Oci, parohijani i vjerni narod hrama Svetog Nikolaja Mirlikijskog u Starom Baru podignutog 1863. godine proslavili su danas hramovnu slavu – praznik Prenosa moštiju Svetog oca Nikolaja. Svetom Liturgijom koja je služena u crkvi Svetog Nikole načalstvovao je namjesnik zetski protojerej Igor Balaban. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Radoman Mijailović umirovljeni paroh barski, protojerej Rade Radović umirovljeni paroh kolašinski, protojerej Željko Ćalić paroh danilovgradski, jerej Dejan Tomović paroh kolašinski, jerej Aleksandar Orlandić paroh barski i đakon sabornog harama u Podgorici Vedran Grmuša.
Nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja, načalstvujući otac prota Igor Balaban obratio se prisutnom narodu. Tumačeći današnje začalo o blaženstvima, on u svom uvodnom slovu naglašava, da ne samo na ovome mjestu, nego i na drugim mjestim u Svetom Jevađelju, Gospod govori da naš hrićanski put, naše hrišćansko dostojanstvo i naša vjera neće biti do kraja ispunjena i nagrađena u ovome svijetu.
„Ono što mi čekamo je Carstvo Božije. Pa nam Gospod kaže da budemo blaženi ako imamo malo zemaljskih dobara, jer je takvih carstvo nebesko. Pa nam kaže da budemo blaženi ako plačemo, jer ćemo se utješiti. Pa još kaže da budemo blaženi ako nas progone i ako preko nas progone ime Božije koje mi propovijedamo i držimo, i da smo tek onda blaženi, jer će biti velika plata naša na nebesima.
Kad se molimo Bogu, vrlo često se molimo za ono što nam je neposredno potrebno. Pa Mu kažemo: „Gospode Bože daj da mogu ovo da obezbijedim, da mogu ono da obezbijedim, da mogu djeci svojoj nešto da pomognem, da mogu da pomognem nekome svome bližnjemu, da mogu nešto da učinim. Obdari me nekim zemaljskim dobrom i nekim zemaljskim blagoslovom, makar da mi budu svi zdravi u kući. Učini mi tako Gospode, i ja ću Te slaviti i proslavljati, i evo slavim Te i proslavljam Te, kolko mi moje snage dopuštaju.“
Tako se često molimo, i ne brani nama Gospoda da mi tražimo od Njega sve što nam treba. Ali Gospod prije svega i iznad svega traži, kako je rekao na drugom mjestu u Jevanđelju, da ištemo Carstva Božijega, a sve ostalo će nam se dodati. Ne mora da znači da će Gospod ispuniti sve ono što se nama čini da je dobro za nas, iako postimo, iako idemo u crkvu i pričešćujemo se, i molimo se Gospodu.
Čudni su ti putevi Gospodnji, čudne su namjere Njegove, čudesno je znanje Njegovo o tome šta je dobro za nas. Kao što roditelj uskrati svoje djete u nečemu što zna da je za njega loše, pa djete zbog toga plače i kuka, i misli kako ga je mnogo oštetio roditelj njegov, jer mu baš to nije dao što ono hoće u tome trenutku. Tako i mi ponekad ne razumijemo zašto nam Gospod daje ovo ili daje ono, zašto Gospod dopušta ovo ili ono na nas, na našu porodicu, na naše bližnje, na naš narod, na čitav svijet Božiji.
Ne može sve da nam bude jasno i razumljivo, jer mali smo mi. Kaže Gospod. „Ko od vas može svome rastu dodati pedalj jedan? Ko od vas može učiniti da mu jedna dlaka poraste na glavi?“ Ne možemo to da učinimo, a opet mislimo da treba da znamo svaku tajnu i da treba da razumijemo sve što nam se dešava. Ne može se uvijek sve razumjeti. No to ne znači da ne treba da budemo razumni i racionalni i da pristupamo Gospodu kao odrasli, a ne kao djeca. Srca dječijega, ali razuma odrasloga.
Znamo kako se teško živi i živjelo u vjekovima koji su iza nas. Ali sve to činimo, zato što se nadamo Carstvu. Carstvu u kojem će sve naše muke, nevolje, sve naše nesigurnosti, svi naši grijesi, sve naše nedoumice, svaka muka naša biti odnešena jednom riječju Božijom. Onom riječju, kada nam bude rekao, ako se toga udostojimo, a daće Bog da hoćemo: „Dođite vi koji ste vjerni. Stanite meni sa desne strane. Dođite sinovi moji i kćeri moje. Prepoznah vas da ste moji.“
Jedan od takvih koga je Gospod prepoznao, a onda ga je prepoznao i čitav svijet evo toliko vjekova, kaže prota Igor, je i sveti otac naš Nikolaj, čiji praznik proslavljamo.
„Sveti otac Nikolaj, koji je vjernom svojom episkopskom službom, služeći narodu, služeći bližnjima svojima i služeći iznad svega Bogu Višnjemu, zadobio takvo mjesto među vjernim hrišćanima do kraja svjeta i vijeka. Neka bi dao Gospod da, molitvama svetog oca našeg Nikolaja, i nas prepozna u poslednji dan kao svoje vjerne sinove i kćeri i naseli nas u svoje neprolazno Carstvo, gde On caruje, dijeli pravdu, drži istinu i širi ljubav.“
Po završetku Svete Liturgije održana je litija oko hrama, prerezan je slavski kolač i osveštano slavsko žito, koje su ove godine u Slavu Božiju i Svetog Nikolaja Mirlikijskog prinjele domaćice slave: Senka Baštrica, Biljana Martinović i Daliborka Vukčević. One su slavu za iduću godinu prenijele na tri domaćina: Prvoslava Dašića, Željka Mališića i Nikolu Jovovića. Otac Nikola Radović, starješina hrama Svetog Nikole na kraju se zahvalio svima koji su doprinjeli da ovaj dan bude poseban. Posebno ocima koji su služili, parohijanima koji su pomogli, domaćicama koje su sve ovo spremile i vjernom narodu koji je došao da proslavi Gospoda i Svetog oca Nikolaja Mirlikijskog.
Izveden je prigodan kulturno-umjetnički program, a sabranje je nastavljeno uz bogato posluženje u parohijskom domu i porti hrama.
Tekst/foto/video: Dejan Vukić
