Sažetak: U postsocijalističkom periodu, nakon raspada SFRJ, različiti faktori su uticali na razvoj religioznosti kod mladih. Međutim, kada se sagleda sa više aspekata zasigurno je na razvoj religioznosti najviše uticalo vraćanje vjerske nastave u osnovne škole, koja od marta 1993. godine ponovo ravnopravno, sa ostalim nastavnim predmetima, egzistira u našem vaspitno-obrazovnom sistemu. Pravoslavna vjeronauka je kroz školski sistem prevashodno uticala na razvijanje religiozne i nacionalne svijesti kod mladih, na slobodno ispoljavanje vjerskih osjećanja i na njihovo aktivno učešće u crkveno-bogoslužbenom životu. Međutim, pozitivan uticaj nastave Pravoslavne vjeronauke se ogleda i u razvijanju učeničke slobode, odgovornosti i obaveze, te u razvijanju pravilnog odnosa prema porodici i društvu, a posebno prema ljudima koji drugačije žive, misle i vjeruju. Dakle, značaj Pravoslavne vjeronauke se ispoljava i u razvijanju učeničkih moralnih, socijalnih i komunikacijskih vještina i sposobnosti koje su u našem vaspitno-obrazovnom sistemu prilično zapostavljene. Stoga je uticaj i potencijal Pravoslavne vjeronauke kao predmeta višestruk, ali je pitanje da li je dovoljno iskorišten i u potpunosti pravilno usmjeren.
Ključne riječi: Pravoslavna vjeronauka, religioznost mladih, religiozna i nacionalna svijest, moralno vaspitanje.
Istorijski kontekst Pravoslavne vjeronauke
Pravoslavna vjerska nastava, ili kako je mi danas zvanično nazivamo Pravoslavna vjeronauka, ima veoma dugu tradiciju svog postojanja kod srpskog naroda na prostoru današnje Republike Srpske, Bosne i Hercegovine. Težnja za poznavanjem jevanđeljskih i ostalih vjerskih istina kod našeg naroda na ovom području uvijek je imala veliko interesovanje i brigu za njeno istinsko ostvarenje. Ta briga i nastojanje za poznavanjem svoje pravoslavne vjere bila je osnov za očuvanje, kako vjerskog, tako i nacionalnog identiteta, u vrijeme osmanskog ropstva i austro-ugarske okupacije. Ipak o zvaničnoj i organizovanoj vjerskoj nastavi u srpskim školama možemo da govorimo tek od tridesetih godina XIX vijeka, a za potrebe vjerske nastave u tim školama vrlo brzo su uređeni posebni štampani udžbenici. Tako je do danas sačuvan i udžbenik za osnovne škole u Vilajetu bosanskom iz 1868. godine pod nazivom Kratka sveštena istorija za osnovne škole.[1]
Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske monarhije nova vlast je zatekla ukupno „56 srpskih osnovnih škola, sa 75 učitelja i 3523 učenika“ (Dlustuš: 1894: 52). Beč je odmah imao za cilj da uvede red u školstvu i prosvjeti, pa Zemaljska vlada vrlo brzo donosi uredbe oko organizovanja narodnih (državnih) i konfesionalnih škola. Dakle, pored državnih, postojale su u Bosni i Hercegovini tokom okupacije od strane Austrougarske monarhije i srpsko-pravoslavne konfesionalne škole, koje su osnivane od strane crkvenih opština. Naravno, u tim školama vjerska nastava je imala posebno mjesto i ulogu u vaspitanju i obrazovanju učenika u moralnom, crkvenom i nacionalnom duhu.
