Svetosimeonovska besjeda prof. dr Jovana Delića izgovorena pred Sabornim hramom Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, na dan Svetog Simeona Mirotočivog 26. 02. 2023. ljeta Gospodnjeg
Vaše visokopreosveštenstvo, Vaša preosveštenstva, časni oci, sestre monahinje, časni skupe, vjerni narode, braćo i sestre,
Učinili ste mi najveću čast da vam se danas obratim na dan Svetoga Simeona Mirotočivog, pred velelepnim Hramom Hristovog Vaskrsenja, u Podgorici, na domak groba blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, koji je ovaj hram podigao na ovom svetom mjestu, koje je metoh manastira Hilandara, što potvrđuju hrisovulje svetih kraljeva Stefana Prvovjenčanoga, kralja Milutina i cara Dušana, u kojima stoji da su „vo vjeki vjekov Momišići sa Zabjelom, Malim i Velikim Brdom – metoh carske Lavre Manastira Hilandara“. Mitropolit Amfilohije je ovaj narod preporodio, svakoga od nas pojedinačno oplemenio, a zvanje arhijereja uzdigao do nivoa koji su dostizale samo najveće crnogorske vladike.
Podsjetiću vas na jednu anegdotu, koju vi svi dobro znate, vezanu za ovaj dan, ovoga sveca, i ovaj hram. Našao se Mitropolit Amfilohije na Hilandaru, pa zamolio Vijeće staraca da blagoslovi da on – Mitropolit – ponese jedan vlastar loze sa groba Svetog Simeona sa Hilandara u Podgoricu, u svečevo rodno mjesto, i da tu životodajnu, čudotvornu lozu prisadi uz Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Vijeće staraca je to blagoslovilo. U brodici, kojom je sa Hilandara putovao Vladika Amfilohije, bio je i jedan stari monah, revnosan i dosta prijek, čuvaran i odan Hilandaru. Brodica je čekala da dođe vlastar obećane Nemanjine loze, a stari monah se ljutio što se toliko čeka. Saznavši da Mitropolit hoće da nosi vlastar svete čudotvorne loze sa Hilandara za Podgoricu, starog monaha je obuzela ljutnja i rekao je Mitropolitu da će se moliti da mu se loza ne primi, jer se nikome za proteklih osam vjekova nije primila. Vladika se nije dao izbaciti iz svoga mira, već je odgovorio da o tome hoće li se loza primiti ili neće uz Hram Hristovog Vaskrsenja odlučuju i Sveta Bogorodica, u čijem gnijezdu se i loza ispilila, i Sveti Simeon, na čijem grobu je nikla i podigla se, i odakle je i uzeta, i Hristos Spasitelj, u čije podgoričko gnijezdo će taj stručak biti zasađen, pa i sam Vladika Amfilohije, čiji smisao života je u molitvi Bogu za spas, pa i za jedan vlastar Nemanjine loze.
– Ti se slobodno, po savjesti, moli Bogu da se ova loza ne primi, a ja ću da se primi, pa ćemo vidjeti čija je molitva jača – pomirljivo, ali odsječno odreza Vladika Amfilohije i ode s lozom za Podgoricu.
I tako se čudotvorna loza sa hilandarskog groba Svetog Simeona primi i pripuči uz ovo naše gnijezdo Hristovog Vaskrsenja, a Mitropolit posla grozd s te loze na Hilandar, da se vidi kako se molitva prima.
Anegdota ima i svoje simboličko značenje. Mitropolit Amfilohije je čudotvornom svetom lozom premostio i spojio Hilandar i Podgoricu, Hram Vavedenja Svete Bogorodice i Hram Hristovog Vaskrsenja, grob Svetoga Simeona Mirotočivog, iz kojega je poteklo miro, i rodno mjesto svečevo – Ribnicu, odnosno Podgoricu. Premostio je i vrijeme – osam vjekova – što nipošto nije malo čudo.
