U subotu 14. jula 2024. godine, na praznik Svetih besrebrenika Kozme i Damjana, pod pokroviteljstvom Opštine Nikšić, održana je promocija knjige zbornika duhovne poezije „Vitlejemska ruža“ u JU “Zahumlje” u Nikšiću.
Na promociji Zbornika duhovne poezije “Vitlejemska ruža”, govorili su Jovan Striković u ime predsjednika Opštine Nikšić Marka Kovačevića, prof. Vesna Josipović, dr. Saša Zejak, g. Milan Rajović, Aleksandar Vujović, profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog. Moderator ove duhovne večeri u JU “Zahumlje” bila je Darija Dulović Madžgalj.
U toku promocije svoje stihove kazivali su pjesnici Mileva Gojković, Duška Kontić, Slavka Božović, Dejan D. Dašić.
Zbornik duhovne poezije „Vitlejemska ruža“ izašao je sa blagoslovom Njegovog Preosveštenstva Episkopa budimljansko-nikšićkog g. Metodija. Izdavači su Udruženje književnika i umjetnika „Zenit“ iz Podgorice i Dubravka Džinkić.
Glavni i odgovorni urednik Zbornika „Vitlejemska ruža“ je profesor hadži Aleksandar Vujović, profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i urednik Katihetskog programa Radio Svetigore.
Zbornik je preporučio protojerej mr Predrag Šćepanović.
Lekturu, korekturu i pripremu Zbornika, uradili su Milan M. Rajović i Siniša M. Ašanin, koji je osmislio i uradio dizajn korica. Zbornik je štampan u Studiu Mouse u Podgorici.
Knjiga će biti predstavljena u narednom periodu na promocijama i kulturnim događajima i manifestacijama u gradovima širom Crne Gore, Srbije, Republike Srpske i regiona.
VITLEJEMSKOJ RUŽI
Hvala Bogu što smo večeras ovdje, jer svi mi na svoj način učestvujemo u predstavljanju ovog pisanog djela, odnosno zajedničarimo u proslavljanju čovjekove kreacije, kao posebnog i uzvišenog dara, kojim se čovjek upodobljava svome Tvorcu.
Riječ – koja je bila u početku svega, posijala je smisao svemu stvorenome, kroz najljepše žito – slovesna slova, koja od postanka obogatiše sve i svakoga. Prva riječ je zapisala sebe u svima nama i ona se samo izliva odnosno pretače na papir odnosno knjigu. Čista misao odnosno čisto srce dozvoljava da te riječu proishode čiste i neoskvrnjene, jer se u njemu ne nalaze nikakve prepreke, koje bi sputavale ishođenje riječi. Kao takve one su živi opis onoga što je u čovjeku iznutra, one su DNK njegovih misli i ogledalo njegove duše. Što je čovjek čistijega uma, on ima veći stvaralački potencijal, koji – kao i svaka kreacija, služi i za njega i da ga podijeli sa drugima. Zadržavati dar kreacije isključivo i samo za sebe, je ravno zakopavanju talanata, budući da „Duh diše gdje hoće“ i nikada ne možemo znati da li će neka riječ potaknuti nekoga, na slično razmišljanje odnosno djelo. Ne znamo kako će nečije srce prihvatiti iznesenu pouku ili ljubav, koja je sadržana u nekom dijelu ili opisu knjige. Svakako – sve se svodi na zajednicu čiste ljubavi i čistih izgovorenih ili prećutanih riječi.
Prećutana riječ i dalje postoji i ostaje da se izrekne u drugome vremenu. Ne bi ni valjalo, niti je to moguće da se odjednom izreknu sve riječi. I opet se tu vidi da je riječ neograničena, nadvremena, da nije sa ovoga svijeta i da ima nedokučivu „mjeru rasta visine Najvišeg“. Tako je ovo djelo jedan presjek stanja riječi, koje govori mnogima o mnogo čemu. Mnogi svakako ne znače svi, jer neko „ima uši da čuje, ali ne čuje“ ali svakako -svako dobro štivo ima dobru publiku.