Nastava Pravoslavne vjeronauke, bila je zastupljena u Nastavnom planu sa po dva časa sedmično, u svakom od četiri razreda tadašnjih osnovnih škola. Godine 1887. donesen je Nastavni plan i prgram iz Pravoslavne vjeronauke za osnovne i srednje škole „da bi se na svjema višim i nižim ovdašnjim školama postigla jednakost predavanja vjeronauke“ („Školske vijesti. Nastavni plan“ 1887, 15–16). Kako bi se poboljšao status i popravio kvalitet nastave Pravoslavne vjeronauke, ne samo u srpskim konfesionalnim već i u narodnim (komunalnim) školama, 1895. godine izašao je dorađeni zvanični Nastavni plan i program iz Pravoslavne vjeronauke „po kojem će se dotične katihete upravljati“ („Nastavni plan iz vjeronauke za pravoslavnu mladež, koja se uči u narodnim (komunalnim) školama“ 1895, 396–397). Taj plan i progam je sačinjen za osnovne i srednje škole sa po dva časa sedmično. Odlukom Zemaljske vlade iz 1909. godine ponovo je utvrđena organizacija narodnih škola u Bosni i Hercegovini gdje je vjeronauci ostavljen ravnopravni status sa ostalim predmetima (Papić, 1972: 56). Ipak, koliko god da je okupaciona vlast znala da veliki uticaj na srpsku omladinu ima vjeronauka ipak nije donijela odluku o njenom ukidanju, već je kroz druge oblike i metode kontrolisla nastavu i vjeroučitelje.
Nakon Prvog svjetskog rata u BiH, vjerska nastava je uvedena u okvire redovne nastave pod imenom „vjeronauka“, ali se ponegdje pojavljivala i pod imenima „hrišćanska nauka“ ili „nauka o vjeri i moralu“. Nastava vjeronauke je predavana u osnovnim i srednjim školama kao ravnopravni redovni predmet. Vjeronauku su predavali sveštenici ili vjeroučitelji-laici. Međutim, po završetku Drugog svjetskog rata i proglašenim Ustavom iz 1946. godine, regulisan je odnos države i Crkve, pa je vjeronauka kao predmet izopštena iz vaspitno-obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini. Samo se ponegdje, povremeno, pri pravoslavnm crkvama ili parohijama vršila katihizacija vjernih, prvenstveno uz veliko zalaganje nadležnih parohijskih sveštenika.[2]
Povratak Pravoslavne vjeronauke u školski sistem Republike Srpske
Nakon demokratskih promjena i prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini vjeronauka (tri konfesionale vjeronauke Pravoslavna, Katolička i Islamska) je vraćena u škole septembra 1991. godine, ali kao fakultativni predmet, koji nije ocjenjivan. Kao fakultativni predmet vjeronauka je ostala sve do drugog polugodišta školske 1992/93. godine kada je zvanično, marta 1993. godine, vraćena u Nastavni plan Republike Srpske kao redovan predmet, jedan čas sedmično i sa numeričkim ocjenjivanjem. Dvije godine poslije vraćanja vjeronauke u školski sistem, pokrenuta je inicijativa od strane vjeroučitelja za izradu Nastavnog plana i programa koji bi bio prilagođen uzrasnim i psihofizičkim osobina, te interesovanju učenika osnovne škole. Na osnovu ove inicijative sastavljen prvi Nastavni plan i program Pravoslavne vjeronauke koji je bio u upotrebi do 2000. godine. Te 2000. godine sastavljen je novi Nastavni plan i program od strane Katihetskog odbora SPC koji je bio u znatnoj mjeri modifikovan i redukovan u odnosu na prvi, što je stvorilo uslove da se pristupi pisanju udžbenika za sve razrede osnovne škole iz Pravoslavne vjeronauke. U školskoj 2000/2001. godini štampani su prvi udžbenici Pravoslavne vjeronauke za sve razrede osnovne škole, što je olakšalo i promijenilo nastavni proces. Treći i trenutno važeći Nastavni plan i program je pripremljen od strane Katihetskog odbora SPC a odobren od Ministra prosvjete i kulture Republike Srpske 2016. godine a prema ovom Nastavnom planu i programu urađeni su i udžbenici koji su u upotrebi od školske 2016/17. godine. Prema zvaničnom Nastavnom planu i programu za osnovnu školu nastava vjeronauke se danas u Republici Srpskoj realizuje jedan čas sedmično, tj. od drugog do osmog razreda kroz 36 časova, a u devetom razredu kroz 34 časa godišnje. U prvom razredu osnovne škole vjeronauka se ne realizuje, pošto učenici prvog razreda imaju poseban Nastavni plan i program kroz predmetna područja, u kojem nije predmetno-časovni sistem nastaved školske 2018/19. godine predmet vjeronauka je vraćena u srednje škole Republike Srpske sukcesivno, dakle svake školske po jedan razred više i od školske 2021/22. godine zvanično se realizuje u svim razredima srednjih škola Republike Srpske. Učenici se na početku srednjoškolskog obrazovanja opredjeljuju za jednu od tri konfesionalne vjeronauke, a za učenike koji se ne opredijele za jednu od tri vjeronaukue postoji alternativni predmet Kultura religija (u prvom i drugom razredu srednje škole) i Etika (u trećem i četvrtom razredu srednje škole).