Vladika Amfilohije je obnovio i ponovo podigao kult Svetoga Save, i na dostojan nivo uzdigao kult Svetoga Simeona, posebno ovdje, u Podgorici, na mjestu svečevoga rođenja, kakav ranije ovaj svetac nije imao, okupio oko sveca i svijetloga praznika vjerni narod i poveo ga u litiju, osvetio ovaj grad, njegove vode, vazduh i plodove, pokazavši da Crkva stoji na srcima svojih vjernika i da se tim srcima, nadahnutim Svetim Duhom, brani i utvrđuje. A to nije malo čudo. To čudo smo mi vidjeli, doživjeli, njime se nadahnuli i nadahnjujemo. To čudo ste i Vi, Visokopreosvećeni gospodine Mitropolite, gospodine Joanikije, takođe stvarali zajedno sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem.
Niko nikad nije učinio ovaj grad tako očevidno svetorodnim kao što su to učinili Mitropolit Amfilohije i Mitropolit Joanikije. Ovaj grad je rodio Svetog Simeona, a preko njega i Svetoga Savu. Crnogorski kralj Nikola Prvi Petrović, u svojoj pjesmi ispjevanoj u slavu Svetoga Save i Savindana, odlazak Rastka Nemanjića u Hilandar vezuje za Nemanjin dvor u Ribnici. Podgorica je, dakle, trudom dvojice mitropolita, Amfilohija i Joanikija, njihovom obnovom kulta Svetog Save i uzdizanjem kulta Svetog Simeona, postala ono što je nekada bila Ribnica – svetorodan grad. Otuda je značaj onoga zaperka loze sa Hilandara neprocjenljiv. To sam želio da istaknem – tu devetovjekovnu duhovnu tradiciju svetorodnosti ovoga grada; tu vezu ovoga grada, ovoga hrama i ovoga dana sa Hilandarom i neprocjenljive zasluge Mitropolita Amfilohija za osvjetljenje svetorodnosti ovoga grada, za kult Svetoga Simeona, i za ovu svetinju pred kojom stojimo, molimo se, i od koje se nadamo spasenju. A da nije tako – zar bi ovdje bilo danas ovoliko krunisanih glava?
Stefan Nemanja, župan, pa veliki župan Raške, pa monah Simeon, ispunio je svojim bogatim životom bezmalo cio dvanaesti vijek, ujedinivši svoju djedovinu i dobivši za svoju zemlju priznanje vizantijskoga cara. Nemanja je bio prvi srpski ujedinitelj i uspostavio je u zemlji jedinstvo vjere. Sa suprugom Anom Vukanović dobio je trojicu sinova: Vukana, Stefana i Rastka, koji će se odlaskom na Svetu Goru zamonašiti i postati najveći kulturni junak cjelokupne srpske istorije – Sava Nemanjić.
Dvojica Nemanjinih sinova, Stefan i Sava, postaće veliki srpski pisci. Obojica će napisati po žitije svoga oca, Svetoga Simeona, i obojica će postati svetitelji. Stefan Nemanja je tako postao dvostruki svetorodni otac i rodonačelnik svetorodne dinastije Nemanjića, koja će trajati sve do kosovskoga poloma i do Svetog velikomučenika kneza Lazara. Nemanjina loza je obilježila dvanaesti, trinaesti i četrnaesti vijek srpske istorije, a u trinaestom i prvoj polovini četrnaestog vijeka Srbija je dostigla svoj državni, istorijski, kulturni i umjetnički zenit, kakav se do dana današnjega može samo slutiti. Ostvarena je velika srpska srednjovjekovna književnost, koja je u dva talasa značajno uticala i na rusku književnost i na njen razvoj. Naš jezik je postao četvrti sveti jezik svijeta. Mi nemamo ni velelepnije arhitekture ni boljega slikarsta od srpskih crkava i manastira, i njihovih živopisa. Sve je počelo sa Stefanom Nemanjom, odnosno Svetim Simeonom, i njegovim sinovima: Savom, prvim srpskim Arhiepiskopom, koji je stekao autokefalnost SPC, i Stefanom Prvovjenčanim, prvim krunisanim kraljem, sa kojim je Srbija postala međunarodno priznata kraljevina.
Ova trojica svetaca, uspostavila su simfoniju u odnosu Crkve i države, i taj odnos simfonije obilježiće naredna dva vijeka. Ova trojica svetaca počela su zakonski uređivati Crkvu i državu. Zato je bezmjerno značajno Zakonopravilo Svetoga Save i svi crkveni tipici. Srpski narod je već od 12. stoljeća zakonodavan narod. U tom smjeru ga je vodila njegova Crkva i njeni svetitelji.
