Prof. Dragan Radoman: Pravda Božija i sloboda narodna

PRAVDA BOŽJA I SLOBODA NARODNA

U spomen 220 godina saradnje Svetog Petra cetinjskog i Karađorđa u Prvom srpskom ustankui povodom 25 godina Kosovskog poloma i 20 godina Kosovskog pogroma

Vaše Visokopreosveštenstvo,

Časni oče Rektore,

Uvažena gospodo hrišćanska,

Stajati u ovom svečanom trenutku proslave Nedelje Pravoslavlja i svetih ikona, i to baš na ovom svetom mjestu, pod svodom Hrama Hristovog Vaskrsenja, pred ovako uvaženim skupom mudrih i čestitih glava, zaista treba imati mnogo hrabrosti i progovoriti neku riječ u spomen 220 godina saradnje, odnosa i jednomislija Svetog Petra Cetinjskog i vožda Karađorđa u Prvom srpskom ustanku, 25 godina Kosovskog poloma i 20 godina Kosovskog pogroma. Kojom li riječi otpočeti?

Golgotska istorija našega naroda i njegove duhovne majke, svete Crkve pravoslavne, uče nas da „Vaskrsenja ne biva bez smrti“. Stradanjima i razaranjima koje smo pretrpjeli vjekovima i trpimo danas, većim dijelom je ispunjena srpska istorijska putanja nego li vremenima mira, procvata i napretka. „Nade nema pravo ni u koga, do u Boga i u svoje ruke“ odjekuju riječi Gorskoga vijenca i ispunjavaju srca naša. Znali su to dobro i sprovodili u djelo Sveti Petar Cetinjski i vožd Karađorđe. Evo, navršava se 220 godina od početka Prvog srpskog ustanka, znamenitog u svoj dosadašnjoj našoj istoriji, kao početak konačne borbe za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda koje je svoj vruhunac imalo 1912 i 1918. godine. Predugo je trajala ta borba, preko stotinu godina i preskupo nas je koštala –više od 1 500 000 glava i to poizbranih glava vitezova i vojnika, naroda našeg junačkog, eno nekih još u gudurama Taraboša počivaju. Gledano iz biblijske perspektive, sva je istorija roda ljudskog ispunjena sukobima i ratovima, progonima i stradanjima. I ikonoboračka jeres i borba je podugo trajala. Mnogo krvi i znoja je  proliveno i evo od 843. godine, ponosno noseći svete ikone, kličemo u Nedelju Pravoslavlja „Vječan spomen“. Tim riječima upisujemo u srca naša i spomen duhovnih vitezova i junaka iz roda našeg, koji se podvigom i životom pridružiše braniocima slatkoga Pravoslavlja, kroz vjekove.

Zaista, gledano sa današnje vremenske udaljenosti, ali i bliskosti, podvig Svetog Petra Cetinjskog i vožda Karađorđa, svrstava ih u sami vrh srpske crkvene i narodne istorije. Pisano je o njima podosta i raznim perima, dobronamjernim, istinoljubivim, ali i zavidnim, neprijateljskim… U desnoj apsidi ove kripte počiva jedan od najumnijih ljudi našega vremna koji je o njima govorio i pisao, oslonjen na biblijski temelj Istine i Pravde Božje. Među do sada objavljenih 38 tomova Izabranih djela Mitropolita Amfilohija, više stotina stranica posvećeno je duhovnom i moralnom liku Pustinjaka Cetinjskog i „biču tirjanah, heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome“. Bogu velikom sam zahvalan da sam imao blagoslov od malena djeteta čtecirati u oltaru Cetinjskog manastira i nadahnjivati se bogomudrim besjedama našega Đeda, pogotovo na Lučindan kada je izgovarao psalamske pohvale i himne u čast Svetoga Petra Cetinjskog. Ohrabren tim duhovnim naslijeđem, slobodan sam da, u ovom svečanom trenutku, pristupim sagledavanju ličnosti i podviga Pustinjaka Cetinjskoga i Heroja Topolskoga, kroz prizmu njihovog i našega vremena koje sa ponosom i čašću gleda na njih, a čini mi se, sa malo svijesti, da i našu generaciju kao i potonje, obavezuje njihov podvig, uzor i naslijeđe.