Potreba i opravdanost Pravoslavne vjeronauke u školskom sistemu Republike Srpske
U definisanju zadataka današnjeg osnovnog školovanja, ravnomjerno su važni kako obrazovni, isto tako i vaspitni zadaci. Prema Zakonu o osnovnom vaspitanju i obrazovanju Republike Srpske zadaci osnovnog vaspitanja i obrazovanja su jasno precizirani kroz 14 zadataka (Službeni glasnik Republike Srpske, 81/2022). Međutim, u definisanim zadacima kao što su:
- razvijanje i njegovanje osnovnih moralnih vrijednosti, stavova i odnosa, vrijednosti pravde, istine, slobode, poštenja i lične odgovornosti,
- razvijanje svijesti o pripadnosti vlastitom nacionalnom i kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji na način primjeren civilizacijskim tekovinama,
- razumijevanje i njegovanje potreba za kulturom i očuvanjem nacionalnog kulturnog nasljeđa i kulturnih dobara,
- razvijanje samopouzdanja, samopoštovanja, samokontrole, sposobnosti prepoznavanja svojih emocija i emocija drugih lica,
- razvijanje ekološke svijesti i svijesti o potrebi očuvanja prirodne i životne sredine,
- razvijanje komunikacionih sposobnosti, tolerancije, poštovanja različitosti i mišljenja drugih, te njegovanje drugarstva i prijateljstva,
- podsticanje i razvijanje kulturne, vjerske, jezičke i polne ravnopravnosti i tolerancije, te empatije prema slabim, starim i nemoćnim licima
uviđa se jasna i priprodna povezanost, skladnost, dopunjavanje i saprožimanje sa opštim i posebnim ciljevima Pravoslavne vjeronauke.
Razvoj moralnih sposobnosti učenika, razvijanje svijesti o pripadnosti i očuvanju vlastitog nacionalno- kulturnog identiteta, razvijanje osjećaja samopouzdanja, tolerancije, poštovanja različitosti i mišljenja drugih, kao i sticanje i razvijanje kulturne, vjerske, jezičke i polne ravnopravnosti i tolerancije, pa i ekološke svijesti, jesu osnovni zadaci ne samo vaspitanja i obrazovanja Republike Srpske, već i primarni opšti i posebni ciljevi Pravoslavne vjeronauke. Ipak, duh savremenog doba u kojem živimo odlikuje se nepostojanjem stabilne istine, gdje se događa dominacija istine fragmenta i trenutka, a posebno nam se nameće kao smisao istine i života ono što dolazi iz masovne industrijske i medijske proizvodnje. U takvoj atmosferi grijeh i krivica postepeno iščezavaju, a osjećanje pokajanja i praštanja se projavljuju samo kao prividno ili pretvaranje (Šijaković, 2011: 9). Dakle, upravo u takvom društvu vaspitanje i obrazovanje trebaju da imaju za cilj isticanje jedinstvene istine ukorijenjene na Jevenđelju, slobodi, stvaralaštvu i svetosti, a ciljevi i zadaci vaspitanja i obrazovanja u Republici Srpskoj su upravo usmjereni na razvoj, uzrastanje i oblikovanje ličnosti, koje treba da bude dio jedne osviješćene, odgovorne i pravedne zajednice, koja gaji vrijednosti novozavjetnog etosa.
