U Čitaonici Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“, 12. decembra 2024. godine, održano je književno veče na kome je priređen omaž epskom pjesniku Božidaru Božu Đuranoviću. Učešće u predstavljanju života i rada znamenitog epskog pjesnika uzeli su protojerej mr Predrag Šćepanović, prof. dr Budimir Aleksić, narodni guslar Radosav Rajo Vojinović i direktorica Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“ Bojana Đačić.
Direktorica Biblioteke otvorila je književno veče, pozdravivši prisutne goste i naglasivši da se veče posvećuje „golijskom bardu koji je za sva vremena zadužio gusle i guslare, predstavljanju bogatog epskog stvaralaštva Božidara Boža Đuranovića, koji se svojim stihovima još za života upisao u neprolazni božiji rodoslov“. Božo Đuranović je rođen na Božić 1940. godine u Štitarima – Golija. Pisao je poeziju i prozu. Objavio je zbirke epskih pjesama: „Vuk i Crna Gora“, „Sa Duge i Golije“, „Slavni dani i megdani“, „Slavni dani i megdani“ (drugo dopunjeno izdanje), „Sa krvavih razbojišta“, „Štukelja – knez golijski“ (drama u stihu), „Vojvoda Joksim Knežević“, „Ne predati slavu zaboravu“, „Amanet“ i istorijski roman „Osvetnik“. Bio je član Udruženja pjesnika i stvaralaca „Sjeverac“, koje mu je za života dodijelilo zlatni orden kneza Nikole Vasojevića. Bio je saradnik mnogih listova i časopisa, član Redakcijskog odbora časopisa „Golija“, savjetnik i saradnik časopisa „Guslar“, koga izdaje guslarsko društvo „Filip Višnjić“ u Kičineru – Kanada, član stručnog savjeta „Guslar“ iz Beograda, kao i mnogih guslarskih društava Crne Gore, Republike Srpske i Srbije. Autor je nadaleko poznate pjesme „Suđenje serdaru Šćepanu Radojeviću“, kao i najpoznatije pjesme na repertoaru cjelokupnog guslarskog miljea „Pogibija popa Mila Jovovića“. Prvi put su je na gramofonskoj ploči snimili 1977. godine Stojan Šipčić, Luka Karadžić, Đuro Krsmanović i Labud Tomić. Veliki dio njegovog stvaralaštva ušao je u devet enciklopedija najboljih epskih pjesama. Dobitnik je Prve nagrade „Hadži-Radovan Bećirović – Trebješki“ za najbolju epsku pjesmu Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. Narodni guslari Branko Perović i Slavko Jeknić, u saradnji sa glumcima Mišom Janketićem, Danilom Lazovićem i Sonjom Jauković, snimili su čuvenu Božovu pjesmu „Knjaz Danilo i Kadići“.
Nakon što je pročitala biografiju Boža Đuranovića, direktorica je najavila prvog gosta prof. dr Budimira Aleksića, koji je u samom uvodu svog izlaganja Božidara Boža Đuranovića predstavio kao pjesnika koji je naslijedio mjesto neprikosnovenog srpskog barda Radovana Bećirovića Trebješkog. I Bećirovićeve i Đuranovićeve pjesme, po mišljenju profesora, pripadaju žanru novije srpske epike, koja je po mnogo čemu slična klasičnim epskim pjesmama vukovskog repertoara. Njegova najpoznatija i najpopularnija pjesma „Pogibija popa Mila Jovovića“, „prvi put je snimljena na gramofonskoj ploči i to je bila prva osmeračka pjesma koja je snimljena uz gusle“, rekao je profesor, dodavši da su o stvaralaštvu Đuranovića pisali brojni istraživači iz domena folkloristike, književni kritičari, pisci, filozofi, i svi su zapazili kako je pjesnik, zapravo, popularizovao junačku epsku pjesmu. Aleksić je istakao da teme Đuranovićevih pjesama, imaju veoma širok raspon, „od starije prošlosti, turskog zemana, preko oba svjetska rata, pa do najnovijih ratnih dešavanja srpskih zemalja krajem dvadesetog vijeka“. Opjevao je mnoge istaknute ličnosti i znamenite događaje koji su se zbili na našim prostorima. Profesor je dalje istakao da se pjesnik u svom stvaralaštvu oslanjao na istorijske događaje, istorijske izvore i literaturu. Pisao je epske pjesme, poeme, drame i romane. Pozvavši se na jednog od najvećih srpskih pjesnika Jovana Dučića, koji zapaža da „pjesma koja ne živi na ustima ljudskim ne živi nikakvim životom“, profesor Aleksić je rekao da „pjesme Boža Đuranovića, baš kao i Bećirovićeve, kao i one nepatvoreno narodne, žive na ustima njihovih sunarodnika, rado se slušaju i lako pamte, jer prianjaju za dušu onih kojima su namijenjene“. Pjesme Boža Đuranovića „sadrže jednu snažnu moralnu komponentu“, istakao je dalje profesor, naglasivši da je neophodno ukazati i na Đuranovićevo versifikatorsko umijeće. Tako je rima u pjesmama Boža Đuranovića zaista uspjela, „ona čvršće iskleše misao i izoštri sliku, a uz to stihovi koji se rimuju lakše se i duže pamte i to u svom izvornom obliku.“ Profesor je dalje naglasio da je Božo Đuranović, pored svog plodotvornog književnog rada, u poslednjih trideset godina bio društveno angažovani intelektualac, istrajno se borio za istinu o prošlosti Crne Gore i srpskog naroda, borio se protiv „brojnih neistina i falsifikata, a za afirmaciju srpskog identiteta, duhovnosti i kulture, tako da slobodno možemo ustvrditi da je etičko i etničko opredjeljenje Boža Đuranovića čvrsto i dosledno“. Ono je svo „u znaku vjernosti srpstvu i iskonskim načelima čojstva i junaštva“, zaključio je profesor Aleksić.