Isčitavajući bogomudre pouke iskazane na stranicama Svetoga Pisma, gledamo i spoznajemo, koliko nam je moguće, onu nedostižnu i neobuhvatnu tajnu svijeta i čovjeka, susret i prožimanje Tvorca i tvorevine – vidljive i nevidljive. Vrh tog odnosa jeste saradnja čovjeka tj. roda ljudskog sa Bogom ali i okretanje lica od Njega. Gledajući na darove Božije date svakomčovjeku, sa punim razlogom se kaže da je ljudska duša mikrokosmos, da obuhvata u sebi svu prirodu i duh Božji kojim je zadahnuta. Prepuno je ljudskih povijesti iskazano u Bibliji, pogotovo na stranicama Staroga Zavjeta. Svima su nam dobro poznata kazivanja o Avramu, o Mojsiju patrijarhu i vođi naroda u nevoljama ropstva i tuđinovanja. Poznati su nam i životi vladara i junaka Solomona, Davida, Saula… Dobro je i dušekorisno da u ovom trenutku sagledavamo moralne osnove njihovih ličnosti i sa tog temelja da osmotrimo ličnosti „Crne Gore presvijetlog svetilnika, mirotvorca i pravednika, Petra velikog,arhijereja cetinjskog i čudotvorca, pastira crkve i učitelja“[1] i vožda Karađorđa, „mača tirjanah“ koji „k cilju dospje velikome: diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši, iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši“.[2] Posmatrano sa biblijskog etosa, pogotovo novozavjetnog, jevanđelskog moralnog kriterijuma, može se uočiti nekoliko paralela u životu i djelu Petra Cetinjskog i Karađorđa. Nepokolebljivaim je bila vjera u Boga, Njegovu Istinu i Pravdu i neumitna borba za tu Istinu i Pravdu kroz oslobođenje naroda od tuđinskog i inovjernog ropstva. Detaljno su naši istoričari opisali saradnju ove dvojice duhovnih vitezova i hrabrih zapovjednika na bojnom polju.[3] Svetom Petru, koji je od najranije svoje mladosti, kada je još sa 12 godina primio monaški postrig u Cetinjskom manastiru, upiou svoje duhovno i intelektualno biće najviše vrijednosti hrišćanskog morala, najprije kroz sveto bogosluženje, zatimisčitavajući starodrevne duhovne knjige i zapise, a potom i kroz mudre pouke monaha i mitropolita. Tako duhovno izgrađen i osnažen mogao se u mladim godinama prihvatiti arhijerejske službe u Crnoj Gori, Primorju i Skenderiji i sa njom povezanoga preteškog bremena, uslovno rečeno, etnarha tj. vođe i staraoca naroda koji je teško bio pritisnut između turskog handžara i latinskog svilenog gajtana. Od oba su letjele glave i naticane na kolje tvrđava u Skadru, Spužu, Nikšiću…

Niko ne može poreći da su misli i srce Svetog Petra Cetinjskog bili uprti u duhu Mojsija,gledajući njegov silazak sa gore Sinaja, noseći tablice Zakona u rukama, kada je okupio glavare crnogorske i sročio Stegu 1796. godine. I dalje, prateći povig proroka Mojsija, poveo je narod u slobodu od vjekovnog porobljivača. Bitke sa turskom vojskom, nesrazmjeno brojnijom i opremljenijom, od onog jata crnogorskih junaka što se moglo skupiti i opremiti sa nešto oružja, na Martinićima jula mjeseca i potom na Krusima u septembru 1796 godine, bio je podvig ravan starozavjetnim događajima. Daleko je odjeknuo glas o pobjedi malene, ali plamtećeg srca, vojne družine pod komandom Svetoga Petra Cetinjskog, koji je i sam bio ranjen,ali nije spao sa bijelca konja, već uspravno držao krst časni i uzde u lijevici, a desnicom sa sabljom komandovao.[4]Povijest o odnosu Petra Cetinjskog i zapovjedika turske vojske, Mahmut paše Bušatlije dobro je poznata i do danas odjekuju one potresne riječi Svetoga:“Prođi me se pašo i ove moje sirotinje! Ako je pravda na tvojoj strani, dabogda prvo zrno koje puklo mene pogodilo! Ali ako je pravda na našoj strani, Bog neka presudi!“ I presudio je Bog po Pravdi svojoj, svjedoči o tome lobanja pašina koja senalazi u riznici Cetinjskog manastira!

I odmah potom, na Lučindan 1798. pod svodovima manastira Svete Trojice Stanjevići, pred glavarima i narodom proglašava prvi dio „Zakonika obšeg crnogorskog i brdskog“, ubrzo dopunjenog u Cetinjskom manastiru, 1803. da bi imao33 člana držeći se Hristovog morala i simbolično, godina njegove božanske misije među ljudima. I kozdravorazuman može, danas ili bilo kada, poreći da ovi činovi junaštva i dubokog hrišćanskog rasuđivanja Svetog Petra nisu bili utemeljeni na biblijskom nasleđu?!I ko može poreći da su ova djela crnogorskog junaštva najdublje podstakla Karađorđa i njegovu junačku družinui zagrijala im srca  kad su 1804, na Sretenje, poveli narod u boj za oslobođenje i ujedinjenje? Ono ujedinjenje koje je i Sveti Petar osam godina ranije učinio poslije bitaka na Martinićima i Krusima. Ono oslobođenje i ujedinjenje o kojemu je 2. maja 1807. pisaoruskom ministarstvu spoljnih poslova, imenujući ga „Slavjanoserbsko carstvo“![5]

Istorijski i politički kontekst vremena i prostora na kome su vojevali ne samo mačem već i diplomatskim perom, Sveti Petar Cetinjskii vožd Karađorđe, ni po čemu im nije bio naklonjen. Teško jesagledati i razumijeti koliko se interesa sila ovoga svijeta preklapalo i sudaralo preko Balkana oduvijek, a pogotovo početkom 19. vijeka. U tom nerazmrsivom čvoru teško je bilo snaći se i opstati. Dobro je to osjetio na svojoj savjesti Sveti Petar ratujući sa Napoleonom u Boki, sa jedne strane i sa skadarkim i hercegovakim pašama sa druge strane,a stigle su ga i odredbe mira u Tilzitu 1807. A tek Karađorđeu svim onim državotvornim bitkama sa dahijama, beogradskim, bosanskim i rumeljiskim pašama i još ga sačekale odredbe mira u Bukureštu 1812. Turska, Austrija, Francuska, Rusija i neizbježna Engleska… svi su imali svoje prioritete, a vi, balkanske bundžije, zna se šta vam slijeduje!

Trudeći se da opstanu u balkanskom, a time i evropskom vrtlogu sukoba interesa, Sveti Petar Cetinjski i vožd Karađorđe imali su istovjetnu ideju vodilju, izgrađenu na najvišim dometima srpskog državotvornog i istorijskog naslijeđa. Nemanjićko i svetosavsko predanje bilo im je neraskidiva poveznica. Neoborivi dokaz visoke svijesti o tome jesu riječi koje je Sveti Petar ispisao u Istoriji Crne Gore i znamenitom spisu o Slavenoserbskom carstvu. I Karađorđe, da ništa drugo nije izgovorio ili napisao u bezbrojnim proglasima i diplomatskim spisima, dovoljno je pročitati riječi koje je uputio Petru Cetinjskom, u pismu od 4. aprila 1806. godine uoči bitaka na Mišaru i Deligradu:“Mi smo svagda i u srcu i u mislima, da ćete vi kad bilo, srpskom narodu u oslobađanju velika i moćna potpora biti. Tako smo od početka našega ustanka, sve do danas, jednako na vas i na vaše slavne Srbe, Crnogorske vitezove,  i oči i srce naše obraćali, kao na jedinu slobodnu, nezavisnu i preslavnu državu. Crnogorci su oni Srbi koji će u opštem oslobođenju prvu pomoć rodu svome učiniti, da s leđa od tuda na Bosnu udarite. Da dižemo sve što se čestitim krstom krsti, da ustane i Bosna i Hercegovina na obšeje sviju Srbalja izbavljenije i da živimo zajedno sjedinjeni kao što sam Bog zapovijeda, koji je u nas jednu istu srpsku krv ulio“.[6]I iz ostalih djelova njihove prepiske, koja nažalost nije sačuvana cjelovita, vidi se državotvorna snaga koja je obojicu podsticala u jednomisleni i jednodušni nastup u borbi za oslobođenje i ujedinjenje cijelog naroda na svojim istorijskim prostorima. Dobro je znao Vožd Karađorđe da „pravda drži zemlju i gradove“  i stoga je, poput Petra Cetinjskog, sa prvom zorom slobode radio da se uspostavi pravni poredak utemeljen na hrišćanskom moralu.  Mudri prota Matija Nenadović dohvatio se pera, i gledajući u svetosavsku Krmčiju i Dušanov Zakonik, uobličio prve pravne odredbe koje je par godina kasnije Karađorđe dopunio ustavnim propisima i kao krunu proglasio Zakonik 1811. godine.[7]Poraz ustanka, stradanje naroda, gubitak teritorija, Karađorđevo izbjeglištvo 1813. i trgična smrt 1817. duboko su povrijedili dušu Svetoga Petra Cetinjskog. Samo Bog zna koliko je krvavih suza prolio, na koljenima u svojoj ćeliji podno zvonika Cetinjskog manastira, moleći se za upokojenje duše Karađorđeve i njegovih saboraca. Ostalo nam je turobno svjedočanstvo kroz nekoliko rečenica zapisanih u  pismu glavaru Savi Plamencu, 20. januara 1818.: „A što u istom pismu izgovara za našega žalosnoga pokojnika Kara Georgija, to je neiscijeljena rana ne samo sadašnjim nego i budućim od roda našega česnim i dobromislenim ljudem. Ja ovo sa slezami pišem bez kojih i pomislit o tome ne mogu, voobražavajući kakav stid i poruganije pada na cijelu našu naciju i suviše gnjev Božji koji se izliva za tako strašno zlodjejstva i krvoprolitije“.[8]Nema, dakle mjesta čuđenju da je i njegov vrli učenik i naslijednik, Petar II -Lovćenski Tajnovidac, onim antologijskim stihovima „Posvete prahu oca Srbije“ otpočeo Gorski vijenac – ličnu kartu srpskog herojstva, junaštva i čojstva. Na tom tragu pridodao je i naš Đed onu znamenitu besjedu o četiri glave mučeničke, četiri krajeugaona kamena međaša srpske narodne kuće i istorije: glava Jovana Vladimira iz 1016; glava Lazareva iz 1389; glava Karađorđeva iz 1804. i glava vođe Trećeg srpskog ustanka iz 1941 godine.[9]

