Pristupna besjeda Njegovog preosveštenstva Episkopa budimljansko-nikšićkog g. Metodija
Vaša svetosti,
Visokopreosvećena i preosvećena gospodo arhijereji,
Predstavnici državne vlasti i diplomatskog kora,
Časni oci, monasi i monahinje,
Draga djeco, braćo i sestre u Hristu Gospodu,
Da zablagodarimo najprije Bogu na njegovom daru i ovom Božijem danu u koji nas je prizvao i prigrlio, i Koji nas je udostojio da se susretnemo danas u ovom svetom domu, proslavljajući Boga pod krstom Ljubavi, čiji je vječiti obraz, uzor i primjer bio i ostao sam Hristos.
Blagodarim našoj svetoj, sabornoj i apostolskoj Crkvi koja je dio svete Zajednice utemeljene na istom Hristu Gospodu, istoj vjeri u Njega i istom krštenju, jednodušno sabrana oko svetog Imena Njegovog, obasjana vječnom Svjetlošću svetog Lika Njegovog, prizvana da vrlinama i pričešćem Tijela i Krvi Njegove uzraste u bezmjernu mjeru rasta visine Njegove.
S velikom radošću blagodarim Patrijarhu srpskom g. Porfiriju iz čijih ruku primam ovaj arhijerejski žezal kao simbol duhovne vlasti u upravljanju povjerene mi Eparhije budimljansko-nikšićke i molitveno prizivam svu punoću Crkve Hristove: časne mitropolite i episkope pravoslavne, predrago mi monaštvo i sveštenstvo, vjernike i laike, roditelje moje Milinka i Dragicu, braću i sestre, djecu, vjerni narod i sve ljude dobre volje – duhovnu, sinovsku i bratsku pomoć ištem i ljubavlju vas cjelivam.
U ovom trenutku želim reći: molite se za mene kako bih još više ljubio Gospoda, molite se za mene kako bih vas, povjereni mi narod, ljubio još više, molite se jedni za druge i nosimo bremena jedni drugih kako bi nas Gospod uvijek poznao kao svoje. U Crkvi je svako djelo saborno djelo i svi smo odgovorni za sve i svi su prizvani u zajednicu svetih da budu svjedoci i nosioci vječne Svjetlosti i istine Božje. Čovjek obnovljen u Hristu živi u svojoj vjeri i Crkvi, i nikada nije sam. To zajedništvo koje nam biva darovano ne proteže se samo na naše savremenike, nego i na one koji su mu prethodili i koji će ga slijediti, jer čovjek u Hristu uključuje se u zajedništvo vjernika koje nadilazi granice prostora i vremena, ovozemaljskoga života i smrti.
Odlaskom naših velikih crkvenih otaca Mitropolita Amfilohija, Vladike Atanasije i Patrijarha srpskog Irineja, koji su došavši da isprate brata svoga spremili se da za njim pođu – mi smo ljubljena i blagoslovena čeda jer smo u životima naših staraca vidjeli i spoznali živu ljubav Božiju na djelu. Njihovu za nas i njihovu međusobnu. Vidjeli smo šta znači živjeti Hrista, pouzdati se u Hrista, biti poslušan do smrti, vjerovati, ljubiti, svjedočiti smisao i objavu vaskrsenja Hristovog. I posljednje koje je i prvo – imati ljubav prema bližnjem i ljubav prema Bogu svome. Njihov odnos s Bogom govori i pjeva ljepše nego li bismo mi mogli tu ljubav riječima obujmiti. Da, naša Crkva je živa – i to je čudesno iskustvo koje osjećamo i koje nas sabira i rukovodi.
Kada imate na umu i u srcu ovakve učitelje i kada vam na ovome svetom mjestu prethodi Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit Joanikije čije djelo kao Svijetlost svijetli u tami[1] i obasjava dvije decenije ovo tvrdo uporište vitezova vjere i slobode[2], nadahnjujući svojim episkopskim djelanjem kulturni i duhovni život eparhije i obnovivši i podigavši više od 60 svetinja, crkava i manastira. Pod jurisdikcijom Episkopije budimljansko-nikšićke danas se nalazi nešto malo više od polovine ukupne teritorije Crne Gore sa opštinama Andrijevica, Berane, Bijelo Polje, Žabljak, Mojkovac, Nikšić, Plav, Plužine, Rožaje i Šavnik, gdje živi bezmalo 40% stanovništva Crne Gore.
