tajni našeg naroda – neizmjernu tragediju, ali i živo sjećanje na svirepi zločin koji se desio prije osamdeset godina, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Okupili smo se ne da oživljavamo bilo kakvu mržnju, što će neminovno nedobronamjerni i neznaveni ljudi reći, već da u molitvi i tihoj muci, u ime istine i pravde, odamo počast žrtvama, da sačuvamo njihova imena i ponovo ih upišemo u kolektivno pamćenje našeg naroda. Njihov identitet i zla sudbina više ne mogu da budu samo pojedinačna tužna priča porodica nevino ubijenih i roditeljska briga
U proljeće 1945. godine, u vrijeme kada je rat bio završen, više od deset hiljada boraca Jugoslovenske vojske u otadžbini iz Crne Gore, Boke, Sandžaka, Hercegovine i Istočne Bosne, nastavilo je svoj put, zajedno sa tifusarima, ranjenicima i hiljadama članova porodica, u nadi da će se povezati sa zapadnim saveznicima i izbjeći staljinistički teror koji je tada pratio kraj bratoubilačkog rata i komunističku revoluciju. Svaka revolucija, koju njeni pokretači predstavljaju kao neohodan put u izgradnji boljeg i srećnijeg društva, počev od one prve u Francuskoj, preko sovjetske i mnogih drugih koje su se ređale u 20. vijeku u osnovi počivaju na teroru, zločinu i svirepom ubistvu političkih protivnika.
O samom putu i stradanju ove vojske, sveštenstva i naroda na Zlom putu od Podgorice do Zidanog mosta, kako ga je nazvao naš narod, sigurno će bolje i preciznije govoriti naše vladike, sveštenici i istoričari.
Podilazi me jeza iako je sunčan dan, osjećam se isto onako žalostan kao što sam bio nedavno u Donjoj Gradini, u topolama pored rijeke Save, tamošnjem najvećem stratištu ljudi u sistemu koncentracionog logora Jasnovac.
Hladnoća ovih šuma koje se ni danas ne mogu ugrijati, čudni šumovi lišća koji svi čujemo, svjedoče o nekadašnjem prisustvu nečastivog na ovom prostoru. Samo je snaga te nečastive sile mogla prije osamdeset godina da prolije nevinu krv po ovoj zemlji, i izbriše spasonosnu riječ i oprost.
Ovo mjesto bola, mjesto ćutanja, postalo je simbol mučeništva i grijeha, grijeha nad grehovima, grijeha bratoubistva, grijeha većeg od svakog drugog grijeha. To je rana istorije, ali još više rana savjesti. Zemlja je natopljena krvlju stradalnika, ali blagoslovena molitvama onih čija usta više ne govore, ali duše vape.
Ubiti onoga koji je bespomoćan, koji se predao i očekuje milost bratske ljubavi, ubiti ga bez suđenja i prava na odbranu – ubijanje je pravde, ljudskosti, dobrote i čojstva. Ta rana teško zarasta i boli vjekovima.
Kažu da su se poslije stotina godina u jednoj priči srela ona dva biblijska brata tamo negdje na zemlji svoga Gospoda. Braća Kain i Avelj – sami. Ko je koga ubio, upita jedan. Mora da sam ja tebe, reče Kain, vidi ti se ožiljak na licu. Možda, odgovori Avelj, ali onaj tvoj ožiljak, koji se ne vidi, mnogo je dublji i bolniji. Krivica ubice i rana nevino ubijenog ostaju zajedno u pamćenju naroda i Boga.
Zaboraviti bilo koji zločin je novi zločin.Zaboraviti mučenike zla, značilo bi ponovo ih ubijati. U jednom vremenu zločini su skrivani i postali su zabranjeni za sjećanje.
Sjenke hodaju za nama — tiho, nečujno, ali zapitano: Ima li još živih koji nijesu zaboravili na svoje, na njihove patnje i stradalnički kraj? Ima li istine? Živi li ona još među ljudima?“
Ima ih, mi smo tu, prije nas su bili naši stariji, i to je odgovor na sva ta tiha, nečujna i neizbrisiva pitanja. Ima nas mnogo koji pamtimo i koji ne mrzimo, koji ne sudimo, koji ne odbacujemo. Volimo sve ono naše, svaku ranu, svaki bol, patnju, suzu nevinog, jer mi smo od jednog.