Ktitorski i graditeljski rad ostao je zapamćen i u epskoj poeziji. U pjesmi koju možemo naći pod dva naslova: „Sveti Savo“ i „Kud se đede car Nemanje blago“ „gospoda rišćanska“ se čudi kako je bilo mogućno poharčiti „sedam kula groša i dukata“. Tu se zadesio Savo Nemanjić, pa odgovara „gospodi rišćanskoj“ da:
„Nije babo potrošio blago,
Na nadžake ni na buzdovane,
Na handžare ni na bojna koplja,
Ni dobrijem konjma na hintove;“
Već gradeći srpske crkve i manastire. Na prvom mjestu je „b’jel Vilindar na sred Gore Svete“.
Sveti Savo nabraja cijelo sazvježđe crkava i manastira, pripisujući i Nemanji one koje je sam podigao.
Imao je Sveti Simeon su čim izići pred Gospoda.
Stefan Nemanja je bio zahvalan Svetoj Bogorodici, Svetom Nikoli i Svetom Đorđu, što su uslišili njegovu molitvu u nevolji, pomogavši mu da izađe iz vizantijskoga zatočenja. Zato je podigao zadužbine njima u slavu. Svetoj Bogorodici je podigao manastir kod Kuršumlije, manastir Bogorodice Dobrotvorke (Studenicu), koja se smatra majkom srpskih crkava, manastir Bogorodice Bistričke kod Bijelog Polja, ženski manastir Bogorodice u Rasu, manastir Bogorodice Gradačke i manastir Hilandar.
Svetom Nikoli je podigao manastir u Kuršumliji, Manastir Svetog Nikole Končul na Ibru, Crkvu Svetog Nikole u Nišu, Manastir Svetog Nikole u Dabru (Banja) kod Priboja.
Svetom Đorđu je podigao Đurđeve Stupove u Rasu i Manastir Svetog Đorđa u Dabru kod Priboja.
Podigao je crkvu Manastira Svetog Pantelejmona u Nišu. Obnovio je Manastir Svetog Arhangela Mihajla u Skoplju.
Nemanja je pomagao i hrišćanske svetinje u svijetu: Crkvu Svetoga Groba u Jerusalimu; Crkvu Svetog Jovana Preteče u Jerusalimu; Crkvu Svetog Teodosija u pustinji kod Vitlejema, Crkvu Svetih apostola Petra i Pavla u Rimu; Crkvu Svetog Nikole u Bariju; Manastir Bogorodice Evergetide u Carigradu (gdje je živio u zatočeništvu), Manastir Svetog Dimitrija u Solunu. Današnji ugled i status Srpska pravoslavna crkva duguje svecima Simeonu i Savi.
Kao ktitor i dobrotvor postao je uzor Nemanjića vladarima, a u tom poslu će se naročito istaći kralj Milutin, koji je obnovio i manastir Hilandar i podigao dvije izuzetne crkve, Bogorodicu Ljevišku i Gračanicu. Naravno, podigao ih je nebrojeno više i ostavio traga u Svetoj Zemlji. Za vrijeme svoga kratkog života na Svetoj Gori, Sveti Simeon je obilno darivao brojne svetogorske manastire i stekao, kao zamonašeni vladar i otac istaknutog visokorodnog monaha Save, ogromno i jednodušno poštovanje. Dolaskom monaha Simeona, srpski narod se na Svetoj Gori utvrdio i ugnijezdio u tom Bogorodičinom krilu.