Završavam ovo istorijsko podsjećanje spomenom na dva tragična događaja savremenog stradanja našeg naroda i crkve. Osim ovih najmlađih koji su u ovom trenutku sa nama, gotovo svi mi, srednjih godina i ove naše sijede glave, svjedoci smo apokaliptičnih dana i događaja kojima je okončan 20.i počeo 21 vijek. Tokom čitave poslijednje decenije 20 vijeka vijalo se krvavo ratno kolo na prostorima bivše Jugoslavije, pogotovo na srpskim duhovnim i istorijskim prostorima. Okončano je, daj Bože da jeste, Dejtonskim sporazumom 1995. i Kumanovskim aktom1999 godine. Cijena i poslijedice po srpski nacionalni korpus su tragične. Još su svježe rane na našem duhovnom i narodnom biću. One su uvećane Martovskim pogromom 2004. godine. Danas, kada se molitveno sjećamo žrtava Svete crkve koje je podnijela u toku ikonoboračke jeresi, sjećamo se i žrtava iz ovog najnovijeg stradanja našeg pravoslavnog naroda. Mirne duše možemo reći, a tako i verujemo, da monah Hariton i anđelka mala Milica Rakić, sa hiljadama stradalnika, kosovskih polomnika, staju pred Lice Božje, rame uz rame sa svetim Stefanom novim, igumanom Avksentijeve gore u Vitiniji, koji je mučeničkom krvlju zapečatio vjernost Svetom crkvenom predanju, kanonima i ikonama. Staju ovi mučenici, rame uz rame i sa vojnicima i vojskovođama koje predvodi car Lazar i u naše dane pridruženi mu potpukovnik Leovac i major Tepić. Svima im kličemo „Vječan spomen“! Kosovske i metohijske žrtve prizivaju nas da dobro upamtimo i vazda imamo na umu riječi Lovćenskog Tajnovidca „Nada nema pravo ni u koga do u Boga i u svoje ruke; Nadanje se naše zakopalo na Kosovo u jednu grobnicu!“ A mi znamo gdje je ta grobnica – eno je podno oltara Pećaršije. I znamo i vjerujemo da će odatle vaskrsnuti, jer će ga vaskrnuti vaskrsli Hristos – sunce Pravde i istinskibranič slobode narodne!

Hvala na pažnji!

