Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je sa sveštenstvom, na praznik Svete velikomučenice Marine – Ognjene Marije, u srijedu 30. jula 2025. godine, Svetu arhijerejsku liturgiju u hramu posvećenom današnjem prazniku na Ulotini kod Andrijevice.
Liturgijskom sabranju prisustvovali su mnogobrojni vjernici iz ovog mjesta, Andrijevice i drugih krajeva.
Sabrani su tokom Liturgije primili Sveto pričešće.
Po odsluženom svetom bogosluženju, litija vjernog naroda, predvođena Visokopreosvećenim Mitropolitom Metodijem i sveštenoslužiteljima, ophodila je hramovno zdanje. Osveštani su slavski darovi i prelomljen slavski kolač.
Sabranima se riječju arhipastriskog slova obratio Vladika Metodije, čestitajući današnji praznik i hramovnu slavu.
„Divna slava Svete velikomučenice Marine ovog svetog hrama u ovom blagoslovenom mjestu u Ulotini. Sveta velikomučenica Marina se rodila u neznabožačkoj porodici, znači, niko nije za Hrista znao, ali onda je čula, još u svojim mladim godinama, za Hrista i za hrišćansku vjeru. Čula je da se ovaplotio Bog, postao čovjek, da je živio među nama, da nas je podučavao smislu i spasenju, ustrojavajući spasenje naše i svih onih koji u Njega povjeruju, da je stradao i raspet bio, da je umro i pogreben bio, da je vaskrsao u treći dan, pa i da se vaznio na nebesa i sjeo sa desne strane Oca. Zaljubila se u Hristov lik Sveta velikomučenica Marina toliko i zavoljela Gospoda Spasa svoga da je počela javno da ispovjeda hrišćansku vjeru u nimalo gostoljubivoj sredini prema hrišćanima i hrišćanstvu i nečemu drugom čemu su se u to vrijeme tada i na tom mjestu ljudi klanjali i obožavali, da je željela da postrada i da posvjedoči.
Mi smo danas bili na Svetoj liturgiji, pričestili smo se, ona se zove evharistija što znači zahvaljivanje. Došli smo ovdje da se pričestimo Tijelom i Krvlju Hristovom i da se zahvalimo Bogu za sve što nam je dao, počev od života kad nas je uveo iz nebića u biće da postojimo, i što nam je dao da smo kršteni, članovi Crkve Njegove, da slušamo Svetu liturgiju, da se molimo i da primamo Svete tajne Tijelo i Krv Njegovu i sve ostale Svete tajne koje nam je Bog u Crkvi dao i da se kroz to spašavamo. Zato se ovo i zove evharistija, dakle, zahvaljivanje. Pored toga što treba da zahvaljujemo, Sveta velikomučenica Marina nas uči da treba tu vjeru i da svjedočimo. A kako ćemo da je svjedočimo drugima koji nisu u vjeri i koji ne idu u crkvu, koji ne idu putem spasenja i ne slušaju Jevanđelje? Kako će ti ljudi, uopšte, poznati da smo mi Hristovi i da smo hrišćani? I na to nam je Hristos odgovorio i rekao: Ni po čemu drugom neće poznati da ste moji učenici, osim po ljubavi koju imate jedni prema drugim“, besjedio je Mitropolit Metodije.
Sve ostale vrline koje imamo, naveo je Vladika, uspješnost, položaj koji zauzmemo, imanje koje steknemo, ako ljubavi nemamo, kao što je govorio apostol Pavle, ništa nam to ne pomaže.
„Ništa nećemo postići, a kroz ljubav dolazi milost i milosrđe prema drugome onome bližnjemu koji je oko nas. Dakle, Sveta velikomučenica Marina, osim što je zahvaljivala, a u tako mladim godinama tako je Gospod prosvijetlio, da je, pored toga, počela da svjedoči tu vjeru, a onda njen rođeni otac je se odrekao, pa onda i taj koji je bio lokalni vlastodržac zaljubivši se u njen lik i njenu ljepotu i spoljašnju i unutrašnju krasotu, htio je da je oženi, a kad ga je ona odbila na muke su je stavili i zatvorili u tamnicu i jako je mučili. Ona sva izranavljena i krvava u tamnici dok se molila Bogu, tada joj dođe veliko iskušenje pa joj se javi satana u liku velike zmije koja je zinula da je cijelu proguta. Ona je opet zavapila Bogu, pa se raspala ta zmija, nestala i onda se ukazala svjetlost i nestali zidovi tamnica i krov tamice. Ugledala je Hrista i anđele, onda, sva iscijeljena od blagodati Božje, bez ijedne rane, sjutradan su je opet vrgli na muke dok je na kraju nisu mačem posjekli, a u tom trenutku je vidjela samog Hrista i anđele kako dolaze po dušu njenu.