Moja sveta dužnost i obaveza je da produžim sveto i svijetlo djelo svojih prethodnika, propovijedajući istu vjeru, svjedočeći istu Svjetlost i vodeći ljude ka spoznaji Boga i života u punoći, sa ovog istog trona Jednog Pastira i jednog stada, više od 800 godina. Jedini program koji smijem danas da iznesem pred vas jeste da, u mjeri u kojoj budem kadar, sve što u meni čini ličnoga čovjeka, bude pokoreno vaskrslom Gospodu Isusu, te da me po milosti i ljubavi Svojoj On vodi i upravlja, privodeći me neprestano Sebi i putovodeći organskom jedinstvu Crkve i spasenju čitavog svijeta.
Vrtoglav je uzlet nad oblake, a kamoli na vrhunac jerarhije koja dopire do Nebesa, kako je lijepo rekao vl.Danilo Krstić.
I dok đakon blagovjesti: „Da se svijetli svjetlost tvoja pred ljudima, da vide dobra djela tvoja i proslavljaju Oca našega koji je na nebesima“, priziva me u znanje da se prvenstvo episkopskog zvanja plaća služenjem i ovaj žezal od suvoga zlata koji danas primam – upravo je Krst koji nam je suđeno nositi. I sve se ovo događa dok se Vozdviženje Časnoga Krsta sa jutra ozaruje nad nama i u nama koji stojimo u podnožja nogu Gospodnjih na krstu pobodenom u srce zemlje i mjesta gdje se čovjek osvećuje dotičući se samoga Boga, a preko čovjeka osvećuje se i cio svijet.
„Krst zasija kâ na gori sunce i sav narod na noge ustade, časnome se krstu pokloniše!“.
Podizati Krst i pjevati o Hristovoj pobjedi znači vjerovati u Raspetoga Hrista, vjerovati da je krst znak svepotresnog i svejedinstvenog poraza koji postaje pobjeda i svepobjedno slavlje upravo i samo zato što je i bio poraz koji smo kao takav prihvatili. I ono što liči na negaciju čovjeka i svijeta, postaje najdublja afirmacija, potvrda čovjeka i svijeta. U tome se sastoji „ludost“ i Tajna Krsta. To je najveći paradoks u istoriji, “to je sila i mudrost Božija, da se kroz nemoć pobijedi, da se kroz smirenje uzdigne, da se kroz siromaštvo obogati“, kako kaže sv. Grigorije Palama.
Vrijeme u kojem je živio Sveti Sava i djelo koje je donio zauvijek je presudilo novim kvalitetom i smjelim zaokretom u istoriji srpskog naroda. Crkva je postala čvrsti sasud u kom je narod mogao uzrastati i ostvarivati vječna hrišćanska duhovna načela i u hrišćanskom duhu izgrađivati sebe i podizati se do naroda Božijeg. Sobom provjereno svjedočanstvo da je „ljepše postati čovjek nego postati kralj“[3] od Svetoga Save nasljedovao je i proiznosio duhovnom genezom vladika Rade vladajući među sokolovima, kako veli Sv.Vladika Nikolaj, u duhu i djelu usinovljen svom stricu i svecu Petru I Petroviću Njegošu na putu pokajanja, preobraženja i oboženja, ka novom Jerusalimu, Novom nebu i Novoj zemlji – na putu kroz kojega i našljednici postasmo[4] još u ovom životu.
U srpskom narodu se Božijim promislom i ljubavlju Božijom rodio Krstovaskrsni etos koji je kroz Crkvu očuvan i koji je iznio naš narod kroz vjekovno ropstvo, stradanje i smrt. Krstovaskrsna svijest za pravoslavne hrišćane predstavlja prihvatanje krsta i izraz je pokornosti i ljubavi prema Bogu. U pravoslavnoj Crkvi askeza nikada nije sama sebi cilj, već uvijek sredstvo za sticanje blagodati Duha Svetoga i istinske ljubavi prema Bogu i čovjeku. Konačno, krstovaskrsno opredjeljenje je sveto stanje duha, glad i žeđ za Carstvom, pouzdanje da je Hristos život. To je narodna mudrost koja izrasta iz moralnog kodeksa i motiva viteških predaka ugrađenih u krstovaskrsnu misao opredjeljenja Cara Lazara koja se vijekovima s majčinim mlijekom uliva u srpski narod pitajući i podižući istinski slobodne ljude i vitezove spremne da izdrže sve nedaće i opstanu u nemilosti i nepravdi istorije.
Ovaj splet nasljeđenih vrijednosti prisutan u cijelom našem narodu, najjače je i najduže posvjedočen i proživljen narodom Crne Gore i Brda opredjeljenih Carstvu duha kome vidljivo nije prvo i svekoliko, već ono koje proizilazi iz nevidljivog. Podražavanje i oživljavanje krstovaskrsnog duhovnog obrasca prenosi se s koljena na koljeno kroz pjesme o precima svetiteljima, carevima i junacima, o krstu časnom i slobodi zlatnoj, prema kojima se Crnogorci upravljaju i dostoje, riješeni da sačuvaju čast i ne prihvate ropstvo.
Ne ganuvši se vijekovima nad sobom otrgnuli su same sebe svijetu živeći po planinskom kršu i gudurama, ali svijetlih umova i umivenih duša, sve u cilju i radi očuvanja slobode bez koje, kao ptice bez neba, živjeti ne mogu. I namjesto da iščeznu ispunjali su se i prosijavali Punoćom i Životom svijeta, jer što je mračnija noć – to su svijetlije zvijezde[5]. Njihova krstovaskrsna svijest je potpuno i duboko ukorijenjena vertikala lišena materijalnog i zemaljskog u korist duhovnog i nebeskog, visoko razvijorena vrlinom nad nizinom samoljublja i grijeha, sobom opisujući dušespasonosni krst od lavovske snage i orlovske slobode.
Najmudriji junak kosovske misli, Njegoš, znao je da izgrađivanje države i institucija ne smije da ugrozi krstovaskrsno opredjeljenje na kojem su se ondašnji Crnogorci podizali, snažili i opstajali. Na putu izgradnje društva i uspinjanja na putu progresa Crkva, kako onda, tako i danas, može samo doprinijeti čuvajući i njegujući u narodu plemenito i viteško unutrašnje ustrojstvo kao čvrsti temelj na kom stoji i kuća i zajednica. Jer čuvajući dušu biva sačuvano i dato sve drugo. Otuda s pravom pjeva crkveni pjesnik: „Preko Krsta, zasjaše nam svi darovi“[6]. Crkva u sebi nosi budućnost svijeta i svakome od nas pokazuje put prema budućnosti, pridodajući snagu koja ujedinjuje društvo i kulturu kojima pripada. Jer, kao što Hristos, koji je vječni posrednik spasenja, nije ostao u crkvenoj prošlosti, tako je i Crkva, stalni i trajni odraz Hristove prisutnosti kroz sve vijekove u životu naroda.
I, kada govorimo o krstovaskrsnoj svijesti koja je naše pretke pozlatila, mi i danas vidimo i osjećamo njihovu moralnu i duhovnu superiornost i silu. A sjećati se i biti – nije isto, kao što put ka dole i put ka Gore – nikad nije isti. I ne treba pritom, tražiti samo prošlo u sadašnjem, nego i sadašnje u prošlom. Riječ identitet ima moralno i duhovno značenje, kao što ga ima i nacija, za koju vele da je „duša, duhovni princip“ [7]. U tom smislu, da bi se savladala, svaka, pa i današnja duhovna kriza, povratak izvornoj duhovnosti naših predaka i pravim hrišćanskim i nacionalnim vrijednostima je provjereni put na kom je „pravoslavlje jedina stijena u bijesnom moru otpadništva i nihilizma“[8], kamen temeljac narodnog svejedinstva i izvor spasenja.
