Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije večeras, u navečerje Velike Gospojine – 27. avgusta, u porti manastira Savina, govorio je na predstavljanju fototipskog izdanja „Zakonopravila Svetog Save, tvrdoško-savinski prepis“.
Promocija je održana na Svetouspenskoj akademiji, u okviru 12. „Trga od ćirilice“, koja je upriličena poslije večernjeg bogosluženja kojim je počela proslava slave manastira Savina, čije su obije crkve, mala i velika, posvećene prazniku Uspenja Presvete Bogorodice.
Pored Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija, o knjizi su govorili prof. dr Đorđe Bubalo i protojerej prof. dr Zoran Devrnja.
Slovo Visokopreosvećenog Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija na promociji knjige „Zakonopravila Svetog Save, tvrdoško-savinski prepis“
Časni oče igumane, časni oci sveštenici, poštovani gospodine konzule Republike Srbije, gospodo profesori, draga braćo i sestre!
Srećan vam praznik Uspenija Presvete Bogorodice, srećna slava ovoj svetoj obitelji!
Ovaj praznik je veoma znameniti u Herceg Novom, manastiru Savini i raduje me što večeras govorimo o „Zakonopravilu Svetog Save“, o jednom prepisu iz 16. vijeka, kako reče prof. dr Đorđe Bubalo. Čestitam velikim pregaocima iz Zadužbine kneza Miroslava Humskog, koji su učinili sve što je bilo potrebno da ovo sjajno izdanje ugleda svjetlost dana.
Lijepo bi bilo da se podsjetimo kako je Sveti Sava, prije nego što se vratio u Srbiju kao arhiepiskop, radio na Zakonopravilu, na jednom zborniku crkvenog i državnog prava. I tek kada je te poslove završio, došao je u Srbiju kao arhiepiskop da ustrojava autokefalnu Srpsku crkvu – Žičku arhiepiskopiju. Svakako, njegova hirotonija je bila 1219. godine u Nikeji, ali episkopije je osnivao tokom 1220. godine, jer je prošlo dosta vremena od njegovog povratka iz Nikeje i njegovog dolaska u Srbiju.
Čovjek takog autoriteta čija je riječ bila zakon za njegov narod, em je bio veliki podvižnik, svetogorac sa sjajnim obrazovanjem, sa velikim duhovnim iskustvom, em je bio vladarski sin, ali je smatrao za potrebno da se rukovodi zakonima prilikom ustrojavanja pomjesne Crkve da bi sve bilo bogogodno i u skladu sa crkvenim pravilima utemeljeno. Ne samo na njegovoj ličnoj harizmi koja je bila nesporna, nego i na najproverenijem, vjekovnom iskustvu Crkve, na pravilima koja je Crkva iznjedrila tokom svoje istorije, da bi sve bilo u crkvenom, jevanđelskom poretku.
Naravno, Sveti Sava koji je ranije pisao tipike (karejski, hilandarski, studenički tipik), koji se upućivao u tu materiju crkvenoga i državnoga prava, već je imao dosta velike i značajne predispozicije, ali je najverovatnije imao i dosta saradnika prilikom izrade Nomokanona.
Važno je napomenuti, Sveti Sava je htio da se istaknu ovlašćenja i arhiepiskopa i episkopa i sveštenika, igumana, da se istaknu i njihove obaveze, ali i da ovim zakonom postavi svakome i određena ograničenja. I ono što je takođe važno napomenuti, Zakonopravilo Svetoga Save sve do Zakonika cara Dušana je bio pravni zbornik po kome su se rukovodile i državne i crkvene strukture. Tu su isticane i obaveze i uloga i službe, i odnos prema Crkvi srpskoga kralja. Naravno, i ograničenja i kraljevske vlasti i svih ostalih koji vlast imaju.
Ono što je izuzetno za nas važno kao narod, on je ovim Zakonopravilom utemeljio na sigurnim osnovama odnos između Crkve i države, uravnotežujući i jednu i drugu vlast – da svetovna vlast ne zadire, preko onoga što je propisano, u crkvena djela, niti da crkvena vlast zadire u državne poslove preko nekih granica. U jednoj hrišćanskoj zemlji se ne mogu te dvije vlasti u potpuno razdvojiti, one su vrlo često prinuđene, s obzirom da se bave jednim te istim narodom, da rade na dobru i na spasenju jednog te istog naroda. Može da se kaže da im je jedna te ista briga, mada zemaljska vlast se brine o zemaljskom blagostanju, zemaljskom poretku, a duhovna vlast se, prije svega, brine o spasenju ljudskih duša i o evangelizaciji naroda, upućivanja naroda Božijeg na put spasenja. To ne znači, naravno, da se i svetovne vlasti ne interesuju, i da nije potrebno da se interesuju, za duhovne stvari. Vidimo da su vladari iz doba Nemanjića svi bili veoma produhovljene ličnosti, mnogi od njih pred kraj svoga života su se zamonašili, većina od njih su postali svetitelji. Isto tako ne znači da oni koji imaju crkvene službe i brinu se o spasenju duša, da im nije stalo i do dobra i što boljeg poretka u državi.
Hoću da kažem, ja mislim, da ideal simfonije odnosa između svetovne i duhovne vlasti, nije nigdje i nikada u potpunosti postignut, ali ako se neko bio približio tom idealu to je svakako bilo u nemanjićkoj Srbiji, naročito u doba Svetoga Save. Ali to nasleđe, koje je on ostavio srpskom narodu, trajalo je i kasnije, traje na neki način kao neko zavještanje i dan-danas. Uvijek, u svim periodima istorije dolazi ponekad i do nekih napregnutih odnosa između svetovne i duhovne vlasti. To je skoro neizbježno. Bilo je toga i u Vizantiji koliko god hoćete i u pravoslavnoj Rusiji, i u našoj otadžbini. Ponekad se ti odnosi zaoštre do neslućenih razmjera na štetu svih. Niko tu vajde ne može imati, ali ti odnosi su uvijek nekako dinamični.
Međutim, važno je da imamo zakon koji svakome daje mjeru. Kad imamo ustav, a kanoni i crkvena pravila su zapravo dio crkvenog ustava, on treba da zaustavi svakoga, pomalo i da svakoga vrati njegovoj dužnosti, da svi sa svog mjesta, sa svojom službom, doprinesemo opštemu dobru. Zaista, sve ono što je uradio Sveti Sava, i po ovome se vidi, ima vječnu vrijednost, vječni značaj.
Razgovarali smo maloprije sa profesorom o prepisima „Zakonopravila Svetoga Save“, nauka je utvrdila da ih ima više od deset sačuvanih. Znamo da ih je bilo mnogo više. Nažalost mnogi nisu sačuvani, pa tim prije ovo „Zakonopravilo“, kojemu je profesor Bubalo napravio sjajan predgovor, ima veoma veliki značaj, da se, ko je u stanju, iz njega poučava, raščitavajući ovu staru, srpsku, prekrasnu ćirilicu. Nažalost, to se u našim školama ne uči. Pored tolikog nasljeđa, mi ne učimo naše staro pismo, osim samo, možda, na Katedri za srpski jezik, ni oni kako valja, jedino pojedini ljudi koji se posvete tom poslu pa, uglavnom, sami nauče.
Važno je da se podsjetimo na to veliko naše duhovno i kulturno, a treba s ponosom istaći, i pravno, pravničko ili crkveno-pravno nasljeđe koje imamo, koje baštinimo, koje je od ogromnog značaja, i bilo u svim vremenima i dan-danas je i tako će to biti, ako Bog da, i ubuduće.
Hvala na pažnji.
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
