Svaki susret, svako gledanje, svako slušanje… blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, nosilo je posebnu i neopisivu radost, ostavljalo trajni pečat, jačalo i snažilo biće, širilo ljubav i sreću… Svaka njegova riječ imala je i ima dubinu, snagu, radosnu ubojitost, pamtila se i otvarala vidike. Tako je i susret sa ovom knjigom* čudesan, riječi si najčistiji istočnici, zemaljski i nebeski. Prilikom bogogugodnog razgovora izliju se najljepše misli, o čemu svjedoče i ovi intervjui pretočeni u knjigu.
Mitropolita Amfilohija je krasila nevjerovatno bogata riznica znanja, nije mu lako naći ravnog ne samo među savremenicima, nego i u vjekovima, sa njim se ravnaju najveći. Kaže se za ljude od znanja da su ili enciklopedisti (da znaju po ništa o svemu), ili erudite (znaju sve o ničemu)… Mitropolit je, naprotiv, i enciklopedista i erudita, ali sa obiljem dubokog i neprolaznog znanja, koje se izlivalo u ljepotu riječi, priče, pouke. U pogledu koji je govorio njegovim nevjerovatnim i čudesnim bićem. To je vidljivo i u ovoj knjizi, mnoge će nauke i pouke naći čitaoci: iz istorije, religije, vjere, znanja o čovjeku, ljudima, narodima, časti i nečasti, vrlini, ljudskosti, o ljubavi, trpljenju, strpljenju, razvoju uma i duha, o snaženju bića… Riječ mu je mudra i jaka, uz to poetska… Kad treba sažeta u jezgro koje isijava, u jednu riječ, riječ stvaranja, eksplozije i lijeka, kad treba raspričana, od iskoni, kao kod našeg naroda, teče kao kod starih i mudrih ljudi njegova stada. Kad ide u susret, kao da vam se Vasiona približava, vasiona ljubavi, vasiona otkrovenja, spasenja, blaženosti, baš kao u njegovim riječima:
„…htjeli su da me upišu u DPS. Kuku meni… meni vasiona uska, i ne mogu da se u njoj snađem, da se smjestim, a ti hoćeš da me upišeš u mali sitni, nevidljivi DPS… Hoćeš da me svedeš na nešto ograničeno, malo, suženo, na fildžanče… Nekim novim crnogorstvom da me u bestragiju uvedeš… I Svetog Petra na to da svedeš! A Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca? I njega, hoćeš da stijesniš, njega kome je vasiona mala, jer njegove misli vasionu grle“ (167) Meni je vasiona mala i uska… Ja jesam i iz Beograda i iz Cetinja i iz moje Morače, ali i iz Londona, i iz Njujorka, kao i iz Berana i Herceg Novog, i iz moje Peći i moga Prizrena, i moga Trebinja, i moje Bačke… Vasiona mi mala! Ali sam iznad svega, moram da vam priznam, ja sam čovjek Jerusalima, ja sam ponajviše čovjek Jerusalima, Svetog grada u Svetoj Zemlji, koji je jedini naš grad koji ostaje za vječnost, Grad koji će doći, Nebeski Jerusalim u Hristovoj Zemlji… A ovo na zemlji, ovo na zemlji ovdje što se događa, a ne korijeni se u razapetom Hristu, sve je to bezvječno i prolazno… A ja bez Boga ni preko kućnoga praga, a sa Njim i u sam pakao mogu“…
Ovo su riječi u kojima prepoznajemo našeg Mitropolita… Koje ga najbolje odslikavaju i opisuju: Vasiona, nebo, Hrist, čovjek, cijeli svijet…
U skladu sa tim je velika borba koju je vodio za zakon o slobodi vjeroispovijesti u kojem se pokušavalo zanemariti ono što je suštinsko, a to je ime. U narodu postoji izreka, kao najgora kletva: Ne zvao se svojim imenom, ili zakletva: Imena mi! A naročito, do srži i iz srži: Imena mi Božijeg. Jer je ime suština! Ime Božije je mjera imena čovjekovog i imena bića i stvari. I ne može se krivotvoriti ili prećutati. Tako je i sa imenom jezika (na ovim prostorima srpskog jezika), koje neki ne shvataju i ne pridaju mu značaj. To znači ni svom imenu… To prepoznaje Mitropolit Amfilohije u sadašnjem svijetu i postupcima, u odnosu prama jeziku, a, prije svega prema najsuštastvnijem, prema Crkvi Hristovoj:
„Ako ja imam svoje ime kao Crkva, već dvije hiljade godine – Crkva, ko ima pravo da mi oduzme to ime i pretvori me u neku vjersku zajednicu, u kojoj se ja ne prepoznajem… Elementarno je za svakog čovjeka kao ličnost, kao i za ustanovu kojoj pripada, ako se radi o poštovanju njega i njegovog dostojanstva, da mu se kaže ime … – nazovi me imenom. A moja Majka ima ime, ime joj je – Crkva…“ …“I sad, zamislite vi one naše, kako ih ja opet zovem, sa poštovanjem, Montenegrine, koji bi nešto, koji hoće nekakvu Crnogorsku laž-crkvu, nekakvu, znadite, pa bilo kakvu… Šta oni znaju šta je Crkva, i kakvu bi Crkvu. Da ti Crkvu Božiju, kojoj je vasiona mala… da ti Bogorodicu koja je „šira od nebesa“ i „časnija od Heruvima“ „uzvišenija od Serafima“ jer je rodila Onog koji je Tvorac Neba i Zemlje… Da ti Nju sada pojednostavljuješ, omeđuješ, skrnaviš, i sve sveto svedeš na neko crnogorstvo, to je tako neblagorazumno, tuga! To je tuga! Da prosto zaplačeš od muke“.
