U subotu 24. febrauara 2024. godine, održana je promocija prvog broja časopisa „Brđanska zemlja“, obraznika za istoriju, kulturu, vjeru i umjetnost Bjelopavlića i Brda u velikoj sali Centra za kulturu u Danilovgradu. Časopis „Brđanska zemlja” osnovali su članovi Udruženja Bjelopavlića ,,Bijeli Pavle” i njihovi prijatelji.
Glavni urednik časopisa je protojerej-stavrofor prof. dr Boris B. Brajović, a redakciju čine: Milorad Dudi Kadić, Milan Stojović, Zdravko Gavrilović, Pero Radonjić, Danilo Jovanović, Miljan Stanišić, prof. dr Svetislav Popović, prof. dr Goran Radonjić, mr Željko Vujadinović i Stanko Jovanović.
Na promociji prvog broja časopisa „Brđanska zemlja“ su govorili: protojerej-stavrofor prof. dr Boris B. Brajović i protojerej-stavrofor Obren Jovanović, Danilo Jovanović, Milan Stojović, Milorad Bošković, prof. dr Svetislav Popović. U programu promocije nastupila je i stihove recitovala Jovana Sekulić, a nastupio je i guslar Milenko Kalezić.
Protojerej-stavrofor prof. dr Boris B. Brajović kazao je da je časopis pokrenut kako bi odgovorio na pitanje: šta je Brđanska zemlja i ko su Brđani?
Promociji su prisustvovali među brojnim zvanicama i publikom protojerej Predrag Šćepanović arhijerejski namjesnik danilovgradski, protojerej Željko Ćalić, paroh danilovgradski, predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, predsjednik Opštine Danilovgrad Aleksandar Grgurović, predsjednik SO Danilovgrad Predrag Pajović, potpredsjednici Marija Radonjić i Bojan Pavićević, predsjednica SO Glavnog grada Jelena Borovinić Bojović, državni sekretar u Ministarstvu prosvete Dragan Bojović, direktor Gimnazije Petar Prvi Petrović Njegoš iz Danilovgrada prof Miloje Aranitović, direktor Pravoslavne Gimnazije „Sveti Sava“ iz Podgorice prof. Jugoslav Blagojević i veliki broj građana.
Aleksandar Vujović,
urednik Katihetskog programa Radio Svetigore
i profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog
Protojerej-stavrofor Obren Jovanović: Obraznik „Brđanska zemlja“ je u sebi sabrao raznorodna bogatstva, jeste svjedok, i crno na bijelo čuvar onoga što je bilo, a otuda i zalog onoga što jeste i što će biti.“
Časni oci, draga braćo i sestre, gospodo hrišćanska,
Velika mi je radost što smo se večeras okupili ovako lijepim povodom – nije mala stvar kada jedan kraj dobije svoj Obraznik za istoriju, kulturu, vjeru i umjetnost. Udruženje Bjelopavlića „Bijeli Pavle”,nadahnuto ljubavlju prema svome rodnome kraju, uspjelo je u tom poduhvatu, i uz veliko pregalaštvo, na čelu sa o. Borisom Brajovićem, na svjetlost dana iznijelo prvi broj jednog takvog obraznika – pred nama je „Brđanska zemlja”.
Ovaj Obraznik je u sebi sabrao raznorodna bogatstva koja su u Bjelopavlićima iznjedrena i sačuvana od praistorijskog doba do naših dana, tečitalac može da se sveobuhvatno upozna sa istorijom, kulturom i duhovnošću ovoga kraja.
Ono što je na mene lično ostavilo veliki utisak jeste da nema priloga, bez obzira na temu koju obrađuje, nema maltene strane na kojoj se ne pominje Bog, Crkva, Časni krst, svetinja, ikona, manastir, Sv. Sava, Sv. Arsenije, Sv. Vasilije, mitropolit, sveštenik, iguman, litija… To nam pokazuje da je ovaj narod prije svega živio i stvarao u duhu svete pravoslavne vjere,da je ona bila kamen temeljac ove brđanske zemlje i svakog njenog pregnuća.
Kontinuitet te svete pravoslavne vjere u ovome kraju traje od ranih vjekova hrišćanstva – mi Bjelopavlići, vjerna čeda Srpske Pravoslavne Crkve, naslednici smotoga etosa,u njega smo unijeli svoje osobite crte, ukrasili ga sopstvenim talentima i tako smo iznjedrili sve ono što nam ovaj Obraznik predočava.
Imajući to u vidu, ja bih se večeras osvrnuo upravo na to duhovno nasleđe, koje imamo blagoslov da čuvamo i unapređujemo.