Zbog tih tako reći dobrih se i stvaraju djela, da se sa njima podijele, da ukrijepe vječitu žeđ čovjeka za istraživanjem novoga, za znanjem, za traženjem onih riječi, koje će potaknuti unutrašnji osjećaj miomirisa blagodati. Onoga mirisa duše koji se samo može usporediti sa prirodom ruže i to one ruže koja je prinešena uz kolijevku Bogomladenca.
Ruža je simbol svega cvijeća i najljepši izdanak Božije bašte. Tako je i ova zbirka poezije – Vitlejemska ruža satkana od najljepših poetskih latica, koje imaju snagu molitve, kao najuzvišenijeg oblika riječi. Tekst knjige – ljubavan i strašan. Zanosan i otrežnjavajući. Bremenit i netežak. Tekst koji jedan narod u jednom vremenu može podariti svome Ocu i Sudiji.
Značaj ove knjige je toliki da ga mogu uporediti sa značajem epske poezije u našem narodu i to duhovne epske poezije. Na jednom mjestu objedinjena duša i tijelo srpskog naroda, njegova traganja, njegovi sveci i junaci, njegovo bitije i njegov Bog! Hvala priređivaču i autorima pjesama koji su najiskrenije djelove svoje duše iznijeli pred svoj narod, priznavajući Boga pred svima, slavosloveći ga, skrušavajući se pred njim i tražeći milost za sebe i svoj narod.
Ovdje ne treba govoriti ni o kome posebno, dovoljno je reći SRPSKI PJESNIK jer je ovo primjer poetike jednog naroda u najpunijem obliku. Možda i najsavršenijem do sada. Uzvišeno je pripadati srpskom narodu, koji je odgojio ovakve umjetnike riječi, od kojih moram spomenuti našeg Mitropolita Amfilohija, koji u pjesmi govori da čeka „riječ rečitiju od gromova u buri“. Ta riječ je i ova knjiga u buri podnebesja u kojoj se vrline podvrgavaju ruglu, u kojoj se ljubav zamjenjuje strastima u kojoj se čovjek izjednačava sa nižim stvorenjima. Ona je poetska nafora u ispruženoj srpskoj ruci, koja se nudi svima, cjelebno i bez traženja ičega za uzvrat. Pjesnici su taj dar besplatno dobili i besplatno ga nude svima – kako se kaže u troparu besrebrenika „Tune prijaste, tune dadite nam.“ Stoga, grijeh bi bio odbiti ovakav dar i kroz njega ne pročistiti dušu i vidjeti da smo još uvijek narod Božiji. Jer, sjećam se jednom na litiji u Nikšiću, kada je Mitropolit Amfilohije rekao – „Da se pazimo, jer se može desiti da više ne budemo narod Božiji.“
U ovoj knjizi je obuhvaćeno sve, svaki aspekt čovjekovog života: njegov odnos prema sebi, prema drugima, prema prirodi, prema svemu vidljivom i nevidljivom. I posebno njegov sinovski odnos prema Bogu i njegovim ugodnicima. Vitlejemska ruža je malo srpsko „Oče naš“ jer se u toj arhimolitvi nalazi sve ono što je bitno za čovjeka. Pjesnici se obraćaju svome Ocu, svetkuju ga, čekaju Carstvo Njegovo, povinjavaju se Njegovoj volji, iskaju hljeb nebeski, traže oproštaj i kajanje i izbaljenje od zloga, predvođeni svojim Mitropolitom.
Slava Bogu što nam je podario ovakve pjesnike i hvala Bogu što je na srpskoj zemlji zasadio Vitlejemsku ružu, da je naš narod zaliva ljubavlju, sve dokle je Bog sa svima nama ne preseli u njenu nebesku postojbinu.
Saša Zejak
