Na praznik sveštenomučenika Atinogena, u utorak 29. jula služenjem Liturgije i lomljenjem slavskog kolača, proslavljena je hramovna slava crkve na Vujem dolu, i obilježena 149. godišnjica slavne Vučedolske bitke.
Svetu arhijerejsku liturgiju u spomen-hramu sveštenomučenika Atinogena, koji je podignut u spomen junaka koji su učestvovali u bici na Vučjem dolu, služili su Njihova visokopreosveštenstva Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije i Mitropolit zahumsko-hercegovački i primorski g. Dimitrije.
Sasluživalo je više sveštenoslužitelja, a u liturgijskom sabranju molitveno je učestvovao brojni vjerni narod.
Liturgijskom propovjedi, nakon čitanja Svetog Jevanđelja, obratio se Visokopreosvećeni Mitropolit Dimitrije, ukazavši na Svetog Jovana Bogoslova iz Jevanđelja da nema veće ljubavi od one da neko život da za bližnje svoje.
„To je najveća ljubav, ta ljubav je sila Svete Trojice. Tom ljubavlju žive i anđeli i sav nebeski svijet. Tom ljubavlju se ozaruju i ta ljubav je postojala i prije nego što je Bog došao, ako možemo vjerovati, u ovaj svijet i pokazao nam je u licu Isusa Hrista. Ta ljubav je ljubav između Oca, Sina i Svetog Duha, Svetotrojična ljubav. Taj Bog naš Sveta Trojica je ognjište ljubavi, izvor i sila ljubavi, ali ne samo da nama daje tu ljubav, nego je oduvijek živio ljubavlju i tako, kako kažu neki ruski bogoslovi, Otac voli Sina, i Sin voli Duha Svetog i Oca, i Duh Sveti voli Oca i Sina i svi se oni jedni pred drugim smiravaju, čineći jedni drugima većim nego što je onaj drugi“.
„Ta neizmjerna, neshvatljiva ljubav, ali nam to otkriva još jednu tajnu – da je Bog ličnost i da mi negdje u toj tajni ličnosti imamo šansu i priliku i na slobodu nam je da li ćemo da se susretnemo sa tim živim Bogom zato što smo i mi stvoreni kao ličnosti, a ličnost znači najviše sloboda i razumnost, mogućnost da se opredijelimo za zlo i za dobro, mogućnost da biramo u ovom životu šta ćemo izabrati. Po tome smo mi slični živom Bogu, i ako smo stvoreni u vremenu, ali na kraju svjetova i vjekova će se otkriti da smo stvoreni za vječnost zato što je Hristos došao u ovaj svijet, uzeo našu prirodu, umro sa njom na krstu, vaskrsao i sve ide ka vaskrsenju iz mrtvih“, kazao je Mitropolit Dimitrije.
Svako biće, svaki čovjek, svako dijete ne rađaju se, po riječima Vladike Dimitrija, samo za privremeni život, nego za vječni i zato je važno, naglasio je on, kako postupamo u ovom životu.
„Važno je kako se određujemo, kakav nam je put, pravac, usmjerenje, šta je cilj našeg života, „gdje je blago vaše, kaže Gospod u Jevanđelju današnjem, ondje će biti i srce vaše“. Gdje je blago pravog hrišćanina, gdje je blago svakog pravog čovjeka. Naši stari koji su ovdje ginuli za Krst časni i slobodu zlatnu, zamisli gdje je njihovo blago, pa makar ne znali to teološki da izraze ili da izreknu riječima, ali znali su šta je obraz, šta je čast, šta je poštenje, šta je ljudsko dostojanstvo, znali su da nema ništa ne može oprati nečist obraz osim Bog i pokajanje. Znali su da je to ono čemu je vrijedjelo za šta treba živjeti i čemu treba prinijeti svoju volju, razum, svoje osjećanje, sve svoje treba prinijeti na žrtvu živu živom i istinitom Bogu. Onda se ispostavlja da ono što Gospod kaže u Jevanđelju: Ištite, najprije, Carstvo Božje i pravdu Njegovu, pa sve ostalo će vam se dodati, ispostavlja se da je to jako opipljivo, da to nije neki bijeg iz istorije, bijeg sa ove zemlje, bijeg od ljudskih naših problema, nego upravo suprotno. To je življenje za dobro, za ljubav, za Boga, za čestitost. To je ono nastrojenje, kako nas je učio jedan od naših učitelja: Bolje ti je život dati, nego obraz okaljati. Tako je on govorio, naš Vladika Atanasije, a i Đed je govorio vrlo slično. E, to su znali naši preci“.
