U utorak 17. juna 2025. godine, proslavljen je praznik Svetog sveštenomučenika Joanikija crnogorsko-primorskog i sveštenomučenika i novomučenika Mitropolije crnogorsko-primorske i slava hrama njima posvećenog na Pardusu u Lješanskoj nahiji pokraj Podgorice.
Svetom luturgijom je načalstvovao protojerej mr Predrag Šćepanović – arhijerejski namjesnik podgoričko – danilovgradski, uz sasluženje protojereja Nikole Radovića – paroha barskog, jeromonaha Gavrila Đorđevića – igumana Manastira Kosmač na Skadarskom jezeru i nadležnog paroha prezvitera Slobodana –Hadži Petrovića.
Vjerni narod je pristupio Svetoj tajni pričešća i osveštan je i prelomljen slavski kolač i blagosiljano slavsko žito.
Vjernicima se prigodnom besjedom obratio o. Predrag Šćepanović, čestitajući praznik i slavu hrama, rekavši:“Ovaj sveti hram nad Podgoricom, priča priču koja je zapretana duboko u najdubljim tajnama i žilama ovoga naroda. Juče smo stigli iz Slovenije, nas stotinu. Išli smo autobusima, 1700 kilometara, 30 sati puta. I došao sam na Čepurke, i idem, gledam ono groblje, kao sumanut i pitam se, jesam li lud ja ili je ludo vrijeme koje je bilo iza mene. Gledam ono groblje i kažem blaženi li su ovi ljudi što počivaju na grobovima, a jedna bezgrobna vojska, kraljeva vojska predvođena Mitropolitom Joanikijem, Savom Vuletićem i drugim intelektualnim kremom Crne Gore, koja je krenula na stradalni put. Dobro je to Mitropolit Joanikije sadašnji formulisao – nije to zli put. Zli put je kad čovjek ode putevima droge, kocke, ovo je stradalni put, krstovaskrsni put, jer ne može biti zli put kad je na njegovom čelu svetac Mitropolit Joanikije Lipovac, kome je posvećen ovaj sveti hram i beba od dva mjeseca koja se smrzla na leđima svoga oca na Veterniku u Bratonožićima. Strašno vrijeme kada je duša na pamuk čupana, hljeb u bratsku krv umakan. I kako reče pjesnik „Nema brata dok ne rodi majka, pjevali su Srbi bez prestanka, a kad dođe četrdeset prva, brat je brata zaklao kao crva.
Nije slučajno što je hram podignut u Lješanskoj nahiji, koja je krvavo platila vjernost kroz sve vjekove borbe za istoriju Crne Gore i u 17, 18, 19. i 20. vijeku. Mnogi su odavno otišli na taj put bez povratka, gdje im se ne zna ni groba ni mramora.
Ovaj hram je posvećen sveštenomučeniku Joanikiju Lipovcu. On se hvala Bogu sada freskopiše, naš oca Nikola Radović ga radi, pa kad se završi i freksopiše da se napravi jedna divna svečanost, jer ovaj hram je mučen i miniran, ovaj hram je zaista hram mučenik, podijelio je sudbinu mučenika. To zna ovaj narod, zna to naša Olga Stojanović, zna naš brat Čedo Radunović, zna brat Banjo, znate vi koji dolazite ovde, koliko je muke bilo da se ovaj hram ne sruši, ali hvala Bogu i Svetom Joanikiju kad god se vraćam sa Cetinja ili idem na Cetinje, ovaj Hram mi daje neku novu snagu i pokazuje da je život borba.
Donosimo vam blagoslove iz Slovenije, jedne zemlje koja za mene postaje druga moja otadžbina, jer tamo su ostale kosti, rasute kosti naših najboljih sinova ispod leda Kamnika, ispod Teharlja, Kočevja, ispod Kranja, Karavanki, Zidanog Mosta.
Od Vezirova do Zidana mosta, nesahranjena jedna vojska osta. Odkad je vojski i vojniskih roblja, jedino ova vojska ostade bez groblja. Zato sam juče gledao ono groblje i kažem, svaki onaj koji iam svoga groba srećan je čovjek. Ali eto, posle osamdeset godina u Kamničkoj Bistrici četvorica vladika, sveštenstvo i veliki broj naroda iz Crne Gore došlo je da se pokloni njihovim sjenima, i shvatili smo da su se njihove duše zaradovale što smo posle 60 godina konačno prvi put 16. juna 2005. godine, a prije neki dan na osamdesetu godišnjicu stradanja, odslužili pomen. Neka bi Bog dao da se nikad jednom narodu ne desi to što se nama desilo, da ubijemo Mitropolita, 77 sveštenika, da ubijemo 12 hiljada ljudi. Narod koji je ubio prvu ženu ljekara Divnu Veković. Ona je bila prva žena ljekar u Crnoj Gori, koja je i prva prevela „Gorski vijenac“ na francuski jezik, i ona je u nekim šezdesetim godinama završilau jedno proljeće nedolično smrti završila zauvijek kod Celja da joj se ne zna ni groba ni mramora.
Ti ljudi više nemaju pravo ni na grob ali imaju pravo na sjećanje. Mi nećemo nikoga pitati koga ćemo se mi sjećati i nećemo se nikom izvinjavati što tugujemo i što se pale svijeće nad jamama bezdanicama, a ima ih i ovde u Lješanskoj nahiji.
Neka bi Gospod blagoslovio sve one koji se trude i čuvaju uspomene na svoje svete pretke i na svoje mučenike, kao i vi ovde sa ovim svetim hramom u čast Svetog sveštenomučenika Joanikija čuvate i pamtite krsnovaskrsne rane svojih predaka i svjedočite tvrdu i Božiju vjeru koju su oni čuvali i posvjedočili svojim stradanjem i svojom krvlju za život vječni.Neka je srećna i blagoslovena slava ovog svetog mučeničkog hrama koji je ukras cijele Lješanske nahije i cijele Podgorice“, kazao je između ostalog protojerej mr Predrag Šćepanović.
Posle Liturgije druženje je nastavljeno uz skromnu trpezu bratske ljubavi i zajedništva, pred ovom crkvom mučenicom, koja se iznjedrila u predivan hram, koji gleda na Podgoricu i okolinu.
U toku je prikupljanje priloga za freskopisanje koje bi, uz Božiju pomoć i vjernog naroda, trebalo biti završeno krajem godine.
Sljedeća liturgija u Hramu Svetog sveštenomučenika Joanikija i sveštenomučenika i novomučenika Mitropolije crnogorsko-primorske na Pardusu, biće služena 31. avgusta, kad se obilježava godišnjica osvećenja.
Svi koji su u prilici mogu pomoći finansijskim prilogom freskopis ovog hrama koji je u toku i javiti se nadležnom svešteniku Slobodanu – Hadži Petroviću ili gospođi Olgi Stojanović, kako bi Hram što prije bio freskopisan i kako bi sde nastavilo uređivanje oko prvog hrama posvećenog svetim sveštenomučenicima i novomučenicima u Crnoj Gori.
Aleksandar Vujović
