U kripti podgoričkog Sabornog hrama 5/6. decembra 2023. godine toržestveno je proslavljen praznik Svetog Amfilohija Ikonijskog. Proslava je otpočelo svenoćnim bdenijem, a u nastavku je služena Sveta liturgija sa jutrenjem.
Svetom službom načalstvovao je arhimandrit Sergije (Rekić), iguman manastira Ostrog, uz sasluženje sveštenstva i molitveno učešće velikog broja monaštva i vjernog naroda.
Nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja, sabranima se obratio načalstvujući arhimandrit Sergije, iguman ostroški, koji je u uvodnom slovu istakao da je biti u Hramu Vaskrsenja Hristovog u Podgorici velika čast i radost:
,,Velika je čast i velika radost biti večeras u ovome hramu. Zamislite koje su sve generacije, koje su sve hiljade godina hrišćanstva na ovom mjestu, u ovom gradu, preko hiljadu i po godina zasigurno slavile Hrista, kako mi to danas činimo. Evo poslije skoro dva vijeka čekanja na ovom mjestu, dao je Bog da se ustroji hram, koji je osveštan prije 10 godina i da se utvrde njegovi temelji, ne samo na ovom kamenu, stijeni i ne samo da je sazdan od megalitnih stijena, već je satkan od molitve, znoja, krvi, od duša naših svetih predaka koje su oni polagali da bi mi danas bili pravoslavni hrišćani i da bi imali između ostalog i ovaj hram kojim se može ponositi svaki narod.”
U nastavku je podsjetio na životopis Svetog Amfilohija Ikonijskog po kome je svoje monaško ime dobio i blaženopočivši Mitropolit Amfilohije:
,,Gospod Bog nas je blagoslovio da imamo toliko mnogo svetitelja, počnimo od ovih koje danas proslavljamo, Svetog Amfilohija Ikonijskog koji je bio jedan od Svetih otaca Crkve koji je učestvovao na Prvom vaseljenskom saboru i koji je na čudesan način se pojavio kao Božiji dar Crkvi. Njegov život je bio takav da se sav dao za Crkvu Božiju i svršetak njegovog života je bio takav da smo mogli učeći se od njega vjeri pravoslavnoj, da imamo pravi put ka Gospodu Bogu i našem ličnom spasenju.”
Otac Sergije je dao i poseban osvrt na žitije Svetog Aleksandra Nevskog velikog Božijeg ugodnika, kao i velikog vojskovođe i narodnog prvaka, koji je i zavjetna slava plemena Vasojevići:
,,Danas proslavljamo i Svetog Aleksandra Nevskog velikog branitelja vjere pravoslavne, bio je veliki vojskovođa i narodni prvak koga krasi riječ: Bog nije u sili, nego u pravdi. I to je dovoljno da prepoznamo Svetog Aleksandra Nevskog kao izuzetno smirenu, a hrabru dušu i vjerujte onaj čovjek koji nema vjere u Boga, ne može biti ni hrabar. Samo čvrsta vjera, smiren duh i život po jevanđelskim vrlinama i svetim tajnama čini čovjeka hrabrim na blagosloven i svet način, na onaj način koji će ga učiniti svetim.”
U svijetlu imendana svetopočivšeg Mitropolita Amfilohija, iguman ostroški je akcentovao da je blaženopočivši Mitropolit posijao najdublje sjeme žive i tvrde Božije vjere koje je rodilo hiljadustruko u našem narodu:
,,Evo danas je ujedno i imendan blaženopočivšeg našeg Mitropolita Amfilohija, koji, hvala Bogu što svi znate, je posijao najdublje sjeme žive i tvrde Božije vjere koje je rodilo hiljadustruko, monaštvom, sveštenstvom, vjernim narodom Božijim, revnosnim u vjeri.”