Ovo mjesto i druga mjesta stradanja su mjesta gdje se ovaj časni krst uzdiže iznad borbe za vlast, iznad ideologija, partija, dioba i on nas poziva na molitvu za brata, za čovjeka, za pomirenje. Pamtimo da se ne zaboravi i zlo nikada više u istoriji našeg naroda ne ponovi.
Tu pored nas samo u jednoj od masovnih grobnica počiva oko 3.500 naših predaka.Ova dolina i obližnja šuma krije šest masovnih grobnica. Tu su zajedno zatrpani sveštenici
Kamniška Bistrica je jedna od više od 580 evidentiranih masovnih grobnica u Sloveniji, gdje je, prema podacima raznih komisija,
Draga braćo i sestre,
Sjećanje i molitva koja nam je preostala jače je od užasa. Prvi parastos ovdje služen je 2006. godine, a 2015. podignuta je i kapela. Te godine pročitana su imena preko šest hiljada do tada identifikovanih žrtava. To je najbolji dokaz da istina, ma koliko potisnuta, uvijek nađe svoj put.
Zahvaljujem ovom prilikom Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, Eparhij
Posebno želim da naglasim i istaknem ulogu našeg blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, pokojnih Dušana Niklanovića i Čeda Vukmanovića, koji su nas prvi okupili kako bi kao hrišćanska zajednica utvrdili istinu vezano za stradanje naših predaka.
Takođe, želim da se zahvalim Marjanu Šarecu, današnjem poslaniku Evropskog parlamenta i stalnom izvjestiocu za Crnu Goru, što je kao nekadašnji prvi čovjek Opštine Kamnik pomogao svima nama da pronađemo tačna mjesta pogubljenja ljudi iz Crne Gore i sagradimo ovu malu pravoslavnu kapelu.
Kao predsjednik Skupštine Crne Gore, obavezujem se da će sve nadležne državne ustanove podržati dalje istraživanje i obilježavanje ovih i brojnih drugih stratišta, gdje su stradali građani sa prostora današnje Crne Gore, a čiji su se grobovi i imena skrivana punih osamdeset godina.
Država Crna Gora će nastaviti jačanje saradnje sa Republikom Slovenijom u cilju obilježavanja grobnica naših građana na prostoru ove nama prijateljske države.
Mi danas ovdje okupljeni ne tražimo nikakav revanšizam. Nema više živih naredbodavaca, ni ubica, kao što nema ni onih koji su postradali prije osamdeset godina. Zemlja je prekrila lica i jednima i drugima, a Božiji sud je veliki. Tražimo samo da niko više ne strada – ni zbog imena, ni zbog porijekla, ni zbog vjere, ni zbog jezika kojim govori.
Mi želimo samo ono što žele svi razumni ljudi. Iscijelimo ovu tešku istorijsku ranu Crne Gore, priznajmo svi zločin koji se desio. Lažni zaborav nije lijek. Lijek su – istina i pokajanje. Lijek je – praštanje.Griješiti je ljudski, praštati je božanski.
Neka nas ovaj zvuk žubora Bistrice, koja žubori danas slično kao i prije osamdeset godina, podsjeti da život ide dalje, da će se i naša generacija preseliti kod naših predaka, ali da današnji dan, kao i strahote koje su se desile na ovom prostoru ne mogu biti sakriveni i da naši potomci imaju pravo da znaju istinu. Svaka nevina žrtva je dostojna sjećanja i visokog ljudskog poštovanja. Istina ne smije nikome biti teret, već temelj bratskog i ljudskog pomirenja i izvjesne budućnosti naše zajednice i novih srećnijih generacija.
Vječna slava i pokoj svim postradalima. Neka njihova žrtva bude sjeme našeg sjedinjenja u pravdi, istini, ljubavi i praštanju.
Neka Bog podari Rajsko naselje našim velikim precima, a svima vama da vam današnji dan služi na čast i ponos.
Hvala vam i živjeli!
Foto: Skupština Crne Gore
