Proslavljena hramovna slava Crkve Svetog sveštenomučenika Atinogena na Vučjem dolu
Svetom arhijerejskom liturgijom, litijom i lomljenjem slavskog kolača, a potom i svečanim programom, u subotu 29. jula 2023. godine, proslavljena je hramovna slava Crkve Svetog sveštenomučenika Atinogena na Vučjem dolu i obilježena godišnjica slavne Vučedolske bitke.
Svetu rhijerejsku liturgiju su služili Preosvećeni Episkopi zahumsko-hercegovački i primorski g. Dimitrije i budimljansko-nikšićki g. Metodije uz sasluženje više sveštenoslužitelja i vjernog naroda.
Tokom svete službe, Vladika Metodije je u čin jeromonaha rukopoložio jerođakona Andreja, sabrata manastira Kosijerevo.
Nakon čitanja Jevanđelja, liturgijskom propovjedi se obratio Preosvećeni Episkop Metodije, koji je poželio dobrodošlicu Vladici Dimitriju „među svoje, u dolinu vučju“, i osvrnuvši se na pročitano jevanđelsko začalo u kojem Hristos kaže: Kome su miliji srodnici njegovi nije dostojan da se nazove Njegovim učenikom.
„Koji je to čovjek u ovom svijetu koji može tako nešto da kaže bilo kome u ljudskom rodu da mu ne budu miliji roditelji njegovi, braća, sestre i bližnji od nekog drugog čovjeka. Hristos je još rekao: Nisam došao ovdje na zemlju da donesem mir, nego da donesem razdjeljenje odnosno mač. On Koji je stalno govorio o miru i govorio čak da su blaženi mirotovorci, jer će se sinovi Božji nazvati. Šta je u stvari htio da kaže Gospod nama koji sljedujemo za Njim, koji Ga slušamo i u Njega vjerujemo? On Koji je istina, pravda i dobrota, ne samo Koji ima te osobine nego Koji je suštinski to, sama istina, jer je On za sebe rekao da je istina, i život, i put i Koji je sama dobrota, i pravda, i Koji je ljubav, svi mi se u svakodnevnom životu opredjelimo za istinu i za pravdu i za dobrotu i za slobodu kao najveći dar Božji i za ljubav, opredjelili smo se za Njega“, rekao je Vladika.
Ako bi se kojim slučajem desilo da neko od naših najbližih srodnika odstupi od onoga što je istinito, pravedno i dobro, sve ono čemu nas Bog uči kakvi treba da budemo, mi onda, naveo je Preosvećeni Episkop, ne sledujemo, nisu nam miliji tijelo i krv, i priroda ljudska od duhovnog srodstva.
„Svi koji su članovi Crkve, oni su postali duhovno srodstvo sa nebom, sa samim bogočovjekom Hristom, jer smo se u Hrista krstili i u Njega smo se obukli i sve onda one biološke, genetske, tjelesne veze se relativizuju, one se mogu time unaprijediti, ali one nijesu primarne i na prvom mjestu, pogotovu ne ako se time skreće sa dobra, istine, pravde i milosti Božje. Zato je u našem narodu uvijek bila i izreka: Bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogriješiti dušu. To je poslovica na kojoj se ovdje u Vučjem dolu, među našim narodom, kroz sve vjekove i pokoljenja čuvalo da se ne ogriješimo, jer time gubimo vječni život, gubimo zajednicu sa Bogom. Zajednica sa Hristom bogočovjekom što je ova zajednica gdje smo se mi danas na Liturgiji okupili, gdje ćemo se pričestiti tijelom i krvlju Njegovom, to je Carstvo nebesko, blizina Božja“.
„Svako odsustvo Boga je pakao za dušu i za čovjeka, a to se dešava ako odstupimo od puta koji nam je trasirao i ucrtao Hristos, a kojim su išli naši preci. U nekim drugim narodima imaju neke druge poslovice u kojima čak kažu da sagnutu glavu sablja ne siječe ali to nikad nije bila poslovica kod slobodarskih naroda koji su znali da ako se ovaj privremeni život zbog nečega žrtvuje znamo zbog čega ga žrtvujemo, zbog vječnog i neprolaznog života, jer smo za to stvoreni. Grob nije poslednja stanica i to nam je vaskrsenje Hristovo pokazalo. To je poruka ovog praznika, ovog našeg sabranja gdje se sjećamo svih junaka, ratnika, vojskovođa koji su se okupili bez obzira koje su imperije u vremenima minulim, a i u ovim našim današnjim vremenima, postavljale granice, razgraničenja, međe između jednog naroda. Tako su zajedno Crnogorci i Hercegovci, srpski narod borio se za oslobođenje na Vučjem dolu tada od turskog okupatora, kasnije od austrougarskog, pa od njemačkog, od svih okupatora koji pokušavaju da naš narod i ove prostore ukalupe, zarobe, u svoju matricu, model funkcionisanja uključe“, besjedio je Njegovo preosveštenstvo.
Po odsluženoj Liturgiji proslavljena je hramovna slava. Litija vjernog naroda je ophodila hramovno zdanje, a Preosvećeni Episkop Dimitrije je osveštao slavske darove i prelomio slavski kolač. Sabranima se obratio riječju arhipastriskog slova, rekavši da su naši preci ovdje položili svoje živote za slobodu, dostojanstvo, hrišćanstvo, za krst časni i slobodu zlatnu.
„Danas smo se sastali, sjedinila se ovdje u Hristu Gospodu, u Liturgiji, Hercegovina i Crna Gora. Simbolično danas opština Nikšić i grad Trebinje se bratime, ali zapravo bratimise čitava Crna Gora i Hercegovina. Svako vjerno srce, svaki pravoslavac, svaki onaj koji zna našu istoriju, koji zna šta je sloboda i cijeni je danas se osjeća kao zbratimljen i ujedinjen. Ovdje su s nama ne samo gradonačelnici Nikšića i Trebinja, nego i Nevesinja, Bileće, Gacka, Plužina, tako da je ovo simbolično kao što smo se u toj bici ujedinili i sjedinili i onda nam je Bog dao blagoslov, tako smo i danas ovdje. Uvijek kad se ljudi sjedine u Bogu, kad se slože, kad slušaju jedni druge Bog da blagoslov“, rekao je Vladika, zahvališvi Episkopu Metodiju što ga je pozvao da na ovaj dan služe zajedno u hramu Svetog sveštenomučenika Atinogena.
Najveća sloboda i najveće oslobođenje, ukazao je Episkop na riječi Patrijarha Pavla, da ne možemo da naše srce toliko očistimo i našu dušu prosvijetlimo, da um i razum osvjetlimo Jevanđeljem da ne možemo da griješimo.
„To je prava sloboda; i kad nije rat hrišćani su u ratu i u borbi za tu slobodu da budemo istinski čestiti ljudi, istinski hrišćani, da budemo onda istinski Srbi. Dakle, da se borimo protiv grijeha i onda će nas Bog blagosloviti“, poučavao je Vladika zahumsko-hercegovački Dimitrije.
Potom je održana ceremonija sporazuma o bratimljenju Nikšića i Trebinja, koji su potpisali predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević i načelnik grada Trebinja Mirko Ćurić.
Upriličen je prigodan kulturno-umjetnički program i trpeza bratske ljubavi.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
Foto: Vlado Ružić
