Šestog juna ove godine navršilo se 225 godina od rođenja velikog ruskog pjesnika Aleksandra Puškina. Za ovu priliku ćemo izdvojiti jednu epizodu, čiji je akter znameniti svetitelj i jerarh Ruske crkve Filaret Moskovski .
Na svoj dvadeseti rođendan, 26. maja 1828. godine, pjesnik Aleksandar Puškin piše rezigniranu pjesmu, u kojoj izražava svoju skepsu spram smisla života:
Dar zaludni, dar slučajni,
zašto život mi je dat?
Je li sudbom nekom tajnom
rad kazne mi darovat?
Ko me gorkom svojom vlašću
iz ništavila pozva,
dušu mi ispuni strašću,
A um sumnjom skoleba?
Cilja nemam ja pred sobom
prazno srce, prazan um,
i guši me tugom mnogom
jednolični dnevni šum.
Pročitavši ovu pjesmu, mitropolit moskovski i kolomenski Filaret (Drozdov), uskoro je dao odgovor u stihu:
Nije zalud ni slučajno
ovaj život meni dat,
no Božjom je voljom tajno
Mjesto kazne darovat.
Sam ja voljno, svojom vlašću,
iz dubina zlo prizvah,
sam napunih dušu strašću,
um sumnjama skolebah.
Preni me, Zaboravljeni,
Zasijaj kroz sumnje mrak,
I nek obnovi u meni
Um i srce sv’jetli zrak.
Oduševljen odgovorom velikog jerarha, Puškin, kao odgovor, piše odu proslavljenom svetitelju 19. januara 1830. godine:
Sred dosade il’ sred pira
davala je tihe zvuke
melodična moja lira
iz strasti il’ lude huke.
No i tad bih prekinuo
lukavi te strune zvuk,
tvoj glas jasni kad bih čuo,
ostao bi samo muk.
Lih nenadni potok suza,
na se rane moje duše
izli lijek što miriše,
kad se tvoje rj’eči čuše.
sa visine sad duhovne
ti mi ruku svoju daješ,
krotak, pun ljubavi silne,
bujne mašte ti smiruješ.
Zapaljena ognjem tvojim
Sluša harfu Filareta,
gazeć’ svaki mrak sujete,
Duša trepetnog poeta.