Davno je to bilo, kalendarski mjereno današnjeg dana, ali je to, ipak, bilo juče u pamćenju Crkve i to njeno prisustvo ne samo u istoriji kao događaj njenog života, nego to njeno prisustvo u narodu kroz blagodat i pomoć koju pruža onima koji se Hristu Bogu, njenom ljubljenom, mole i od nje ištu molitve i pomoć, ona je i danas među nama ovdje prisutna. Da to prisustvo kroz vjekove naš narod nije toliko jako osjećao ne bi ni ovaj hram, koji je ovdje podignut, u njeno ime se napravio i njoj bio posvećen, a u slavu Hrista Boga ljubljenog i njenog i našeg“, rekao je Njegovo visokopreosveštenstvo.
Hristos je, iako je tražio od svojih učenika i onih koji Mu sljeduju da budu mirotvorci i da mir šire, u jednom momentu rekao da nije došao na ovaj svijet do donese mir, nego mač, odnosno razdjeljenje. To su, dodao je Vladika Metodije, jake i strašne riječi nama neshvatljive.
„Kako to da On nije došao da donese mir, nego mač? Šta to, zapravo, znači? Njegova riječ je istina. Govorili smo u molitvi: Pravda tvoja je pravda vječna i riječ je tvoja istina. Istina o Bogu, o ljudima i o ovom svijetu i na toj istini počiva i temelji se cjelokupni život na toj božanskoj riječi, koja je istina. Kao što i ovaj zemaljski život ne bi bez svjetlosti mogao da postoji, da opstane, sve ovo što vidimo oko sebe je zbog svjetlosti, da svjetlosti nema ne bismo ništa vidjeli. Odsustvo svjetlosti je mrak, a odsustvo istine je laž, dakle, odsustvo Boga je pakao. To su rekli Sveti oci ne kao neko mjesto i geografska odrednica na kojoj se neko muči, gori neka vatra gdje se neko u nekom loncu kuva. To su muke unutrašnje bez božanskog prisustva gdje se duša koja je kao hrišćanka, sazdana po liku Božjem, bez svog praizvora i Tvorca, sama muči u samoći, besmislu, a stvorena je kao vječna.
Ako ne može da ispuni svoje naznačenje i svoju iskonsku želju i žeđ da utoli za Bogom i Njegovim prisustvom i likom zbog koga smo i sazdani, ne mogavši da utoli tu svoju želju tamo gdje Boga nema, muči se u paklenim mukama. Dakle, ta istina koju je Bog donio u ovaj svijet i koju je izrekao sva je srca ne primaju isto. Čak je u jednoj porodici, ne samo u jednom plemenu, bratstvu ili narodu, ne primaju svi isto tu riječ. Neko je primi, zagrli, krene tim putem, a neko je ne primi, odbaci i ode drugim krajem i drugim putem. I zapamtite, u ovom životu nema više puteva, samo su dva, trećeg nema. Jedan je put Božji, put svjetlosti, put života, istine, dobrote, pravde, milosrđa, svih epiteta Božjih koje On nosi kao svoja imena, odnosno ono što On jeste, i put ljubavi i praštanja. Drugi je put odbacivanja istine, riječi božanske, življenja u tami, odnosno u laži i potpuna dezintegracija ljudskog lika, ličnosti, duše i našeg cjelokupnog bića“, kazao je Mitropolit budimljansko-nikšićki.
Danas, dodao je Vladika, vidimo pred svojim očima i na svojoj duši da, kad se okrenemo Bogu, kad idemo tim putem za Njim, tada dođe mir, radost, spokojstvo, smirenje.
„Sve božanske vrline osjetimo duboko u sebi kroz Njegovo prisustvo i Njegovu blagodat. Kad uradimo nešto što ne treba da uradimo zašta dublje vrlo dobro znamo da ne treba, onda osjećamo u sebi otuđenost, odsustvo Božjeg lika, Njegove blagodati, Njegovih energija. Bez obzira šta spolja imali i stekli, ništa nam ne može nadomjestiti tu prazninu koja nastaje na tom mjestu gdje treba da se zacari Hristos, a to je u našem srcu. Dakle, iako je Sveta velikomučenica Marina voljela svoje roditelje, ali se nije odrekla istine i to je ono što će da donese razdjeljenje, razdijeliće se jedno od drugoga, jedno će se uzeti, kao što kaže u drugom dolasku Hristovom Jevanđelje, drugi će se ostaviti na njivi koju žanju. A bili su zajedno, živjeli su jedan do drugoga, ali srce im nije bilo isto, jer Gospod traži samo srce. Sveta velikomučenica Marina, iako je u krvnom srodstvu bila sa svojim roditeljima i porodicom, ta je veza apsolutna dok se čovjek ne krsti, a kad se krsti i ostvari vezu sa Hristom u onoj mjeri u kojoj ostvarujemo odnos sa Bogom, u toj mjeri smo i međusobno bliski oni koji se približavaju Bogu.
