Velikom postu prethode pripremne sedmice i nedelje. Poredak službi pripremnih sedmica, kao i samog Velikog posta nalazi se u Posnom triodu. On počinje da se koristi od Nedelje mitara i fariseja i koristi se sve do Velike subote i obuhvata 70-dnevni period.
Pripremne nedelje koje prethode Velikom postu – Svetoj četrdesetnici – su: Nedelja o mitaru i fariseju, Nedelja i sedmica o bludnom sinu, Nedelja i sedmica mesopusna i Nedelja i sedmica siropusna.
U pripremnim sedmicama Crkva svoje vjernike postepenim uzdržavanjem priprema za post: Posle trapave sedmice ponovo se vraćamo na post srijede i petka, a onda posle toga slijedi viši stepen pripremnog uzdržavanja – zabranjuje se jesti meso i jela od mesa. U službama pripremnih sedmica Crkva, napominjući o stvaranju svijeta i čovjeka, o blaženom stanju praroditelja i njihovom padu u grijeh, o dolasku na zemlju Sina Božijeg radi spasenja ljudi, upućuje vjernike na post, pokajanje i duhovni podvig.
U sinaksaru sirne subote piše sledeće: „Kao što vođe pred postrojenom vojskom ohrabruju vojnike govoreći o podvizima junaka iz prošlosti, tako i Sveti oci onima koji se spremaju za post ukazuju na svete junake, obasjane u postu i uče nas da se post ne sastoji samo od uzdržavanja od jela, nego i od obuzdavanja jezika, srca i očiju“.
Takva priprema za post Svete četrdesetnice ustanovljena je u Crkvi od davnina. Tako i znameniti propovjednici IV vijeka Sveti Vasilije Veliki, Jovan Zlatousti, Kiril Aleksandrijski u svojim besjedama govore o uzdržanju u sedmicama koje prethode Velikom postu. U VIII vijeku Prepodobni Teodor i Josif Studiti napisali su službe za Nedelju o bludnom sinu, Mesopusnu i Siropusnu; u IX vijeku Georgije, Mitropolit nikomidijski, napisao je kanon za Nedelju o mitaru i fariseju.
Pripremajući se za post i pokajanje, Crkva nam u prvu pripremnu nedelju, primjerom mitara i fariseja, govori o smirenju kao pravom početku i osnovom pokajanja i svakog dobrog djela i o gordosti kao glavnom izvoru grijeha, koji prlja čovjeka i udaljava ga od ljudi i od Boga, zatvarajući sebe u grehovni omotač.
Smirenje, kao put ka duhovnom uzrastanju, pokazao nam je sam Gospod Isus Hristos, spustivši se do nemoćnog stanja čovječije prirode – „do sluge“ (Filip. 2, 7).
Da bi se u nama probudio osjećaj pokajanja i priznanja grijeha Crkva u pripremnim sedmicama počinjući od Nedelje mitara i fariseja i završavajući sa petom nedeljom posta, na vaskršnjim jutrenjima pjeva, posle Jevanđelja, pjesmu „Vaskrsenje Hristovo vidjevši“ i čita se 50. psalam, a potom, prije kanona, umiljujuće stihire (tropare) „Otvori mi vrata pokajanja Životodavče“, „Uputi me na put pokajanja Bogorodice“. Upoređujući 70-dnevni period Trioda sa 70-godišnjim boravkom Izrailja u Vavilonskom ropstvu, Crkva u nekim pripremnim sedmicama oplakuje duhovno ropstvo novog Izrailja pjevanjem 136. psalma „Na rijekama Vavilonskim“.
U osnovi prve stihire – „Otvori mi vrata pokajanja“ – nalazi se priča o mitaru: iz nje su uzeta poređenja za izobražavanje osjećaja pokajanja, u osnovi stihire – „Uputi me na put pokajanja“ – nalazi se priča o bludnom sinu.
U Nedelju o bludnom sinu, od čije jevađelske priče (Lk. 15, 11-32) je i sama nedelja dobila naziv, Crkva nam pokazuje primjer neiscrpnog milosrđa Božijeg prema svim grešnicima, koji se sa iskrenim kajanjem obraćaju Bogu. Nikakav grijeh ne može da pokoleba čovjekoljublje Božije. Duši koja se pokaje i okrene se od grijeha, a pritom je protkana nadom u Boga, Božija blagodat izlazi u susret radujući se i ukrašava je i proslavlja pomirenje sa njom, ma koliko ona bila prije svoga pokajanja puna grijeha.
Crkva uči, da punoća i radost života nalaze svoj smisao u blagodatnom savezu sa Bogom i u postojećem opštenju sa Njim a udaljavanje od tog opštenja je izvor duhovnim nevoljama.
Pokazujući nam u Nedelju o mitaru i fariseju istinski početak pokajanja, Crkva nam otkriva svu moć pokajanja: iskrenim smirenjem i pokajanjem moguće je oproštenje svih grijehova. Zato ni jedan grešnik nije dužan očajavati i sumnjati u blagodatnu pomoć Oca nebeskog.
Nedelja mesopusna naziva se još i Nedelja o Strašnom sudu, zato što se te nedelje na Liturgiji čita Sveto jevanđelje o njemu (Mt. 25, 31-46).