Nakon književnoistorijskog izlaganja o Đuranovićevoj poeziji profesora Budimira Aleksića, direktorica Biblioteke je dala riječ Radosavu Raju Vojinoviću, koji je govorio o jednom neposrednom i prijateljskom odnosu koji je imao sa pjesnikom. Tom prilikom Vojinović je istakao da je „teško govoriti o čovjeku koji je sav svoj život posvetio guslama, tradiciji, istoriji, našem predanju, našem istorijskom trajanju“. Moralna ideja po kojoj smo sazdani kao narod, po Vojinovićevom shvatanju, je kosovska ideja, „ideja koja je nastala uz strune gusala, to je ona ideja da je zemaljsko za malena carstvo, a nebesko uvjek i dovjeka“. Toj ideji, po njegovom mišljenju, „služimo kao narod vijekovima.“ Božo Đuranović, smatra dalje narodni guslar, nikada nije imao dilemu čije su srpske gusle, i on je do kraja služio kosovskom zavjetu, tako da „sve što je radio u životu bilo je svjedočenje toga zavjeta“. U to ime posebno zadovoljstvo Vojinović je izrazio što je književno veče priređeno upravo na treću godišnjicu od smrti ovog epskog pjesnika.
Nakon Vojinovićevog izlaganja, direktorica Biblioteke je najavila protojereja mr Predraga Šćepanovića, koji je na samom početku svog izlaganja istakao da je Božo Đuranović „posle upokojenja Radovana Bećirovića Trebješkog, prvozvani epski pjesnik koji se nalazio na razvalinama svega onoga što su srpske generacije i srpski narod vijekovima stvarale“. Predstavio ga je kao skromnog čovjeka koga nagrade nisu posjećivale, ali su mu sjaj radnog stola i slava srpskih gusala kojima je mnogo doprinio „bili duhovna hrana.“ Slavu i sjaj srpskih gusala, nakon Bećirevićevog odlaska, po njegovim riječima, vratio je Božo Đuranović. Praveći reminiscencije na prve utiske koje mu je pjesma „Pogibija popa Mila Jovovića“ budila još kao dječaku, otac Predrag Šćepanović je rekao da mu se nikada nisu sviđali stihovi „nit si vino, nit si voda“, i da upravo oni upućuju na surevnjivost crnogorsku i klevetu ko je bolji junak. Otac Predrag Šćepanović je dalje govorio o slavnoj prošlosti porodice popa Mila Jovovića, ističući riječi njegove majke, crnogorske spartanke, koja je rodila tri glasovita sina i koja je nakon pogibije sina Luke Jovovića rekla da je „sretna kao majka i da ga je rodila za slobodi i junaštvo“, i upravo tim riječima otišla u nezaborav. Priča o popu Milu Jovoviću otići će u nezaborav i legendu, „ali je trebao da se rodi jedan Božo Đuranović da to njegovo junaštvo i njegovu glasovitu ličnost opiše“. Govoreći o skromnoj i čestitoj ličnosti Boža Đuranovića, Šćepanović je rekao da je svaki susret sa njim doživio kao Blagovijest, završivši riječima „smatrao je sebe poslednjim, a u Svetom pismu se kaže da ima poslednjih koji će biti prvi, i prvih koji će biti poslednji“. Vidjevši ga kao onog koji se duhovnim očima vraćao u prošlost, epski pjesnik Božo Đuranović, po njegovim riječima, „zatočenik je kosovske misli, nepokolebljivi srpski vojnik uzdignuta čela koji je koračao putevima Svetoga Save, beskompromisan borac za istinu.“ Konačno, „Božo Đuranović je sluga srpskog jezika, a poezija koju je napisao je čast srpskom jeziku“, rekao je između ostalog.
Nakon besjede oca Predraga Šćepanovića, publici se svojom guslarskom izvedbom predstavio narodni guslar Rajo Vojinović.