Ono što prvo čovjeku padne na um kada je o duhovnom nasleđu riječ, jeste da malo koji kraj može da se pohvali time da na tako malom prostoru čuva toliko velikih svetinja. U isto vrijeme, kada razmišljam o svetinjama koje Bjelopavlići čuvaju ne mogu da se otmem utisku da je Bog, sabirajući ih sa raznih strana u ovaj kraj, po promislu svome prije svega imao namjeru da one u vjekovima koji dolaze posluže kao čuvari sabornosti i jedinstva. Tako nam je Sv. Arsenije, učenik svesrpskog prosvetitelja Save i njegov naslednik na arhiepiskopskoj katedri, došao iz Srema i iz Peći, Sv. Isaija iz Onogošta, Sv. Vasilije nam je, preko Svete Gore, došao iz Hercegovine, Sv. Stefan iz Župskoga plemena… Njima se potom pridružuje jedno dijete podostroškog kraja – Sv. novomučenik Stanko, a onda i sveštenomučenici, postradali sa SvetimMitropolitom Joanikijem: LjubomirJovović, Mihailo Dragović, Nikica Jovović, Tomaš Nikolić, Krsto Pavićević, Niko Pavićević, Savić Popović… Među njima i Pavle Pavićević– iguman manastira Ždrebaonika. Ni nakon oslobođenja stradanje nije prestalo – mučenički su za Hrista i svetu pravoslanu vjeru od novih poratnih vlasti postradali Božo Pešić, postrižnik Pećke patrijaršije, kojemu, nažalost, monaško ime nije sačuvano i Gavro Perović… Uz ove pomenute sveštenomučenike, u tom zlatnom nizustoje i mnogi novomučenici iz naroda Božjega…
Čuvali su Bjelopavlići u svoje vrijeme u Ostrogu i mošti Sv. Stefana Prvovjenčanog, brata Sv. Save ,onda kada ih je trebalo spasiti od zulumćara u toku Velikoga rata (od 1914. do 1919). Da pomenemo i to da je manastir Ostrogod početka Drugog svjetskog rata, pa sve do 1951 – kada su ih komunističke vlasti otele, čuvao i tri velike hrišćanske svetinje – dio Časnoga Krsta, ruku Sv. Jovana Preteče i Filerimsku ikonu Presvete Bogorodice…
Dakle, vidimo kako je Bog svojom premudrom pedagogijom čuvao narod ovoga kraja da njegova vjera ostane prava i autentična, a to znači sveobuhvatna i saborna, a nikako lokalna i parcijalna…
Manastiri i crkve u kojima se čuvaju ove svetinje su bili vjekovni stožeri i sabirališta,u njima su se odigravali najznačajniji događaji i donosile najvažnije odluke za život ovoga naroda. Tradicionalni sabori o Gospođindanu i prazniku Sv. Arsenija u Ždrebaoniku i o Trojičindanu i prazniku Sv. Vasilija u Ostrogu bili su i ostali najznačajniji duhovni događaji u godišnjem krugu.
Ovaj je narod znao da poštuje te svoje svetinje, i kada se god njih držaoživio je blagosloveno. U to vrijeme nije se moralo ići na sudove za svaku stvar, bilo je dovoljna zakletva pred moštima Sv. Vasilija ili Sv. Arsenija… Koliko je narodu svetinja bila važna pokazuje i sledeći događaj. Prenos moštiju Sv. Arsenija u Kosijerevo narod je teško podnio, i čim su mu se našle, sticajem istorijskih okolnosti, bliže – u manastiru Ostrogu, nije časio. Čak ni ne čekajući odobrenje viših crkvenih vlasti, viđeniji ljudi Bjelopavlića su se okupili i odlučili da svoju svetinju, kako su oni to smatrali, vrate u svoj kraj. Svetom Arseniju taj njihov dvig nije bio mrzan – naprotiv – dao se svetac lako vratiti, a u Ždrebaoniku je dočekan carski, od strane više od 10.000 duša…Kako stoji u autentičnom opisu dočeka moštiju: „Srijetanje mošti Sv. Arsenija izvršilo se na svečan način. Pet sveštenika u odeždama, đaci osnovnih škola, pola čete vojnika podoružjem, građanstvo obojega pola, sretosmo Svetitelja pod Orju Luku. Povorka se kretala u dobrom redu a uz zvonjenje zvona dotičnih crkva, do manastira Ždrebaonika i mošti su namještene u crkvi na onom mjestu sa kojeg su 1884. god. dignute bile”.
Moramo ovdje pomenuti i Sv. Petra Cetinjskoga, koji je jednu od najvažnijih bitaka za oslobođenje Crne Gore i Brda izvojevao upravo u Bjelopavlićima – na Martinićima, kada se, uz Božiju pomoć, na najljepšinačin projavila snaga jedinstva i bratske sloge…
Ali, kao i svuda, i ovdje je dolazilo ponekad do otuđenja od svetinje, vjere i otačkih predanja. Jedno od najdužih i najbolnijih takvih otuđenja bilo je ono poratno,kada se činilo da je to – to, da se više nikada neće narod svijati oko svetinje… Svetinje su zapustjele – prazne i zaboravljene živjele su svoj skriveni molitveni život zahvaljujući malobrojnim vjernim dušama koje su uz njih ostale… No, kako kaže psalmopojac – obnoviće se kao orla mladost moja – obnovila se njihova slava veoma brzo. Jer ovaj narod Božiji, nakalemljen jednom na životodavnu lozu, nije se mogao zadovoljiti tumaranjem po njivama gladi – brzoje zavapio za hljebom života.
