U nedjelju šestu po Pashi – Nedjelju o slijeporođenom, odslužena je Sveta liturgija u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici kojom je predstojao protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, direktor Izdavačko-informativne ustanove Mitropolije crnogorsko-primorske „Svetigora“. Sasluživali su protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić, Igor Balaban, kao i jerej Ilija Arzejkin, klirik Ruske pravoslavne crkve.
Nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja, sabranima se obratio načalstvujući protojerej-stavrofor Dalibor Milaković koji je svoje prazično slovo započeo diskusijom o biblijskom događaju koji se odigrao u Jerusalimu, gdje je Gospod Isus Hristos sreo čovjeka koji je bio slijep od rođenja. Prota naglašava da je Gospod preuzeo inicijativu u ovom susretu, što je bilo neobično jer bi ljudi obično dolazili k Njemu tražeći pomoć. Gospod je, kako dalje o. Dalibor navodi, primijetio slijepog čovjeka koji je molio za opstanak među svojim narodom, često se suočavajući sa prezirom društva.
Ovdje je prota posebno akcentovao kako društvo, čak i danas, teži da gleda s visine na one sa invaliditetom, pripisujući ovaj stav ljudskoj grešnosti i nedostatku ljubavi. On u nastavku ističe da, iako se često fokusiramo na invaliditet i nedostatke kod ljudi, trebalo bi da se umjesto toga koncentrišemo na vrline:
„I mi kao društvo često, mogu reći slobodno, preziremo ljude, oni koji imaju neke svoje tjelesne slobosti. A to činimo zato što smo prije svega grešni i gledamo svojim tjelesnim očima na slabosti braće naše i sestara, a svako od nas ima određene svoje slabosti. Rijetko kad uviđamo koliko čovjek ima vrlina.“
Naracija tokom pastirske besjede se nastavlja tako što Gospod iscjeljuje slijepog čovjeka, nanoseći mu blato na oči i upućujući ga da se opere u Siloamskoj banji. Ovo čudo dovelo je do različitih reakcija tadašnje jevrejske zajednice, uključujući skepticizam fariseja, pa čak i roditelja samog čovjeka.
Prota Dalibor povlači paralelu sa savremenim situacijama, posebno u kontekstu današnjeg društva i socijalnih prilika u Crnoj Gori, gdje mladi ljudi vode svoje roditelje ka duhovnom prosvijetljenju, a crkve su pune prvenstveno mladima. Napominje kako ovi mladi ljudi pomažu svojim roditeljima da prevaziđu svoje duhovno sljepilo:
„Događa se nekada da često čovjek svoju decu prezre, negodujući da im možda sopstvena djeca upravo otvaraju njihove slijepe duhovne oči i ne žele da vjeruju u to. Najbolji primjeri su u Crnoj Gori, da su upravo mladi ljudi, djeca poslije duhovne pustoši svoje roditelje prizvali ka Hristu i prizivaju ih dan danas. Hvala Bogu naši hramovi najviše su ispunjeni mladim ljudima i ti mladi ljudi svojim primjerom, svoje roditelje prizivaju da skinu sa sebe sljepilo duhovnih očiju i da progledaju.“
Praznično slovo protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića završava se naglašavanjem da ova jevanđelska priča pokazuje kako vjera može rasti kroz iskušenja i da će Bog pomoći onima koji vjeruju čak i u trenucima najvećih kolebanja, sumnji ili teškoća.
„Kroz ovu životnu dramu, o kojoj slušamo iz Jevanđelja, koju je prošao ovaj čovjek slijeporođeni, prolazimo i svi mi u našem životu. Tako uzrastamo u vrlini kroz mnoge podvige i iskušenja. Zato je najvažnije kada čovjek prolazi kroz ta iskušenja, a čovjeka đavo kuša svakoga trena, najvažnije da čovjek ostane vjeran Gospodu, bez obzira koliko da sagriješi, jer Gospod kad se mi molimo Njemu, uvijek će načiniti inicijativu. Zaista će učiniti inicijativu, doći će i iscijeliće nas. I to je primjer ovoga čovjeka i njegove jake vjere, i to je primjer nama da vjerujemo i da tom vjerom pobjeđujemo sve“, poručio je protojerej-stavrofor Dalibor Milaković.
Tekst, foto: Boris Musić
