„Pomalo je besmisleno, i pomalo je suludo da jedan narod, u jednom dijelu svoje istorije, je pokušao da se odrekne srpskog jezika. Međutim, srpski jezik je nadjačao i sam narod, pa se sam branio i sam se brani, a nas, eto, udostojio da mu budemo dostojni na taj način što možemo spomenuti njegovo ime i što možemo govoriti srpskim jezikom“, kaže Radinko Krulanović, jedan od nikšićkih srednjoškolskih profesora koji su udaljeni sa posla zbog toga što su ustali u odbranu srpskog jezika i identiteta u Crnoj Gori.
Njim je na Međunarodni dan maternjeg jezika, 21. februara 2021. uručen Orden „Marka Dakovića“.
U razgovoru za Radio Svetogoru profesor Krulanović napominje da su „otpušteni profesori“ dugo vremena bili zaboravljeni, a sjećanje je, itekako, imalo odjeka u njihovom srcu i duši.
„Kad se čovjek zaboravi, čim vas se ljudi ne sjećaju, čim se vaše ime ne spominje onda se postavlja pitanje smisla naše egzistencije. Hvala NSD što nas se sjetila, hvala i svima onima koji će nas se sjetiti, mi ćemo se rado odazvati na svaki poziv koji će, da kažem u svoje ime, iznad svega imati srpski jezik, jer on ne priznaje ni partiju, ni stranku, ništa osim sebe samog. I upravo bi srpski jezik trebao da bude čvorište i suština svakog našeg okupljanja. Ne treba se stidjeti svog jezika i ta naša borba da govorimo svojim jezikom djeluje paradoksalno, ali Crna Gora je zemlja prepuna paardoksa, tako da ni mi nijesmo mogli izbjeći taj paradoks. Ipak, mimo paradoksa i svega ostalog srpski jezik bi morao da bude ono što je čvorište našeg bića, ono što je „kuća našeg bića“, poručuje Krulanović.
O uručenom priznanju, o mjestu srpskog jezika u Crnoj Gori, o novoj zbici poezije sa profesorom Radinkom Krulanovićem razgovarala je Senka Čolović Šumić.