I zaista, naš Mitropolit Amfilohije je i plakao od muke zbog posrnuća Crne Gore, i ljudi, i ljudskog, ali je gradio, temeljio, spašavao, ljubio i grlio, obnavljao i vaskrsavao… Obnavljao je i čovjeka, i vrlinu u čovjeku, ko je imao uši da čuje i srce da prima… I pozivao na pokajanje:
„Treba nam svima pokajanja, samo pokajanja treba!… Vjera u Boga, u Božiju ljubav, Božije davanje, molitva, oplemenjivanje svojih duša bogoljubljem i čovjekoljubljem, i bratoljubljem. Izmirenje, pomirenje, praštanje. Eda se vratimo sebi, svojima, jedni drugima. Pa da vidiš kako će da procvjeta onda Crna Gora. Narod Crne Gore, e da se svi oplemenimo duhom čovječnosti, i duhom svetopetrovskim, i svetovladimirskim, a da ne pominjemo duh svetosavski, jer su neki postali netrpeljivo osjetljivi na Svetog Savu, našeg „učitelja Putu koji vodi u život vječni“, govori nam Mitropolit Amfilohije.
Šta je bilo dio života i srca njegovog, vidljivo je kroz ono šta mu je najčešeće na usnama: osim Boga, Hrista… tu je Kosovo i Metohija, Sveti Sava, Nemanjići, Sveti Simeon Nemanja Ribnički, Sveti Petar Cetinjski, Sveti Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac, kapela i Lovćen, Sveti Vasilije Ostroški, Crna Gora, čovjek, ljudi, ljudskost, čast i poštenje, istina i ljubav… i kako, kaže, sa tugom i brigom, „moji Montenegrini“…, jer on pokušava sve da savije u svoje srce, tugom, riječju i molitvom da liječi:
„Ja mogu da kažem riječ jaku i oštru, ali ne grubu i onu koja ponižava lično dostojanstvo bilo kog čovjeka i za bilo koje njegovo djelo. I za tu riječ odlučujem se teška srca… Ubija me sopstvena prejaka riječ ponekad… I žao mi je što tako biva. Šta da kažem? Čovjek sam, ovdje sam, ovoga duha sam, ovdašnjeg, pa ponekad… Povrijedi me nepravda, bezakonje, nemoral, stihija, haos, koji se izaziva u čovjeku i oko njega, laž i obmana i prevara i lupeština. Povrijedi me kada vidim koliko mržnje i straha projektuju u ljudskom biću i svemu društvu…Povrijedi me laž i obmana, i prevara, i lupeština i krađa, krađa ne samo materijalna, nego i čovjekova dostojanstva i ponosa. Ubija me ubijanje čovjeka u čovjeku“ (74).
I iz ovih riječi vidi se koliko je naš Mitropolit Amfilohije (jer smo svi bili i jesmo njegovi) stradao za svakog čovjeka, mučio muku čovjeka, muku posrnuća, muku Crne Gore, a strada se samo za onog koji se voli, i za ono što se veoma ljubi… Tako je on mnogo volio čovjeka, Crnu Goru, kako kaže, Crnu Goru Svetog Petra Cetinjskog, Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca, Svetog Save, Peći i Prizrena, „Svetog Vasilija, zahumsko-hercegovačkog, Srbende do dna iz Mrkonjića, sina Huma svetosavskog“, Ilariona, koga je Sveti Sava postavio za prvog zetskog episkopa, najviše je volio svetost i svetinje, cijelo svoje biće dao za najuzvišenije i najljudskije, ostavio nam svoj nauk i svoje riječi, da nas opominju, hrabre, uče, podsjećaju…
Posebnu je borbu vodio, a i sada vodi, za povratak kapele na Lovćen, moglo se često čuti od njega da će Crna Gora da se preobrati tek kada se Sveti Lovćenski Tajnovidac, vrati na mjesto zavještanja: „A znate li zašto mi je pobjegao moj prethodnik, Petar Drugi sa crkvom Petra Prvog, na Lovćen? Ja ću odgovoriti – traži slobodu, traže je oba Petra… traže je u beskrajnom nebu nad sobom! I ja tražim slobodu! …Ali, garantovano znam, kao pred Bogom znam, vratiće se, vratiće se crkva Svetog Petra Vratiće se Sveti Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac u svoju crkvu! E kad se oni vrate tu, i kad se vrati crkva na Lovćen, onda će se oprati obraz Crne Gore!“. Da Bog da da se ove njegov riječi obistine i da se njegovov zavještanje ispuni u svoj punoći i ljepoti. I da mu tada pokušamo iznova pogledati u oči!
* Slovo prof. dr Jelice Stojanović izgovoreno na promociji knjige Morački jasnovidac. Razgovori ugodni sa blaženopočivšim mitropolitom Amfilohijem (Radovićem), autora Perice Đakovića. Izdavač knjige je Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori
