STVORI BOG HADŽI RADOVANA BEĆIROVIĆA I RAZBI KALUP!
Odrastali smo uz divne stihove slavne srpske epske poezije, nadahnjivali se i vaspitavali na njenim poukama i mudrostima koje su zapisane i prenošene sa koljena na koljeno, slušajući starije kako ih pjevaju uz strune gusala. Pored pjesmama iz Pretkosovskog, Kosovskog i Pokosovskog ciklusa, slušali smo i pjesme koje su rado pjevane uz gusle, čiji je autor bio starac Hadži Radovan Bećirović -Trebješki.
Biblija i Gorski vijenac, Srpske narodne epske pjesme i «Stabljike srpstva», i «Pjesme borbe, ropstva i slobode» su bile dio kućne biblioteke i knjige koje su sa strahopoštovanjem čitane.
A i sam naziv jedne od njegovih zbirkih pjesama «Stabljike srpstva», sam po sebi već mnogo govori. Kazuje da smo uvijek bili vaspitavani u srpskom nasleđu i tradiciji, čuvajući srpsko ime i predačko učenje naslijeđeno sa koljena na koljeno i kroz osnovnu školu, a i kasnije nastavljajući svoje školovanje i odrastanje.
U bogoslovskim danima na Cetinju, među prvim profesorima bio nam je profesor Agilogije, predmeta koji se bavi izučavanjem svetosti i žitijima svetih Božijih ljudi, Mitropolit Amfilohije Radović. On, koji je i predložio da se uvede ovaj predmet u obrazovni sistem naših bogoslovija i na Bogoslovskim fakultetima Srpske pravoslavne crkve, po blagoslovu svog duhovnog oca Prepodobnog Justina Ćelijskog. I upravo na tim časovima, iz Agiologije, pominjao nam je između ostalih brojnih i velikih bogoslovskih agiloloških tema, svetitelja i o Božijim ljudima sa kojima se on sretao, i koji su na njega ostavljali pečat jedinstvenosti i neponovljivosti. Jedan od njih bio je i Hadži Radovan Bećirović. Sjećam se kako nam je pričao o njegvoim pjesmama, posebno pjesmama posvećenim svecima, i o njegovom liku i djelu. Pripovjedao nam je mitropolit i o tome kako je Hadži Radovan bio na pokloničkom putovanju u Svetu Zemlju i u Sveti grad Jerusalim, i svo vrijeme svog putovanja nosio je tradicionalno crnogorsko odijelo, a na grudima krst. Kako su tamo mislili da je on neki sveštenik visokog reda i svuda su ga puštali među prve i ukazivali mu čast i poštovanje. I taj put u Svetu Zemlju će na njega ostaviti dubokog traga, do kraja njegovog zemaljskog života. U čast tog pokloničkog putovanja spjevao je i pjesmu «Put u Svetu Zemlju», koja je puna biblijskih motiva koje Hadži Radovan opisuje.
Po riječima Mitropolita Amfilohija «svecima i svetosti se okrenuo više u zrelijim godinama, kao i putu u Svetu Zemlju. Nije vjerovao da će on doći do Svete Zemlje, pa je taj put u Svetu Zemlju ostavio na njega duboki trag, on se vratio drugi čovjek posle posjete Jerusalimu. Prestao je da jede meso Radovan Bećirović, počeo da drži postove, i ranije se on pričešćivao ali posle tog puta Sveto Pričešće je bila njegov hljeb kojim se hranio i osveštavao. O tome je napisao i Matija Bećković.
Hadži Radovan Bećirović – Trebješki
«Otišao je u Svetu Zemlju
u crnogorskoj narodonoj nošnji,
Kad su ga ugledali
pri kragu dugačkog reda
pred Hristovim grobom mislili su
da je njegova crna kapa kamilavka,
da su toke epitrahilj,
da je krst o vratu panagija,
da je trombolos crveni pojas,
da je levor kadionica,
da je struka mantija,
da je dolama podmantija.
Pa su ga izdvojili
i uveli preko reda
uvjereni da je on glava neke crkve
kao što je bio
i jeste
i budet.
Mitropolit Amfilohije nam je često pričao i o tome kako ga je pokojni Hadži Radovan, zamolio da kad se upokoji, da mu dođe i odsluži opijelo, što je avgusta 1986. godine tadašnji vladika banatski Amfilohije i ispunio, održavši obećanje i izgovorio antologijsku besjedu na sahrani ovog barda srpskog pjesništva.
Nesumnjivo da će nam i ta antologijska predavanja našeg nezaboravnog profesora i učitelja, mitropolita Amfilohija, iz predmeta o Žitijima svetih iz Agiologije, ostati u dubokom pamćenju i sjećanju i zbog priča i svjedočanstava o liku Hadži Radovana, jer iz tih vladičinih lekcija smo upijali i saznavali o velikim tajnama smisla života, o kojima je takože pjevao ovaj veliki pjesnik.
Između svih pjesama koje je pisao ovaj mudri pjesnik, uvijek su nam bile drage pjesme na duhovne teme, pjesme u kojima je otpjevavao Boga i svetitelje Božije. On je čitavog života opjevavao junake i svece od proroka, apostola, Svetog Jovana Vladimira, Svetog Stefana Piperskog, Svetog Vasilija Ostroškog, Svetog Petra Cetinjskog i sve do Svetog Justina Ćelijskog. Junaci u viteštu su ga nadahnjivali čitavog života, a svetitelji u spoznanju smisla postojanja hranili i krijepili i snagu davali. Ta njegova ljubav prema svetiteljima, posebno prema svetiteljima čije su mošti u Crnoj Gori i Svetom savi Svetom Caru Lazaru bila je svojstvena Crnogorcima, pa i onima koji su bili jedno vrijeme i otuđeni od vjere.
U svom dugom životu Hadži Radovan je i živio i pisao i u vremenima bezbožnim, i u vremenu kada su zapostavljane srpska narodna tradicija i predanje. Stoga su njegove pjesme bile svojevrsni katihizis, kad drugog u školama nije bilo. U svojim stihovima on je često opjevavao i koristio biblijske detalje, i ono što je u našem narodu bilo sveto i milome Bogu pristupačno.
Sa blagoslovom blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija i rektora o. Joanikija, sadašnjeg Mitropolita crnogorsko-primorskog, i razrednog starešine, o. Jovana Ćulibrka, sada episkopa pakračko-slavonskog učenici IV generacije obnovljene Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog (1995-2000), koji su svoje bogolsovsko školovanje otpočeli na Cetinju 1995. godine, uzevši blagoslov od zaštitnika škole Svetog Petra, svoje prve bogoslovske dane su učili u manastiru Ostrogu, kod Svetog Vasilija Ostroškog. U to vrijeme iz Ostroga su išli na pješke od Ostroga pokloničko putovanje u Manastir Ždrebaonik na poklonjenje Svetom Arseniju Sremcu, manastir Kosijerevo na poklonjenju moštiju Svetog Luke i na parastos pobijenim u Drugom svjetskom ratu, i u manastir Podmalinsko, pokraj kojeg je Hadži Radovan Bećirović u blizini živio. U toku svog boravka u manastiru Ostrog išli su i manastir Ćelija Piperska na poklonjenje moštima Svetom Stefanu Piperskom. I upravo po blagoslovu razrednog starešine vladike Jovana Ćulibrka u Ostrogu su đaci ove generacije odlučili, da za svoju slavu uzmu da proslavaljaju i da im zaštitnik bude Prepodobni Stefan Piperski. Naučivši tropar i kondak svetitelju, jedna od prvih pjesama koje smo dobili da učimo napamet bila je upravo pjesma koju je u čast Svetog Stefana Piperskog i Župskog napisao Hadži Radovan Bećirović.
Od tih dana su i svi zavoljeli i pipersku svetinju i piperski manastir. Stihovi koje je zapisao ovaj bogomudri starac posvećeni Svetom Stefanu upijali smo kao da su bili bogoslužbeni. A i jesu, koliko li ih je samo monaških duša pročitalo, recitovalo ili pjevalo. Samim tim su već su i ti stihovi osveštani, kao i oni drugi posvećeni Svetom Caru Lazaru, Svetom Vasiliju Ostroškom, Svetom Petru Cetinjskom i drugima koje je u svojim pjesmama opjevavao Trebješki.
U Crnog Gori se često davalo muškoj djeci na rođenju i krštenju između ostalih i ime Stevan, a ženskoj Stevanija. Nosili su ime po svojim precima, ali prvenstveno po svetiteljima, počevši od Svetog Arhiđakona Stefana / Stevana, preko mnogih svetitelja, srpskih kraljeva koji su nosili ime Stefan /Stevan i sve do Svetog Stefana /Stevana Piperskog i Župskog, slava mu i milost.