Stoga je jasno da nastava Pravoslavne vjeronauke ima naročito važnu ulogu ne samo u razvijanju religioznosti i uvođenju učenika u vjerski život već i u socijalizaciji i oplemenjivanju učenika, jer učenici kroz ovaj predmet posebno razvijaju hrišćanske vrline, a kroz njih osobine društveno prihvatljivih normi ponašanja. Vjeroučitelj kroz nastavu prati razvoj i socijalizaciju učenika, kroz čitavo osnovno, pa i srednjoškolsko vaspitanje i obrazovanje, te ima priliku da ih vodi, usmjerava, podstiče i osposobljava za sljedeći stepen sazrijevanja i uzrastanja. A školski period uzrastanja i vaspitanja je ključni stepen u razvijanju te formiranju zrele moralne i religiozne ličnosti, gdje vjeroučitelj uz pravilan odnos, iskren i predan rad može na najbolji način da poučava učenika duhovnim, moralnim, socijalnim, komunikacijskim i ostalim sposobnostima, te da razvija u njemu istinsko „podobije Božije“ koje je zadato čovjeku tokom stvaranja. A istinsko „podobije Božje“ se stiče samo kroz slobodu i ljubav, najveću hrišćansku vrlinu, što potrđuju riječi u Hilandarskom tipiku našeg najvećeg prosvetitelja Svetog Save: „Ništa nije veće od ljubavi. Jer ona je slava i savršenstvo svih vrlina. Sve druge vrline i dela ljudska jesu kao udovi duhovnoga čoveka, a ljubav je glava i sjedinjenje celog čoveka. Sa ljubavlju je spojeno i visokotvorno smirenje, i i milostivost, i čovekoljublje, radi kojeg je sam Bog postao čovek“ (Jevtić, 1988: 403).
Uošte čovejkov cilj i njegovo naznačenje u svijetu su konkretni: dakle, da dinamično napreduje, neprestanim kretanjem od onog „po ikoni” ka onom „po podobiju”. Stoga dijete (budući zreo čovjek) nije stvoreno da bude statično, nego u kretanju; dijete ima priziv da iskoristi darove Božje, da se razvija, napreduje, raste i usavršava, te da ka tom cilju ide „korak po korak”.[3] Ovaj put je ushodeći i napredujući ka Bogu, tj. usmjeren ka zajednici sa Bogom i ostarivanju prijateljstvo sa Bogom. Kalist Ver u ovakvom tumačenju dinamičkog stanju čovječanstva vidi i jedan nivo razvoja čitavog stvorenog svijeta (Ware, 2005: 173).
Stoga uloga Pravoslavne vjeronauke u razvoju religozne, duhovne i moralne ličnosti pravoslavnih učenika ima svoje posebno mjesto. „Određeni predmeti kao što su: Poznavanje prirode i društva (Moja okolina), Demokratija i ljudska prava, Vaspitni rad u odjeljenjskoj zajednici (VROZ) i slično, u svojim ciljevima takođe definišu razvijanje lične odgovornosti i obaveze kod učenika, razvijanje samosvjesne i slobodne ličnosti, kao i razvijanje pravilnog odnosa prema porodici i društvu, prema ljudima koji drugačije žive, misle i vjeruju, ali se ovi ciljevi uglavnom svode na teorijsko djelovanje, bez dovoljno razvijene empirijske realnosti“ (Lukić, 2020: 412).
Uvođenje učenika u vjerski život
Primarni cilj nastave Pravoslavne vjeronauke je da učenici steknu opšta znanja o Bogu, hrišćanskoj vjeri, izvorima hrišćanske vjere, bogosluženjima, vjerskom, ali i nacinalnom identitetu, te se stoga od vjeroučitelja očekuje da sa posebnom pažnjom, osjećanjem i svjedočenjem pouči učenike navedenim sadržajima kako bi ih učenik konkretno primijenio u svakodnevnom, crkvenom i svetotajnsko-bogoslužbenom životu. Jednostavnije rečeno, učenje o vjeri ne može biti svedeno na informaciju i podatak, već je to osjećanje i iskustvo koje treba živjeti i ispovijedati. Sa te strane važna je uloga vjeroučitelja koji poučava učenika i svjedoči sadržaje koje prenosi na učenike, tj. iznosi i potvrđuje svojim životom ono što izlaže, te se događa podudarnost između riječi i djela. Stoga Apostol Pavle kaže: „Jer čineći ovo spašćeš i samog sebe i one koji te slušaju.“ (1 Rim 4,16) i: „Budi primjer vjernim u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoti.“ (1 Tim 4,12)
Dakle cilj Pravoslavne vjeronauke nije prvenstveno sticanje intelektualnog znanja o Bogu, nije poznavanje opšte religiozne kulture, ili izgrađivanje vjerskog elitizma, nego stvarni život sa Bogom i u Bogu. Kroz Pravoslavnu vjeronauku učenik ne stiče samo znanja o pravoslavnoj vjeri, već učenike treba da naučimo slobodnoj upotrebi uma i potrebnim osobinama i vještinama kako bi postali budući vjernici i članovi naše Svete pravoslavne Crkve. Stoga Vladika Atanasije (Jevtić) piše: „Ne smije biti samo učenje u učionici i na času, određenim znanjima… nego istovremeno i oplemenjivanje srca, savjesti i duše djece, uz aktivno učešće u životu i tajnama Crkve. Potrebno je, dakle, umno, srdačno, karakterno podvižničko i liturgijsko obrazovanje i izgrađivanje dece“ (Jevtić 1998, 14). I posjećujući naše hramove uviđamo da ništa nije promijenilo liturgijsku svijest, svetotajinsi život u praksi, kod mladih kao Pravoslavna vjeronauka, koja priprema i vodi ka blagodati i vrlini, Svetim tajnama Crkve, čovječnosti i jedinstvu sa Hristom u liturgijskom sabranju.