Izvori i literatura:

1. Blagojević M. – Medaković D., Istorija srpske državnosti, knj1, Novi Sad 2000.
2. Vuksan D., Petar I Petrović Njegoš i njegovo doba, Cetinje 1951.
3. Izabrana djela Mitropolita Amfilohija, knj. 20, Cetinje 2010.
4. Izabrana djela Mitropolita Amfilohija, knj. 25, Cetinje 2019.
5. Istorija srpskog naroda, SKZ,V/1; Beograd 1993.
6. Jovićećević V., „Mitropolit Petar I i Karađorđe – licem u lice“ u zborniku Prvi srpski ustanak u Crnoj Gori i Hercegovini i hrišćanska Evropa (1804-1813), Cetinje 2006.
7. Lekić D., Spoljna politika Petra I, Cetinje 1950.
8. Ljušić R., Vožd Karađorđe, 1-2, Beograd 1995.
9. Milović J., Petar I Petrović Njegoš, Knj.1, Titograd 1987.
10. Mirković Z., „O izvorima Karađorđevog Zakonika“ u zborniku Prvi srpski ustanak u Crnoj Gori i Hercegovini i hrišćanska Evropa (1804-1813), Cetinje 2006.
11. Pavićević B., Petar I Petrović Njegoš, Podgorica 1997.
12. Pejović Đ., Crna Gora u Doba Petra I i Petra II, Beograd 1981.
13. Popović P., (prir.), Odnosi Srbije i Crne Gore u XIX veku, 1804-1903, Beograd 1987.
14. Popović P., Crna Gora u Doba Petra I i Petra II, Beograd 1951.
15. Savić. V., Karađorđe, dokumenti 1-3, Gornji Milanovac 1988.
16. Stanišić D. (ur.), Boj Crnogoraca i Brđana s Mahmut pašom 1796.-Zbornik radova o bitkama na Martinićima i Krusima, , Cetinje 1996.
17. Pavićević B.-Raspopović R., Crnogorski zakonici, Pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti istorije Crne Gore, knj. 1, dok. br. 9.

(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju. Profesor Dragan Radoman prazničnu besjedu je proiznio na Svečanoj Akademiji povodom Nedelje Pravoslavlja, u kripti hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici u nedelju 31. marta 2024. godine. Akademiju povodom Nedelje Pravoslavljakoju tradicionalno organizuju Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog i mitropolija Crnogorsko-primorska)

[1] Tropar Svetom Petru Cetinjskom spjevao Mitropolit Amfilohije.

[2] Lovćenskoga Tajnovidca Petra „Posveta Prahu Oca Srbije“ na početku Gorskog vijenca.

[3] Istorija srpskog naroda, SKZ,V/1; Đ. Pejović, Crna Gora u Doba Petra I i Petra II, Beograd 1981; J. Milović, Petar I Petrović Njegoš, Knj.1, Titograd 1987; P.Popović, Crna Gora u Doba Petra I i Petra II, Beograd 1951; B.Pavićević, Petar I Petrović Njegoš, Podgorica 1997; R. Ljušić, Vožd Karađorđe, 1-2, Beograd 1995; M.Blagojević-D.Medaković, Istorija srpske državnosti, knj1, Novi Sad 2000; V. Savić, Karađorđe, dokumenti 1-3, Gornji Milanovac 1988; P.Popović, (prir.), Odnosi Srbije i Crne Gore u XIX veku, 1804-1903, Beograd 1987; D.Vuksan, Petar I Petrović Njegoš i njegovo doba, Cetinje 1951; D.Lekić, Spoljna politika Petra I, Cetinje 1950.

[4]Boj Crnogoraca i Brđana s Mahmut pašom 1796.-Zbornik radova o bitkama na Martinićima i Krusima, D.Stanišić (ur.), Cetinje 1996.

[5]Crnogorski zakonici, Pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti istorije Crne Gore, knj. 1, dok. br. 9, 51-54.

[6] V. Jovićećević, „Mitropolit Petar I i Karađorđe – licem u lice“ u zborniku Prvi srpski ustanak u Crnoj Gori i Hercegovini i hrišćanska Evropa (1804-1813), Cetinje 2006, 101-124.

[7]Z.Mirković, „O izvorima Karađorđevog Zakonika“u zborniku Prvi srpski ustanak u Crnoj Gori i Hercegovini i hrišćanska Evropa (1804-1813), Cetinje 2006, 259-274.

[8] Isto.

[9] „Žrtvena glava vožda Karađorđa“ u Izabrana djela Mitropolita Amfilohija, knj. 20, Cetinje 2010, 268-279; „Sveta žrtva vožda Karađorđa“, Izabrana djela Mitropolita Amfilohija, knj. 25, Cetinje 2019, 389-393.