„Sto pedeset godina od kad je pukla Nevesinjska puška i ona je dovela, na kraju, do ove bitke na Vučjem dolu. Oni su znali za koga umiru, za koga život daju, znali su da ne brane samo zemaljsko dostojanstvo i privremeni život, pa makar bilo tad i strašno tursko nepravdovanje i strašni nameti, iživljavanje nad Srbima koji su živjeli u Hercegovini i u Crnoj Gori, dijelom današnjom makar i to bilo. Znali su da se bore i bojali su se jedne stvari, da Turci, ne uzevši imanje njihovo i ne zarobivši spoljašnju slobodu im, ne oduzimu vječno dostojanstvo, vječnu slobodu, da ne pogube duše svoje braće i sestara. Brinuli su se u koga će njihovi potomsci vjerovati, za šta će živjeti i za šta će umirati i zato su, jednom, kad je pukla ta puška prelomili da se bore za vječno dostojanstvo i svoje i svojih potomaka. Da ne daju se pod jaram tuđinski ne zato samo da bi imali bolje da žive, nego da bi imali dostojanstvo života. Mi smo počastvovani velikim dostojanstvom“, besjedio je Njegovo Visokopreosveštenstvo.
Dodao je da danas kažu da je pokajanje neka malodušnost, maltene depresija, a pokajanje je da čovjek vidi za šta je predodređen.
„Koliko u Bogu ima dostojanstvo, koliko u Hristu da je Bog postao čovjek, da mi treba da budemo vječna bića, da naša djeca treba da budu sa nama u vječnosti zajedno, da mi treba u carstvu nebeskom da budemo okupljeni, ako Bog da, isto kao na ovoj Svetoj liturgiji i da se tamo neprestano u punoći još većoj pričešćujemo živim Bogom, ovo što radimo danas na Svetoj Liturgiji. To je početak pokajanja, onda kad čovjek vidi to svoje dostojanstvo, pa se vrati na svoje padove i slabosti, onda pukne srce i navećeg junaka pa pusti tu suzu pokajanja, koja je najljepši cvijet ljudskog poštenja. Tako se govori u Hercegovini. Najljepši cvijet ljudskog poštenja je pokajanje i onda pukne junačko srce, i djevojačko, i staraca, i djece i pokaje se pred živim Bogom, znajući da je Božja milost veća nego bilo kakve naše slabosti i bilo kakvi naši grijesi, ne opravdavajući ih, nego znajući da pošto je veća ta milost ona će nam dati silu i mogućnost da živimo mimo tog grijeha, da se odreknemo grijeha i da živimo za vrlinu. Da se odreknemo tame i da živimo za svjetlost, da se odreknemo mržnje, ne daj Bože, i da živimo za ljubav, ali ljubav se nekad ispoljava i grdnjom prema djeca, nekad i oštrinom ako nam je zaista stalo do nekoga, a nekad, Bogami, kao ovdje na Vučjem dolu treba se i orućje uzeti, ne da nekome nešto otimamo, niti da druge napadamo, nego da branimo naše ljudsko dostojanstvo i naše besmrtno dostojanstvo i našu ljudsku uzvišenost, koja nam je pokazana u Hristu Gospodu Spasitelju našem“, poručio je Mitropolit Dimitrije.
Po odsluženoj Liturgiji, litija vjernog naroda, predvođena Vladikama, sveštenstvom i monaštvom ophodila je hramovno zdanje.
Odslužen je pomen junacima Vučedolske bitke.
Osveštan je i prelomljen slavski kolač i blagosiljano žito.
Obratio se još jednom Mitropolit Dimitrije, čestitajući praznik i hramovnu slavu. Podsjetio je na riječi Vladike Nikolaja, poslije aneksije Bosne i Hercegovine, boraveći u Bosni.
„Rekao im je: Braćo moja, posle nekolika dana provedena u Bosni, kaže: Vaša srdačna ljubav je anektirala naša srca vašim i ne može ništa protiv toga, ni aneksija Bosne i Hercegovine, niti bilo kakve granice. Tako se ja osjećam kad dođem ovdje sa vama, sa vašim Vladikom, mojim bratom divnim, sa djecom, sa svima vama koji se skupite ovdje. Uvijek se obradujem, uvijek znam da međusobna naša ljubav nas je anektirala jedne drugima i da nam granice ne mogu ništa, da jedina granica je beskraj i carstvo nebesko samo ako ostanemo vjerni Hristu našem Spasitelju i u Njemu uvijek prepoznamo svoje, i ako ih um zaboravi na kratko, kao što možda i ja nekog zaboravim, kad dođem ovdje i vidim vas srce zna da su to moja braća i ja sam radostan“, kazao je Vladika.
Srdačnom dobrodošlicom Mitropolita Dimitrija pozdravio je Njegovo visokopreosveštenstvo Vladika Metodije.
