U ponedjeljak, 21. septembra, na praznik Rođenja Presvete Bogorodice, proslavljena je slava drevne nemanjićke svetinje u Grblju – manastira Podlastve.
Svetom liturgijom načalstvovao je iguman manastira Podmaine, arhimandrit Rafailo, uz sasluženje protosinđela Klimenta iz manastira Praskvica, igumana manastira Vranjina Joakima, igumana manastira Reževići Kozme, protojereja Petra Cerovića, arhijerejskog namjesnika budvanskog, protojereja-stavrofora Dimitrija Moškina, sekretara Kuzbaske mitropolije iz Sibira, protojereja Aleksandra Lekića iz Budve, jeromonaha Teofila iz Danilovskog stavropigijalnog manastira u Moskvi, protojereja-stavrofora Jovana Rajaka, paroha donjogrbaljskog, protojereja Branka Bogojevića, paroha lastovljanskog, jereja Mijajla Backovića iz Tivta, jeromonaha Jovana iz manastira Stanjevići i jereja Lazara Krstića, paroha gornjogrbaljskog.
Za pjevnicom su pojale monahinje manastira Rustovo.
Molitveno su učestvovale i monahinje iz manastira Ždrebaonik, Duljevo, Orahovo, Župa Nikšićka, Savina Glavica, Svete Matrone, Svetog Đorđa na Mrtvici, Svetog Arhangela Mihaila u Bjelićima, Svetog Spasa u Radovićima i Svetog Đorđa u Gorovićima.
Liturgijskom sabranju prisustvovalo je više stotina vjernika iz Grblja, Budve, Kotora, Tivta i Podgorice, kao i iz centralne Srbije, sa Kosova i Metohije, iz Rusije i drugih krajeva.
Nakon pročitanog Jevanđelja, sabranima se besjedom obratio arhimandrit Rafailo, koji je govorio o radosti kao neodvojivom dijelu istinskog hrišćanskog života, ali i o potrebi da čovjek pažljivo sluša Riječ Božiju i svoj život sa njom usklađuje.
On je istakao da Crkva čovjeku ne nudi samo utjehu u okvirima ovozemaljskog života, već život vječni.
„U Crkvi, kao stubu i tvrđavi istine, imamo punoću radosti, ne samo za kratkovremeni život od 15 minuta, što bi se reklo. Kad kažemo 15 minuta, mislimo i na onih nategnutih sto godina, na suplementima, vitaminima i aparatima, nego mislimo da Crkva ima da nam ponudi život vječni, da ga ovdje u vremenu primimo, primajući istinu, hodeći putem koji je Bog osveštao, tačnije, hodeći Njime, živeći Njime, koji jeste i put, i istina, i život, i onda da naša radost bude potpuna i da bude vječna. I to je ono što Hristova pravoslavna Crkva nudi.“
Otac Rafailo je kazao da je tužno što, uprkos „bogato postavljenoj trpezi“ koju Crkva nudi, mnogi ljudi istinsku radost pokušavaju da pronađu u prolaznim zadovoljstvima ovoga svijeta.
„Nažalost, većina nas ne živi tu radost, i onda je tužno kad vidimo, s jedne strane, tako bogatu i postavljenu trpezu, punu radosti, vječne, nenarušive, neoduzimljive, i kad vidimo nemalo nas koji žive tužno, površno, pokušavajući uporno da nađu zadovoljstvo u ponudama ovoga svijeta koji sav u grijehu, u smrti, u laži leži. Zato, braćo i sestre, treba sebe ozbiljno da preispitujemo, posebno u ove praznične dane.“
Govoreći o sestrama Marti i Mariji, podsjetio je da je Marija sjela kraj Hristovih nogu i slušala Njegovu besjedu, dok se Marta zanosila svakodnevnim brigama.
„Biti Marta je lakše, zapetljati se u brige žitejske, to može svako, ali bezbrižno, bezmolvno slušati Riječ Božiju, toga danas ponajmanje ima. Mi tu radost, mi blaženstvo, ne možemo zadobiti drugačije nego slušajući Njega i Njegove riječi, Njegovo Sveto Jevanđelje, Njegovu Svetu Crkvu.“
Arhimandrit Rafailo podsjetio je i na riječi Presvete Bogorodice sa svadbe u Kani Galilejskoj, koje je nazvao kratkim, ali suštinskim duhovnim rukovodstvom.
„Presveta Bogorodica, kako kaže Sveti vladika Nikolaj, ima to takozvano Bogorodičino jevanđelje. Ne može biti kraće, koje u sebi sadrži samo sljedeće riječi – pazite, duhovno rukovođenje od strane One koja ga je rodila, koja nam kaže i nama danas ovdje: ‘Što god vam reče, poslušajte ga.’ A to znači da treba da slušamo Njegove riječi.“
Podsjetio je i na jevanđelske riječi žene iz naroda koja je uzviknula: „Blažena utroba koja te je nosila i dojke koje si sisao“, kao i na Hristov odgovor da su blaženi oni koji slušaju i drže Riječ Božiju.
„Blaženi su oni koji slušaju Riječ Božiju, Sveto Jevanđelje, Svetu Crkvu, svete oce, sveto pravoslavlje i koji drže to što su čuli. Ne samo da čuju – na jedno uđe, na drugo izađe. Samo su oni blaženi. I to je, braćo i sestre, uzrok zašto je danas tako malo radosnih, kad kažemo radosnih – ispunjenih vječnom radošću, neustrašivih pred iskušenjima ovoga prolaznoga svijeta – zato što ne slušamo Riječ Božiju.“
Otac Rafailo je pozvao sve na svakodnevno čitanje Svetog Jevanđelja.
„Tako i mi, braćo i sestre, hajmo dok ima vremena, a ima ga sve manje. Da svoje pravoslavlje učinimo djelatnijim, da imamo Sveto Jevanđelje. To možete da imate za nekoliko evra, pet, sedam, deset evra, kupite Novi zavjet, pa se navikavajte da slušate Riječ Božiju. Doma, ne morate ići u Jerusalim. Došao je Car Jerusalima ovdje, u ovo selo, u ovaj hram i u vaš dom.“
Na kraju besjede otac Rafailo je poželio svima molitveni pokrov Presvete Bogorodice i zadobijanje istinske radosti – radosti Carstva nebeskog.
„Molitvama Presvete Vladičice naše Bogorodice, da otvorimo naše oči i uši, da čujemo te riječi vječnoga života i već ovdje da zadobijemo mir koji iz njih ishodi, svjetlost, milost, istinu, silu i ljubav. I da se već ovdje radujemo istinskom radošću, koja je radost Carstva nebeskog, koga i mi da se udostojimo molitvenim zastupništvom One koja nam ga je rodila, na vječno spasenje i vječno radovanje. Amin, Bože.“
Na kraju Svete službe Božije prerezan je slavski kolač, a slavsko sabranje potom je nastavljeno za prazničnom trpezom ljubavi.
O. B.