Ipak, trebamo posebno naglasiti da prema pravoslavnom predanju i tradiciji intelektualno znanje ne isključuje uzrastanje u vjerskom i evharistijskom životu. Intelektualno znanje ne stvara podvojenost od učešća u crkvenom i svetotajinskom životu, pa nije svojevrsni elitizam, već naprotiv, potreba (Lukić 2020: 413). Dakle, od posebne je važnosti da učenici kroz nastavu Pravoslavne vjeronuke stiču znanja o svojoj pravoslavnoj vjeri koja će kasnije praktično primijeniti. Stoga se kroz realizaciju nastave Pravoslavne vjeronauke i kroz proces vrednovanja učeničkih postignuća vrednuje znanje i empirijsko ostvarivanje predviđenih očekivanih ishoda. Ovo na poseban način doprinosi religioznom razvijanju mlade ličnosti, koja će biti koristan i predan član svoje Svete pravoslavne Crkve, ali i konstruktivan pripadnik šire društvene zajednice.
U današnjem vremenu globalizacije, digitalizacije, otuđenja i profanizacije, često se postavlja pitanje o smislu i cilju našeg života i postojanja. Međutim, u našem osnovnom i srednjoškolskom vaspitanju i obrazovanju ne postoje konkretne i jasne smjernice kroz koje bi se mladi suprostavili savremenim, opštim, aktuelnim iskušenjima i izazovima. Dananašnji nastavni planovi i programi su koncipirani tako da su školski predmeti uglavnom indiferentni prema tim tendencijama. Analizirajući i upoređujući sve opšteobrazovne predmete, kako u osnovnoškolskom a isto tako srednjoškolskom vaspitno-obrazovnom sistemu, dolazimo do zaključka da je Pravoslavna vjeronauka jedan od rijetkih predmeta, koja pokušava dati konkretne odgovore upravo na savremena antropološko/egzistencijalna pitanja.
Prema predviđenim očekivanim ishodima Pravoslavne vjeronauke učenicima se pruža optimistički pogled na svijet i život, ali se ne može očekivati da će Pravoslavna vjeronauka automatski učiniti da se zlo, grijeh, nepravda ili nejednakost unište, jer pravoslavna ili vjerska pedagogija nije tehnika, njeni rezultati su vrlo relativni i zavise od mnogih okolnosti (Lukić 2020: 411). Kroz sadržaje Pravoslavne vjeronauke, posebno kod učenika nižeg uzrasta, treba razvijati prvenstveno karakterne osobine: vjeru, povjerenje, pravednost, skromnost, svetost, pouzdanost, prijateljstvo, dušebrižništvo, odlučnost, odvažnost, upornost itd. A kontinuiram i dosljednim pristupom treba podsticati da se kasnije kod učenika kroz znanje i razvijanje navedenih osobina stiče uvjeravanje i ubjeđenje, koje će odbijati negativno i destruktivno, te razvijati dobro i korisno. Stoga u ovakovom društveno/socijalnom kontekstu pravoslavno vjersko vaspitanje posebno podstiče njegovanje ispravnog odnosa učenika prema sebi samom, prema svome vjerskom i nacionalnom identitu i zajednici u kojoj živi, a isto tako izgrađuje i ispravan odnos prema drugim ljudima, religijama i kulturama.