„Dragi Vladiko, dobro došao ovdje na svoje, među svojima, ti si ovdje domaćin jednako kako i ja, ne samo zato što smo mi braća i što se volimo kao braća, nego zato što ovdje stvarno nikad nije postojala granica. Svjedoci su evo ovdje ovaj narod koji se okupio iz svih krajeva ovog prostora i ovi narodni prvaci, predsjednici opština, sa jedne i sa druge strane, ovim srpskim zemljama i prostorima. Draga braćo i sestre, i draga djeco Božja, neka vam je na zdravlje Sveta liturgija i ovaj veliki, divni praznik koji obilježavamo. Još malo, evo, 150 godina od bitke na Vučjem dolu. Ove godine smo kod Vladike Mitropolita Dimitrija obilježili 150 godina od Nevesinjske puške, sve je to jedna puška, jedna borba, jedan narod, jedna krv prolivena, jedna kost ovdje posađena na ovim prostorima na kojima je posvjedočena naša vjera i istrajnost na ovom našem Hristovom i krsto-vaskrsnom putu naših predaka i svetosavskom, kojim gredimo“, rekao je Mitropolit Metodije.
Naveo je da su u knjizi proroka Jeremije kaže: Moj narod je dva zla učinio, odrekao se, ostavio je mene istinskog Boga, Izvor žive vode, a drugo – napravio je sebi studence kopajući, koji su isprovaljivani i ne mogu zadržati vode.
„Ta voda živa je u stvari živa istina o Bogu, o ovom svijetu, o nama i Gospod je na tom kamenu krajeugaonom koji je sam On, tu vjeru utemeljio, posle su nam je predali naši sveti oci i preci, od Svetog Save, pa onda zalivali je Sveti Vasilije Ostroški, Sveti Petar Cetinjski i ništa drugo ovdje, na ovom prostoru, se nije desilo nego se potvrdila ta borba za istinu. Kao što je govorio u besjedi divno Mitropolit Dimitrije, nisu se ovdje borili oko svojih blaga, koja su materijalna, zemaljska i prolazna, niti su ih imali, makar ne ovi naši preci, ali su se borili oko onog najvećeg blaga zbog kojeg je vrijedjelo i život položiti svoj, a to je ta živa voda koje se ne smijemo nikada, ne trebamo odreći, niti ostaviti“.
„Posledice ostavljanja te žive vode i istine i te izdaje, okretanja od tog puta otaca je samouništenje. Mi vidimo ovdje, ne samo u našem vremenu, postoji ta strašna nesreća i pošast. Juče je bio dan žalosti u Crnoj Gori, gdje ljudi dižu ruku na sebe i na svoje najbliže, iskopavaju svoje temelje ne samo svog identiteta, vjere, Crkve nego svoje porodice, dižu ruku na svoju djecu, svoju djecu ubijamo. A to je odvraćanje od onog Izvora vode žive i tog strašnog pomračenja koje dovodi do takvog samouništenja sa kojim se mi, nažalost, ovdje suočavamo. Jedini lijek za to je pokajanje, odnosno povratak na put naših otaca, onih koji su ovdje krvlju ovaj kamen zalili i svoje kosti, svaka stopa kojom kročimo, tu je kost naših predaka ostavljena za istinu i živu vodu kojom treba da se napajamo i kojoj se, hvala Bogu, napajamo ovdje danas zajedno sa Mitropolitom, svi mi koji smo se ovdje okupili, učestvujući na Svetoj liturgiji, pijući blagodatne, žive božanske energije kroz svete tajne, koje primamo i usvajamo, koje nam je Bog dao kao članovima Njegove svete saborne i apostolske Crkve“.
„Hvala vam svima, još jednom, što se okupili. Dogodine je veliki jubilej – 150 godina i treba ga dolično proslaviti i od danas se za njega pripremati, ove velike bitke Vučedolske za slobodu našeg srpskog naroda i da time još jednom potvrdimo da smo na putu svetosavskom i svojih otaca i praotaca“, poručio je Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije.
Obilježavanju bitke na Vučjem dolu pored mnogobrojnog vjernog naroda, prisustvovali su gradonačelnici, načelnici, predsjednici, predstavnici deset opština iz Crne Gore i Hercegovine. Kao i prethodne dvije godine, kada su potpisani sporazumi o bratimljenju Nikšića i Trebinja, potom Bileće i Plužina, na današnjoj svetkovini je nastavljena ova lijepa tradicija bratimljenja opština Crne Gore i Hercegovine. Povelju o bratimljenju potpisali su predsjednici opština Žabljak i Gacko.
Sabranima su se obratili: Rajko Albijanić, predsjednik Crkvenog odbora, Marko Kovačević, predsjednik Opštine Nikšić, Radoš Žugić, predsjednik Opštine Žabljak i Vukota Govedarica, načelnik Opštine Gacko.
U kulturno-umjetničkom programu nastupili su: prof. Vesna Josipović, Tijana Vučetić, interpretatorka etno muzike, guslari Rajo Jovanović i Stevan Miljanić, estradni umjetnik Zoran Džiknić.