U subotu mesopusnu, koja se naziva još i vaseljenskom roditeljskom subotom, Crkva vrši pomen „od vijeka svih umrlih koji živješe u blagočestivoj vjeri i umrlih blagočestno, ili u pustinji, ili u gradu, ili u moru, ili na zemlji, ili na svakom mjestu… od Adama pa sve do danas, koji poslužiše Bogu neokaljano, oce i braću našu, prijatelje i srodnike, svakog čovjeka, koji u životu posluži vjerno i koji se Gospodu predstaviše mnogovidno i mnogoobrazno“.
Po Promislu Božijem svaki čovjek drugačije završi svoj ovozemaljski život. Ne umiru svi tako što padnu u vatru, more, hladnoću i glad nego sve biva po zapovjesti Božijoj.
U subotu mesopusnu Crkva po svom čovjekoljublju posebno se moli za one umrle nad kojim nije izvršeno crkveno opijelo ili bilo kakva crkvena molitva ili obred. Crkva se moli da Gospod nastani među pravednike one koji su izgubili svoj život u vodi, požaru, zemljotresu ili bjehu ubijeni. Uznose se molitve za one koji nisu bili pri zdravoj svijesti i u takvom stanju oduzeše sebi život, za one kojima Gospod dade da umru iznenadnom smrću; za one koji su poginuli u moru ili na zemlji, na rijekama, izvorima i jezerima, koji su postali plijen zvjerima i pticama, ubijeni mačom, spaljeni munjama nebeskim, zamrznuti na mrazu i snijegu, zatrpani pod ruševinama, otrovani, udavljeni i obješeni od bližnjih i svih onih koji izgubiše život svoj od nekog drugog načina neočekivane i nasilne smrti.
Misao o kraju našeg života, pri sjećanju na one koji su već otišli u vječnost, djeluje otreznjujuće na svakog, koji zaboravlja na vječnost i privržen je svom dušom za ono što je ovozemaljsko – prolazno i kratkotrajno.
Mesopusna nedelja posvećena je podsjećanju na sveopšti poslednji i Strašni sud živih i mrtvih (Mt. 25, 31-46). To podsjećanje je neophodno zbog toga da se ljudi ne bi predali grijehu i prestali truditi se za svoje spasenje u nadi na beskrajno milosrđe Božije.U stihirama i troparima te nedelje Crkva izobražava posljedica grešnog života, kada grešnik izađe pred nepristrasni Sud Božiji.
Napominjući o poslednjem Sudu Hristovom, Crkva zajedno sa tim ukazuje i pravi smisao same nade na milosrđe Božije. Bog je milosrdan, ali On je i pravedni Sudija. U bogoslužbenim pjesmama Gospod Isus Hristos naziva se pravosudnim, a Sud Njegov – pravednim i nepotkupljivim ispitivanjem. I okorjeli i svi grešnici moraju da znaju o duhovnoj odgovornosti za svoje moralno stanje, a Crkva svim svojim bogosluženjima te sedmice trudi se privesti ih ka poznanju svoje ogrehovljenosti.
Na kakva djela pokajanja i popravke života naročito treba da se obrati pažnja? Prije svega i kao najvažnije na djela ljubavi i milosrđa, jer će Gospod dati svoj Sud prije svega po djelima milosrđa, pritom mogućim za sve, ne pominjući druge vrline, nedostupnih podjednako za sve. Niko od ljudi ne može da kaže što nije imao priliku da pomogne onome koji plače, da napoji žednoga ili da posjeti bolesnoga. Milosrđe ima svoju vrijednost tada, kada bude učinjeno iz srca punog ljubavi i sjedinjenim sa duhovnim djelima milosti, kojim se olakšava tijelo i duša bližnjih.
Poslednja pripremna sedmica za Svetu četrdesetnicu naziva se siropusna. Te sedmice se upotrebljava samo hrana od sira i mliječni proizvodi: mlijeko, sir, maslac, jaja. Crkva, snishodeći našoj nemoći i postepeno uvodeći nas u podvig posta, ustanovila je u poslednju sedmicu pred početak Velikog posta jesti sirnu hranu, da bi mi, od mesa i izobilnog hranjenja, prišli strogom uzdržavanju… malo-pomalo od prijatnih jela primili podvig posta. U srijedu i petak siropusne sedmice post je malo strožiji (do uveče).
Crkva nam u pjesmama sirne sedmice sugeriše da je ta sedmica početak pokajanja, pretprazništvo uzdržanja, sedmica pred očišćenje. U tim pjesmama Crkva nas priziva na posebno uzdržavanje, napominjući o padu u grijeh praroditelja, koji je proizašao od neuzdržanja.
U sirnu subotu slavi se spomen na svete muževe i žene, koji su zasijali kroz podvig posta. Primjerom svetih podvižnika Crkva nas jača za duhovni podvig, napominjući da su i sveti podvižniki i podvižnice, koje Crkva proslavlja, bili ljudi, obučeni u tjelesne nemoći kao i mi.
Poslednja nedelja pred početak Velikog posta ima u Triodu natpis: „U Nedelju siropusnu, izgnanje Adamovo“. Tog dana se slavi sjećanje na događaj izgnanja praroditelja iz raja.
Sa ruskog preveo o. Slobodan Mićić
Izvor: Eparhija zvorničko-tuzlanska