Opredjeljenja mladih za religizno pravoslavno vaspitanje i obrazovanje
Pravoslavna vjeronauka, dakle, pruža mogućnost učenicima da se upoznaju sa ne samo sa pravoslavnom vjerskom tradicijom, već uopšte sa religioznom slikom savremenog svijeta. Tako Pravoslavna vjeronauka ima ulogu oblikovanja života iz duha vjere, ona je način života u kom sadržaji vjerskog mogu da dobiju svoj oplemenjavajući smisao kako bi se mladi oplemenili a onda oni oplemenili svijet (Šijaković, 2022: 10). Dakle kroz Pravoslavnu vjeronauke životna realnost se tumači iz duha i vjere, gdje vjerska tumačenja nisu terapeutska, već iskustva stvarnosti, interesovanja i životnih potreba. Kroz ovakav pristup se događa egzistencijalna korelacija i integracija vjerskog života sa savremenim izazovima. Pravoslavna vjeronauka miri, naizgled protivrječnosti između: vjere i znanja, racionalnog i iracionalnog, morala i prakse, nerealnog i stvarnog, činjenice i mogućnosti. Kroz nastavu Pravoslave vjeronauke vjeroučitelj se poziva na zajedništvo i dijalog ličnosti, ali i na „jedinstvo i cjelovitost spoznaje kroz sinkretičko prožimanje nastavnih sadržaja različitih predmeta i različitog pristupa na život. Nastava Pravoslavne vjeronauke treba da „podsjeti na sve te razlike i da ih potom svojim argumentima i stavovima razloži do potpune sinteze i integracije u jednom jedinstvenom pogledu na svijet i tvorevinu“ (Đorđević 2011, 46).
Učenici u nastavi Pravoslavne vjeronauke imaju mogućnost da u potpunosti razvijaju vjersku i nacionalnu svijest, upoznaju smisao života, te razumiju i sebe i druge. Oni spoznaju i uvažavaju da i drugi postoji i ima pravo na svoj identitet. Ali poštujući drugoga ne odriču se sebe. Kroz Pravoslavnu vjeronauke učimo našu djecu da su nam Pravoslavna Crkva i naša otadžbina potrebne za slobodan i miran život, napredovanje, uzrastanje i spasenje,
Stoga je evidentno raspoloženje za Pravoslavnu vjeronauku kako od strane učenika, tako i od strane njihovih roditelja, te interesovanje za izučavanje Pravoslavne vjeronauke ne opada što ukazuju na njen znača i ulogu. Upoređujući procenat učenika koji pohađa Pravoslavnu vjeronauku u osnovnim školama, a koji je u posljednjih 10 godina gotovo isti sa oko 92%[4], i broj učenika koji pohađa Pravoslavnu vjeronauke u srednjim školama Republike Srpske, koji je školske 2022/23. godine bio 85,91%,[5] zaključujemo da interesovanje za vjersku nastavu ne opada i da učenici prepoznaju njen zanačaj i da su raspoloženi za sticanje religioznog obrazovanje kome pripadaju a koje će u daljem životu praktikovati kroz bogoslužbeni život. U potvrdi navedenog govori i podatak da sada u škole dolaze djeca onih roditelja koja su imala u školama redovnu vjersku nastavu, te po njihovom opredjeljenju i opredjeljenju njihove djece konstatujemo da oni nemaju nedoumice u izboru Pravoslavne vjeronauke. Osim toga i popis stanovništva je pokazao apsolutnu većinu onih koji su religiozni i taj se broj u Republici Srpskoj ne smanjuju za razliku od zemalja u okruženje gdje i nije baš tako.
Dakle, Pravoslavna vjeronauka kroz svoje ciljevi i ishode, te postizanju istih, postavlja očekivanja u skladu sa mogućnostima, sposobnostima i interesima učenika u cilju njihove pripreme za realni, svakodnevni i svetotajinski, tj. crkveni život. Na kraju se može konstatovati da Pravoslavna vjeronauka ima svoj istorijski kontinuitet, da ima svoju društvenu potrebu i da ima pozitivno raspoloženje mlađih generacija ka njoj, što potvrđuje njihov sve veći broj na bogosluženjima i njihovo interesovanje za učšće u sveopštem crkvenom životu. Ipak, zasigurno postoji još prostora da se kroz različite vidove i funkcionalniji način kod učenika razvija iskrena i pravilna religioznost kako bi se oni zaista uveli u stvaran i praktičan duhovno-vjerski život.