I Bog je prepoznao taj vapaj i taj žar dok je on još tinjao skriveno u dušama – da bi mu pomogao da se razgori poslao je svoje nove apostole, revnitelje i trudbenike spasenja. I to opet sa raznih strana. Veliku ulogu, možemo reći i da je bio preteča te duhovne obnove u propovijedi Vaskrslog Hrista mladim dušama ovoga grada, imao je sada blažene uspomene otac Joil. Potom nam Bog dovodi, pri kraju 80-tih godina prošloga vijeka, svetoga starca blažene uspomene – igumana Lazara, piperskog i ostroškog, svetogorskog podvižnika koga je krasilo neumorno trudoljublje, bratoljublje i prije svega i iznad svega neprekidna molitva… On je svojom ljubavlju i hristopodobnom harizmom oko sebe počeo da okuplja mlade duše željne Božije istine i spasenja.
A onda se svija kolo svetih i bogočežnjivih duša koje popunjavaju zapustjele svetinje, i to ne samo popunjavaju, nego i prepunjavaju, kako nije bilo do tada nikada u Bjelopavlićima viđeno. To se kolo svija okomitropolita Amfilohija, koji dolazi na Tron cetinjskih mitropolita 1990. god.Tu prije svega mislim na sestre monahinje okupljene pod materinskim skutom igumanije Justine – a svi dobro znamo da se njena materinska briga, i njihova sestrinska, prostiru mnogo izvan manastirskih zidova, i koliko je značajno i dragocjeno njihovo prisustvo među nama. Potom, naravno, i na divne sveštenike koji su zadnjih nekoliko decenija službovali i službuju do današnjih dana u ovom kraju kao pravi narodni pastiri i Hristovi svjedoci.
O značaju blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija kada je u pitanju duhovna obnova ovoga kraja izlišno je i govoriti – svi smo mi svjedoci toga. Nema hrama ni crkvišta u Bjelopavlićima koje ovaj pastir dobri nije obišao i u kojima nije služio Sv. liturgiju, obnavljajući i utvrđujući onaj saborni pravoslavni duh o kojem sam govorio. Zahvaljujući tom pregalaštvu i vaseljenskoj ličnosti našega Mitropolita Amfilohija, Bjelopavlićke svetinjesu pohodili patrijarsi srpski, blažene uspomene Pavle i Irinej, a onda i vaseljenski patrijarh Vartolomej, ruski Aleksej, jerusalimski Teofil, antiohijski Petar VII, arhiepiskopi Jelade Hristodul i Jeronim, i niz drugih crkvenih velikodostojnika. Nedavno, pregalaštvom Mitropolita Joanikija,man. Ostrog je posjetio Svjatjejši patrijarh srpski Porfirije, mitropolit Krfa Nektarije kao i mnogi drugi jerarsi Pravoslavne Crkve.
To razgranato i razlistano duhovno drvo, podmlađeno molitvama i starih i novih svetih, rodilo je divnim plodovima. Ovaj kraj iznjedrio je u zadnjih par decenija jednog arhijereja, desetak sveštenika, nekoliko monaha i monahinja, diplomiranih teologa, bogoslova…
Najočigledniji plod duhovne obnove su svakako bile litije za odbranu svetinja, tokom kojih se i u Bjelopavlićima, kaouostalom i u čitavoj Crnoj Gori, projavila opipljiva blagodat Božija, koja se kao pokrov spustila na sav narod u njima okupljen i sve nas čuvala i rukovodila do blagoslovene pobjede – svetinje su odbranjene!
Kao kruna svog tog pregalaštva u našem gradu konačno niče saborni hram posvećen Sv. Petki – zaštitnici Bjelopavlića, simbol i potvrda jedinstva i istrajnosti u vjeri otačkoj.
Svakako da su najopipljiviji i najljepši plod duhovne obnove živa Crkva –bjelopavlićki hramovi puni vjernog naroda. Vjerujem da su oni isto toliko, ako ne i više, vrijeme će pokazati – zalog buduće istrajnosti i vjernosti svetom pravoslavlju, svetosavlju, i svim onim dobrima koje su nam naši sveti preci ostavili u amanet.
I ovaj Obraznik jeste svjedok, i crno na bijelo čuvar onoga što je bilo, a otuda i zalog onoga što jeste i što će biti. Zato od srca čestitam svima koji su na njemu vrijedno i sa ljubavlju radili, i želim i njima i svima nama da još puno njegovih izdanja dočekamo.
Molitve svih Svetih čije se mošti čuvaju u Bjelopavlićima neka budu sa svima vama.
Riječ protojereja–stavrofora Obrena Jovanovića na predstavljanju obraznika „Brđanska zemlja”, Danilovgrad, 24. februar 2023.