Svetogorski monah Sava je u pismima i poukama molio roditelje, prevashodno oca Nemanju, da napusti svjetovni život, da se odrekne prestola, i da dođe k njemu na Svetu Goru. Otac je poslušao svoje „ljubljeno čedo“, „utjehu starosti“ svoje, i na saboru kod Crkve Svetoga Petra i Pavla, na Blagovijesti 1196. godine obznanio da se povlači s prestola, ustupajući ga svom srednjem sinu Stefanu. Potom se u istoj crkvi zamonašio sa svojom suprugom Anom, koja je postala monahinja Anastasija. Monah Simeon se povlači u svoju zadužbinu u Studenici, a monahinja Anastasija odlazi u manastir Svete Bogorodice u Toplici. Oktobra 1197. godine monah Simeon kreće za Svetu Goru, gdje stiže 2. novembra prvo u Manastir Vatoped, „u svoj dvanaesti čas“, kako je sam govorio. Već naredne godine, po dobijanju dozvole od vizantijskog cara, Simeon i Sava obnavljaju zapustjeli svetogorski manastir Hilandar od samog temelja i pretvaraju ga u vjekovno srpsko gnijezdo u Bogorodičinom krilu. Od 1198. godine Srbi imaju na Svetoj Gori svoju svetu kuću koju su podigla dva buduća sveca, otac i sin, monasi – Simeon i Sava. A već početkom februara 1199, godine monah starac Simeon se razbolio i ispustio dušu 13., odnosno 26. februara u svojoj svetoj kući, manastiru Hilandaru, pred ikonom Svete Bogorodice, u prisustvu monaha Save. Kada je ispuštao dušu, prostoriju je kratko obasjala svjetlost, a po svjedočenju Svetoga Save, starac je pred smrt uputio pogled k nebu i izgovorio:
„ Hvalite Boga, va svetih jego, hvalite jego i na utverždeniji sili jego. Hvalite jego i na silah jego i po premnogomu vladičastviju jego.“
To su bile poslednje riječi starca monaha Simeona, pred onostranim prizorom koji je ugledao, praštajući se od ovoga svijeta.
Pokojnikovo tijelo je položeno na sred crkve, a nad njim su pojali zadušne pjesme, prvo Grci, pa Iveri, pa Rusi, za njima Bugari i opet Srbi. Očevo uvijeno tijelo položio je u novi grob lično njegov sin Sava.
Potom je svetogorsko monaštvo služilo devet dana u Hilandaru po starčevom upokojenju.
Naredne godine, svetogorski sabor proglasio je monaha Simeona za Svetog Simeona Mirotočivog, jer su njegove mošti točile miro, istovremeno iz groba i sa svečeve slike.
Kada je izbio sukob između braće Vukana i Stefana i kada je zaprijetilo bratsko krvoproliće, monah Sava je 1208. godine ponio mošti Svetoga Simeona u Studenicu i nad njima izmirio zavađenu braću. Osirotjelo bratstvo, odlaskom moštiju Svetoga Simeona iz Hilandara, molilo je sveca za utjehu. I ta utjeha je došla u vidu svetorodne loze koja je izrasla iz svečevoga groba. I raste plodonosno evo deveto stoljeće.
Podsjetimo se na kraju riječi Stefana Nemanje, izrečenih u Crkvi Svetoga Petra i Pavla, o Blagovijestima 1196. godine, kada je predao vlast sinu Stefanu:
„…A dajem vam ovu zapovijest: Ljubite jedan drugog, nemajući nikakve zlobe među sobom. Ti, Vukane , pokoravaj se i budi poslušan ovom bratu svom, i od Boga i od mene postavljenom na prestolu mom. A ti, Stefane, vladajući ne vređaj brata svog, nego ga poštuj. Jer ko ne ljubi brata svoga, ne ljubi Boga. Bog je ljubav. Zato ko ljubi Boga, neka ljubi i brata svoga. Jer u tome je sav zakon: njemu apostoli naučiše, njime mučenici ovjenčani biše, o njemu proroci vise.“
Neka ovogodišnja proslava Svetoga Simeona Mirotočivoga bude u znaku njegovih riječi:
„Ko ne ljubi brata svoga, ne ljubi Boga. Bog je ljubav!“
Nazdravlje i na mnogaja ljeta! Neka naša litija bude za napredak svetorodnog grada Podgorice i za bogat rod svetorodne hilandarske loze, koja se primila i pripučila uz Hram Hristovog Vaskrsenja, da grožđe s te loze i vi možete slati, gospodine Mitropolite, na Svetu Goru, u Hilandar, i majci naših crkava, Studenici, gdje su mošti Svetoga Simeona i Svetoga Kralja Stefana Prvovjenčanog. A oni su odavde. I oni su baš ovo mjesto na kome stojimo odredili za metoh manastira Hilandara. Zato ono jeste i biće svetorodno.