I starac Radovan je takođe zavolio među brojnim svecima ovog velikog podvižnika Hristovog. U svom tekstu o Hadži Radovan, objavljenom u Novinama Srpske patrijaršije, od 15. Oktobra 1977, broj 254, potpisanim A. Svetigora, blaženopočivši Mitropolit Amfilohije će zapisati između ostalog i dio razgovora sa Hadži Radovanom Bećirovićem i o Svetom Stefanu Piperskom. Vladika će zapisati:
Imao sam nedavno prilike da posmatram desetine mladića i djevojaka, od kojih su mnogi nekršteni, kako sa zaprepašćujućim strahopoštovanjem pristupaju ćivotu Prep. Stefana Piperskog. Tu postoje izvjesni paradoksi koje je veoma teško razjasniti. Pokušavam da nađem objašnjenje tog paradoksa kod starca Radovana. Pitam ga: otkud to, da ovaj narod, kome je svetiteljstvo i svetiteljsko junaštvo prosto „u krvi“, u naše dane toliko oslabi u vjeri? – Na mjesto odgovora dobijam njegov sud, koji je više bol nego osuda: „Mi smo uvijek od stra(ha) pošteni bili! Zato je Sveti Petar i izricao toliko prokletstva, ne bi li nas urazumio. Uostalom, u zlu dobro i ne treba, jer ne može ni doći…“ Tu mi ispriča i jedno divno narodno predanje o prepodobnom Stefanu Piperskom. Narod i danas pamti da je on bio sveti još kao dijete. I danas postoji u njegovom rodnom mjestu, Župi Nikšićkoj, jabuka koju je on kalemio. Jednom reče otac malom Stefanu da istjera volove na pašu pošto je već podne. Mali mu odgovori: ali još nije podne. Potom reče ocu da stane svojom nogom na njegovu nogu i upita: „Čuješ li što?“ – Ovaj zadivljen odgovori: „Čujem kako zvone zvona na nebesima“. – „E, tek sada je podne“, reče dječak.
Iz ovoga se vidi koliko je Hadži Radovan Bećirović poštovao Svetog Stefana Piperski, stoga ga je, kako sam kaže, „naučila Božja sila“ da napiše pjesmu o Prepodobnom Stefanu Piperskom. „Jer, ako ti se ne dopada ono što je radio i kako je živio, ne možeš o njemu pjesmu pisati…“
Tako i pjesma posvećena Prepodobnom Stefanu Piperskom i Župskom, svojim stihovima postala, svojevrsni katihizis, žitije svetitelja u stihovima. Učena je napamet, pjevana.
U pjesmi Sveti Stevan Piperski, koja je napisana rimovanim dvanaestercima, Hadži Radovan opjevava i slavi velikog srpskog svetitelja koji je bio rodom iz Župe Nikšićke, koji se zadnjih svojih godina podvizavao u ćeliji u Piperima i tu je osnovao manastir. Opisan je i u pjesmi kao veliki asketa, podvižnik i molitvenik.
Na početku pjesme ističe njegove vrline, da kao pravi isposnik, monah, asketa i podvižnik nema ni sablje, ni grba, da ne jaše konje, niti je imao oružja. Ističe i vrlinu da nije mrzio i da nije bio osvetoljubiv, i da je svetitelj bio veliki srbin što pjesnik kaže «od glave do pete»
Čudna je sudbina,tog velikog Srba
Koji nije ima, ni sablje, ni grba,
Nit’ jahao dobra konja od megdana,
Nit’ je ima koplja, niti buzdovana,
Niti o ramenu bistra džeferdara,
Nit’ za pasom puške, ni oštra handžara.
Ne nosaše ljudsku telusinu na se,
Nit’ junačke toke da mu prsi krase.
Na srcu nemaše mržnje ni osvete,
Al’ je bio Srbin od glave do pete.
U nastavku pjesme autor govori daje svetitelj bio istinoljubiv i da nikad nije slagao i da nije skupljao zemaljsko blago.
Nikad nije mladost poljubio divnu,
A sreću je gleda u tuđemu sinu.
Njegov jezik nikad ništa nije slaga,
Nit’ je bio skupljač zemaljskoga blaga.
Zbog svoje vjere i požrtvovanja je bio poznat i još za svog života poštovan kao sveti, istinski asketa, koji
Brojanice samo nosaše o pasu
I zbog tvrde vjere bio je na glasu.
Samo bose noge i mantije crne,
Ni kamilje kože nema da prigrne,
Pokriva se kosom, a prostira bradu,
A iz usta pušta molitvu i pravdu.
Nastavljajući pjesmu, ističe da je svetitelj volio da se osamljuje i povlači i kao drevni monasi povučeno prebiva u molitvi:
On pripada nije ni selu ni gradu,
No pećini lednoj, da ljudi ne znadu,
Vučjemu naselju i gruboj pešteri,
Savremenoj misli i hrišćanskoj vjeri.
U pjesmi se ističe i dobroćudnost i blagost, kao i činjenica da ovakvim Božijim ljudima molitve i bdenja bivaju uslišeni:
Nije znao šta je pizma i kleveta,
Za nj’ga nije mogla, svijetska sujeta.
Dobroćudan i blag ko malo dijete.
Vas je bio Srbin od glave do pete.
Ispod sadašnje manastirske crkve i konaka je izvor svete vode, poznat kao Đevojačka voda ili Đevojački izvor, pored tog izvora je svetitelj savio svoje gnijezdo i uznosio molitve Gospodu, koji mu je se i u snu javio da će u miru predati svoju dušu Bogu i da ćebiti poštovan od svog roda.
U Piperskoj šumi pored izvorića
Gorela je ova duhovna svijeća,
Bogomoljac ovi, tjelo svoje sruši.
Molitva mu dođe do Božijeh uši,
I u snu mu stiže sa neba poruka
Da će biti spašen zemaljskije muka.
Te poslije dugog mučenja i posta,
On veliki srpski prepodobnik posta.
Pisac ističe netljenost svetiteljevih moštiju, koje čudotvore i pomažu svima ko sa vjerom zamoli i pristupi svetitelju, a i od kojih se boje i nečastivi duhovi i
I njegove mošti netaknute stoje
Od kojih se dusi nečastivi boje,
I Bog mu je dao čudotvorne moći —
Ko se vjerom moli može mu pomoći.
Ovu kratku, ali bogonadahnutu pjesmu svetitelju, autor završava sa slavoslovljem, da se pored njegovih svetih moštiju službe svete službe i bdenija.
Sad duh njegov pjeva kroz nebeske dvore,
A tjelo mu spava u lovćenske gore.
Nad njim zvona ječe, drže se ‘denija.
To se mjesto zove „Piperska Ćelija
Da njegova tjela niko nije taka,
A ko mu je straža? Munja iz oblaka!
Svetinju pipersku čuvaju svete monahinje i u ovoj obitelji se mole Bogu i Prepodobnom Stefanu Piperskom i Župskom, a i njih čuva i rukovodi svetitelj da uzrastaju u nauci Gospodnjoj, kao i svi oni koji doalze na poklonjenje svetom.
Neka ovaj skromni tekst bude mali prinos i voštanica pred prestolom Božijim i Prepodobnim ćivotom Stefanom Piperskim i Župskim za zdravlje i spasenje onih koji slave i proslavljaju Prepodobnog Stefana, sve monahinje manastira Svete Ćelije Piperske, manastira Župe Nikšićke i svih monahinja koje su potekle iz ove sveštene obitelji, kao i razrednog starešine IV generacije obnovljene Cetinjske bogoslovije (1995-2000) vladiku pakračko-slavonskom Jovanu i sve učenike iz generacije, a i za pokoj našeg učitelja i profesora Mitropolita Amfilohija i autora divne pjesme o kojem slušasmo i čije pjesme učismo i pjevasmo – Hadži Radovana Bećirovića Trebješkog.
Starac Hadži Radovan Bećirović-Trebješki, ovaj srpski narodni pjesnik i monah srpskog epskog pjesništva, je čitav svoj život posvetio svojoj Srpskoj Crkvi i Srpstvu, srpskom rodu, za njih se žrtvovao, zbog njih stradao, ali istrajavao je blagodaću Božijom i Njegovih svetitelja. Njima je ostao vjeran čitavog svog života do poslednje svog daha, zato je doživio da ga sahrani i nad njegovim odrom besjedi jedan od najvećih srba i pravoslavnih vladika u XX vijeku, vaseljenski arhijerej Amfilohije Radović, sa kojim sada pjeva nebesku pjesmu uz gusle pred prestolom Božijim i pred svetim ugodnicima Božijim, među njima i Svetim Stefanu Piperskom i Župskom. U svom životu je uvijek čuvao ljudsko dostojanstvo, sa čojstvom i junaštvom. Zbog svega što je učinio svojim djelom za svoj srpski narod i ostavio za sobom, molitveno želimo da ga Bog i svetitelji zagrle, kao što je i on grlio njih i pjevao im u slavu i čast.
I kao što jednom reče Mitropolit Amfilohije za Hadži Radovana Bećirovića:
Kao pjesnik on se po svom spoljašnjem izgledu i unutarnjem duhovnom liku otkriva i pojavljuje jedinstven i neponovljiv. Neće ga biti takvoga ovdje do Strašnoga suda, kakav je ovaj lik. Za njega kao da važi ona narodna «Stvori Bog Hadži Radovana Bećirovića i razbi kalup!»
mr Aleksandar M. Vujović,
Profesor bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog
i urednik Katihetskog programa Radio Svetigore
Bogomlja – Danilovgrad
Sveti mučenici Makaveji
14./1. avgust 2023. godine