Krstovaskrsni etos je iznio naše pretke kroz Scilu i Haribdu i donio ih u novi vijek sačuvane i spremne za život i veliki svijet. Okrilatio ih je nad istorijskim bezdanima koji su se otvarali pod njima i nosio ih u naručju punom ljubavi privijenih na srcu Majke Božije. Krstovaskrsni etos je svijest o pripadanju narodu Božijem, svijest o svojim potencijalima i dobrom vjetru koji puni naša jedra na pučinama ovoga svijeta. On je savjet i utjeha, majčino brižno pitanje i očinsko glasno ćutanje, on je duhovni štit na kom je ugravirano ko smo, šta smo, odakle smo i kuda idemo.
Svaki čovjek koji istinski voli ljude i kome su svi ljudi braća, zapitan je nad tajnom i smislom stradanja čovjeka na ovome svijetu. I što dublje ulazimo u tajnu bogopoznanja i dišemo prostorom slobode, sve se jasnije osvjetljava put pred nama i vidimo jasno dvije iste riječi, koje se samo različito pišu: Krst i Ljubav. Sve što postoji dar je Ljubavi. Polazna i posljednja tačka hrišćanske vjere je ljubav, jer jedino „ljubav nikad ne prestaje“. Ljubiti znači dati narodu svome istinsko dobro, hranu istine Božije, riječi Božije, hranu prisutnosti Živoga Boga Koji nam se daruje na Svetoj liturgiji.
Jevanđeljska poruka uvijek je savremena i univerzalna, upućena je i namijenjena svim ljudima i svakoj epohi, ona ruši nacionalne okvire i otvara pristup svima koji žele pripadati Božjem narodu. Ništa ne može zamijeniti integrativnu ulogu vjere koja nas usavršava, oslobađa i otvara za svijet i ljubav prema ljudima i cjelokupnoj tvorevini Božijoj. Sloboda je uvijek šansa da budemo bolji[9] i danas je jasno da čovjek „oslobodivši se“ Boga nije postao slobodniji, već je postao robom drugih moći koje su skrivene, ali stvarne. I ne zaboravimo, veličinu i snagu jedne zemlje i njenog naroda ne čine brojnost populacije ili zemaljskog prostora koji obuhvata, već veličina i snaga duha koji u tom narodu obitava.
S ovog mjesta danas svima upućujem poziv na jedinstvo jer svi smo podjednako potrebni, svi smo zajedno i jedno, svi smo dio plana Božijeg i djeca Božija, i svi smo prizvani da vrlinama i pričešćem Tijela i Krvi Hristove neprestano uzrastamo. Gradimo mir i podižimo Krst ljubavi najprije u sebi, jer gradeći mir u sebi, istinski ćemo ga graditi i oko sebe.
Neka bi dao Bog ljubavi beskrajne da uvijek ostavljamo obmane i sujete ovoga svijeta na Krstu vaskrsnom i polazimo vođeni tajanstvenim pamćenjem srca i duše do Očevog doma i radosti nepomućene.
Hvala ovom svetom saboru na molitvama, a Gospodu Isusu Hristu, zajedno sa Njegovim Ocem i Duhom Svetim, kao uzdarje prinosim svoju Ljubav na Krstu za sva izobilna dobročinstva i ljubav neopisivu kojom nas je blagoslovio i neka svijetli svjetlost naša pred ljudima, da bi oni, gledajući dobra djela naša, proslavili trosunčanog Boga koji je na nebesima, Oca i Sina i Svetoga Duha.
Daj Bože – Amin!
[1] Naziv knjige zbirke tekstova vl.Joanikija
[2] Citat vl.Joanikije
[3] Antun Gustav Matoš
[4] Efes. 1, 11
[5] Dostojevski
[6] Akatist Časnom i Životvornom Krstu Hristovom
[7][7] Ernest Renan
[8] Vladimir Nikolajevič Osipov, Hrišćanski preporod
[9] Alber Kami