U drugom dijelu pastirskog slova, otac Sergije je podijelio jedno posebno svjedočanstvo eklatantnog primjera širine, brige, očinske ljubavi blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija prema svakoj ljudskoj duši, naročito onim stradalnim:
,,Prije nekih sedam, osam godina došla je u manastir (Ostrog) jedna osoba koju sam lično ja pričestio pod vidom ženskog lica, ali je izgledala jako čudno. Ona je rekla jednom bratu, da je ona zapravo muško, pa su je žene htjele prebaciti na lijevu stranu, ispoljavajući neku čudnu revnost. Ona se ipak odbranila da može stajati sa desne strane jer se identifikovala kao muško. Međutim, ja sve ovo nisam znao, tek pošto sam je pričestio sam saznao. Jedan brat mi je tada rekao da ga je zanimalo hoće li mi se javiti u Svetom pričešću ova činjenica koju sam čuo prije toga. Žena je bila mlada, ali, prošla je golgotu strašnu. Do te mjere strašnu, da je po daljem kazivanju rekla da je zapravo jedno vrijeme živjela u zapadnoj Evropi i do te mjere je stradala, da je od tog stradanja gotovo bježala od svoje ženske prirode. Pozvao sam Mitropolita (Amfilohija) misleći: Šta sam sad uradio?! Bilo je to dva dana prije praznika Svetog Vasilija. Mitropolit je odgovorio da me umiri: Pa hajde, daj da vidimo, nekako je zadrži dok ja dođem da popričam sa njom. Cijeli taj dan je Mitropolit imao mnogo obaveza i stizao svuda i bio ko zna gdje sve ne, stigao je kasno uveče u Ostrog, već blijed i iscrpljen od nespavanja i umora, zapravo došao je malo prije ponoći, pročitao akatist Svetom Vasiliju Ostroškom i kad je završio već je bilo oko 2 sata ujutru. On onako sav blijed ide, a mnoštvo je bilo naroda koje se steklo gore, a ja nju pripremio tako da se javi Mitropolitu čim on izađe iz Crkve Svetog Vavedenja. Međutim, kad je izlazio, ona je krenula prema njemu, ali je masa odgurnula i on je prošao dalje. Ja gledam, pomišljam kako nije uspio da porazgovara sa njom, gledam ga iscrpljenog, došao je do polovine stepenica, a nemam hrabrosti da mu kažem da ga neko očekuje za razgovor.
Međutim, nešto me pritisne, prosto nisam mogao da ostanem do jutra u neizvjesnosti šta će biti i ipak mu kažem, a on se vrati nazad i odlazi sa njom da porazgovara u ispovijedaonicu preko četrdeset pet minuta! Pritom, ujutru služi Liturgiju u osam sati u Gornjem manastiru. Kada su završili razgovor samo mi je rekao: Može da se pričesti, to je jedna stradalna duša. Ja sam je potražio i objasnio joj gdje da dođe i kako da se pričesti ujutru. Što je ona i učinila. Za sve ovo je znao i otac Pavle, koji je tada bio u Ostrogu, mi smo sišli dolje poslije Liturgije, da ručamo, a u tom času je došla i ova sestra koja se na zaprepašćenje naše poslije razgovora sa Mitropolitom i Svetog pričešća toliko očigledno izmijenila u licu i postala mila osoba, jedna ponovo cjelovita osoba koja je vraćena u postojanje u ličnost!
Prepoznali smo je samo po odjeći! Ona se potpuno izmijenila u liku! Očigledno se Gospod uselio u njeno srce! Eto to je samo jedna crtica iz života našega Mitropolita Amfilohija koji danas proslavlja svoj imendan u Carstvu nebeskom, a možemo da posvjedočimo kolika je bila njegova ljubav i njegovo staranje, davanje i sagorijevanje za svaku dušu”, podsjetio je otac Sergije.
,,Kako su i apostoli poželjeli da naprave sjenice – kolibe na Gori tavorskoj, nakon preslavnog Preobraženja Gospodnjeg, tako je napravljen i ovaj hram i svi hramovi i crkve u kojima nam je dobro biti, gdje slavimo Gospoda Boga i primamo Božiju blagodat i blagoslov da i mi osveštamo svoje živote i ispravimo naše slabosti, blagodaću Duha Svetoga i blagoslovom Svetih otaca i da se ovako i na ovaj način sabiramo i molimo Gospoda, ne samo za spasenje nas ovdje, nego za spasenje svega naroda i ovdje i u čitavom svijetu i u svim vjekovima. Amin Bože daj!”, poručio je naposlijetku arhimandrit Sergije, iguman ostroški.
Tekst, foto & video: Boris Musić