Dr Slavoljub Lukić,
inspektor – prosvjetni savjetnik za vjeronauku
Literatura
Dlustuš L. (1894). Školske prilike u Bosni i Hercegovini od okupacije do danas. Školski vjesnik. 2, 50-54. Sarajevo: Stručni list Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu
Zakon o osnovnom vaspitanju u obrazovanju Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske, 81 (2022).
Jevtić, A. (1988. Živo predanje u crkvi – Rukoveti sa Njive Gospodnje. Vrnjačka Banja: Bratstvo Sv. Sineoma Mirotočivog i Trebinje: Vidoslov Tvrdoški
Krneta, D. (2002). Vjeronauka u školi – između apologetike i osporavanja. Nastava, 1, 67-82. Banja Luka: Republički pedagoški zavod.
Lukić S. (2011). Nastava Pravoslavne vjeronauke u Republici Srpskoj. Veroučitelj u školi, Časopis za didaktičko-metodička pitanja verske nastave, 2, 97-101. Beograd: Pravoslavni bogoslovski fakultet, Pedagoško-katihetski institut.
Lukić S. (2020). Doprinos pravoslavne vjeronauke vaspitno-obrazovnom procesu u Bosni i Hercegovini. Teološki pogledi, 53-2, 403-418. Beograd: Sveti Arhijerejski Sinod Srpske Pravoslavne Crkve.
Lukić S. (2021). Antropologija Svetog Irineja Lionskog. Foča – Banja Luka: PBF Svetog Vasilija Ostroškog.
Mandić M. (1868). Kratka sveštena istorija za osnovne škole u Vilajetu bosanskom. Sarajevo: Bosansko-vilajetska štamparija
Nastavni plan iz vjeronauke za pravoslavnu mladež, koja se uči u narodnim (komunalnim) školama. Bosansko-hercegovački istočnik, 10 (1895), 396-397. Sarajevo: AEM Konsistorija.
Papić M. (1972). Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske okupacije (1878-1918). Sarajevo: Izdavačko preduzeće „Veselin Masleša”.
Šijaković, B. (2011). Hristos kao Učitelj, veronauka kao pravo. Veroučitelj u školi, Časopis za didaktičko-metodička pitanja verske nastave, 1, 9-15. Beograd: Pedagoško-katihetski institut PBG.
Školske vijesti. Nastavni plan. (1887). Dabro-bosanski istočnik, 1, 15–16. Sarajevo: AEM Konsistorija
Ware K.T. (2005). Pravoslavna crkva. Zagreb: Prosvjeta.
[1] Mandić M., Kratka sveštena istorija za osnovne škole u Vilajetu bosanskom, Sarajevo 1868. Ovaj stari udžbenik je od strane Katihetskog odbora SPC priređen i izdan fototipski 2014. godine.
[2] Više o istrorijatu pravoslavne vjerske nastave na području Republike Srpske, tj. Bosne i Hercegovine, možete pogledati u: Lukić S., „Nastava Pravoslavne vjeronauke u Republici Srpskoj“, Veroučitelje u školi, Pravoslavni bogoslovski fakultet, Pedagoško-katihetski institu, Beograd: 2011 (2), 97-99
[3] Više o čovjeku kao biću napredovanja i razvoja pogledaj u: Lukić S., Antropologija Svetog Irineja Lionskog, PBF Svetog Vasilija Ostroškog: Foča – Banja Luka 2021: 133-136.
[4] U osnovnim školama Republike Srpske Pravoslavnu vjeronauku je npr. školske 2012/13. pohađalo 92,22% učenika, školske 2017/18. godine 91,62% učenika a 2021/22. godine 92,16% učenika.
[5] Broj učenika u srednjim školama koji pohađa Pravoslavnu vjeronauku u školskoj 2021/22. Godini je bio 85,02%. Zanimljivo je poređenje da je prema anketi iz 2002. godine 9% ispitanika se izjasnilo da je uvođenje vjeronauke u srednje škole Ρepublike Srpske „štetna“ ideja, a na pitanje: Da li bi umjesto vjeronauke u osnovne škole trebalo uvesti predmet Istorija religija? 14% ispitanika se izjasnilo da treba (Krneta 2002, 77).