To je rekao i Sveti ava Dorotej jednom, opisujući geometrijski svojim učenicima i monasima gdje je nacrtao jedan krug, a u centru tog kruga, središte te kružnice, stavio tačku u tom centru, kaže, to je Bog, a mi smo na kružnici. Povukao je poluprečnike do tog centra sa svih strana kružnice i onda kaže: Ovi najudaljeniji na kružnici što se više Bogu približavaju to su međusobno bliži. I naša apstolutna veza postaje ova koja zavisi od našeg odnosa i bliskosti sa Bogom, naša međusobna koliko smo međusobno s Bogom i Hristom bliski, a relativizuje se ova krvna. Današnji praznik nam to pokazuje i dokazuje. Sve ono što su oni bili porodično bliski, tu riječ koju je neko primio, a neko nije primio, to ih je razdvojilo, nažalost, ne samo privremeno dok su živjeli na zemlji, nego i na svu vječnost. Gospod želi nama mir, On ne želi da se mi dijelimo, ne želi nam podjele, ali nam govori šta je neminovno po stanju srca našeg. Njegove riječi neko primi, neko ne primi, to će nas međusobno razdijeliti koliko god krvno, srodstveno, plemenski, porodično, nacionalno bili bliski. Sve podjele na ovoj zemlji, nemoguće je da bude bez njih, jer ovo je zemlja, ovdje je borba“, naveo je Mitropolit Metodije.
Po njegovim riječima nismo isti svaki dan i svaki dan moramo da se trudimo da putu spasenja. Kad to shvatimo, da smo u jednoj ozbiljnoj situaciji, bez obzira na okolnosti oko nas, stalno moramo da stražimo, jer to od nas Hristos zahtijeva.
„Ne da mislimo, nego da stražimo, da budemo pažljivi, ne da se izgubimo u virtuelnim svjetovima i svjetovima društvenih mreža koje ne postoje, nego da stražimo nad našim srcem, osjećanjima, mislima. To je prelomna tačka našeg duhovnog života nad kojom je stražila Sveta velikomučenica Marina. Sve ove naše današnje podjele iz toga dubinski proizlaze. Sve ostalo što se kaže da je razlog, nije do kraja tačan i istina. Poslednja istina, najdublja je da se dijelimo po tome kako se priklonimo riječima Hristovim, odnosno istini ili laži, onome što je suprotno od onoga što nas Jevanđelje i Hristos uči. U onoj mjeri na kojoj budemo temeljili svoj život na istini, toliko ćemo biti duhovno zdravi. Ako budemo temeljili na laži i na lažima onda ćemo da se razbolimo kao što se sve razboli bez sunčeve svjetlosti. Laž i tama to su sinonimi, nebiće i odsustvo prisustva lica Božjeg.
Dobrota i svjetost i istina su sinonimi jer nam govore da je tu Hristos i da je tu Carstvo nebesko, ovdje među nama. U kojoj se mjeri to zacari među nama, ta istina u tome će se manifestovati utoliko i Carstvo nebesko, jer je ono ovdje među nama danas došlo, ako smo na istini, pravdi i ljubavi. Ne mogu se podjele izbjeći, ali dobro pazite na sebe i na svoju dušu. Sve što stignete i postignete u ovom životu zabadava nam je, to su i naši preci rekli, Hristos nam je rekao: Šta će nam pomoći ako sve zadobijemo i cio svijet, a duši svojoj naudimo. A brzo će proći ovaj život, progalopiraće kao što kaže starac Amvrosije optinski, kao ždrebac u galopu, protutnje godine, ne znamo ni da su došle, utoliko čujemo eho i topot kako su prošle. Svi smo mi svjedoci toga, koliko god godina da imamo. Poruka današnjeg praznika je to da se utvrdimo na putu istine, u toj mjeri u kojoj se budemo utvrđivali i Bogu se molili utoliko ćemo i međusobno biti bliži i međusobno ćemo se bolje razumijevati. Ne možemo se drukčije razumijevati kroz neke spoljašnje nauke, ponašanja, bontona, tolerancije koju nas uče, koja je laž; to nije mjera našeg odnosa“, kazao je Mitropolit, poručivši:
„Mjera našeg odnosa koju je Hristos postavio je ljubav, a tu nema ni tolerancije, ni podnijeću te, pa iako mi se ne sviđaš, nego ću da te volim kao svog brata i kao svoju sestru zato što si stvoren po liku i licu Božjem i što ti je vječnost naznačena i što treba da živimo u vječnosti, u saboru Svetih odavde da prođemo. To je poruka današnjeg praznika. Ako to budemo usvojili, sve ćemo ostale naše međusobne odnose posložiti na svoje mjesto ako Boga stavimo na prvo mjesto. Srećan vam praznik, drago mi je što sam ovdje došao, prvi put, da služim, ranije sam dolazio da obiđem ovaj hram i ovaj kraj. Drago mi je što sam među vama na današnji dan, današnju slavu i pozivam sve istinske pravoslavne hrišćane, istinoljupce i pravdoljupce da sve učinimo što je do nas da ostanemo na putu naših otaca i da se međusobno izmirimo, da ljubimo jedni druge i da živimo u slozi i zajedništvu, a to jedino možemo uspjeti ako budemo radili na ličnom planu duhovnom da se sjedinimo što više sa Bogom na tom putu istine Njegove, i pravde i ljubavi Božje.“
Mitropolit je zahvalio ocu Milošu Cicmilu, kumu slave, na tome što je zajedno sa vjernim narodom sve lijepo pripremio za proslavu hramovne slave.
Zajedničarenje je nastavljeno uz trpezu ljubavi.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
