POEMA NJEGOŠU
(Povodom praznika Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca)
Vladar među varvarima, a varvarin među vladarima.
Od oca Toma i majke Ivane.
Želja mi bješe stihove da pišem, zvijezde da brojim, s plavom lunom razgovore zapovijedam.
Ali Božija volja drugi plan za mene je imala. Golobradog me u sveštene odežde obukoše, žezlo u ruke metoše, mitru na glavu staviše.
Predodređen da uspostavim red. Da pomirim nepomirljivo. Da uredim neuređeno. Da povežem nepovezivo.
Posijah sjeme vjere, jedinstva, kulture i pismenosti. Otvorih vrata krša i stijenja mojeg, gorštaka mojih ka svijetu…
Odmora nema, a tijelo trošno. Briga breme, iznalazim rješenja. Za vjekove vjekova. Za moju rodnu grudu. U ime predaka i potomaka.
Luča u meni, luča iznad mene. S visina Lovćena, iznad oblaka, zemaljskih briga, pogledom milujem vrhove Crne Gore. Svaki pogled- novi stih. Svaki udah- inspiracija. Pjesnik se sa vladikom sjedinjuje. Viđenje Tajne opčinilo mi um.
A duša mi u nebo stremi. Da drugujem sa Savom, Obilićem i Karađorđem, uz vječno ognjište, bez tegotnih okova fizičeskih. Da upravljam dobrim vjetrovima i smirujem talase nemirnih vremena. Da čuvam moju grudu s nebesnih polja.
Podno nogu munje i gromovi. I more nemirno. U meni i oko mene.
Duša bi da se rastaje s vladarem, vladikom. Starješinom i spasiocem. Sa serdarima i glavešinama. Sa Turcima i poturicama. Sa tijelom bolesnim i iznemoglim.
Zbogom ovozemaljsko.
Konačno samo pjesnik i mislilac sa Hristom Gospodom. U vjekove vjekova. Amin.
+++
(Autor je viši asistent na Katedri za biblistiku Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta „Sveti Vasilije Ostroški“ u Foči Univerziteta u Istočnom Sarajevu, prosfornik manastira Ostroga i upravnik Arhiva manastira Ostroga)
