U Nedjelju izgnanja Adama iz raja – Siropusnu nedjelju, koja predstavlja neposredni uvod u Časni i Veliki post, u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici služena je Sveta liturgija kojom je načalstvovao protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, uz sasluženje protojereja: Miladina Kneževića, Branka Vujačića, Nikole Pejovića, kao i đakona Vedrana Grmuše.
Ova nedjelja, koja liturgijski i bogoslovski sabira sve pripremne sedmice pred Vaskršnji post, stavlja pred vjerni narod jednu suštinsku vrlinu – praštanje. Praštanje kao krunu svih vrlina.
Otac Dalibor je u besjedi podsjetio da su sve prethodne pripremne nedjelje ukazivale na to „da je čovjek prizvan da prije svega ima smirenje, trpljenje, iznad svega pokajanje“. Kruna svega toga, naglasio je, jeste upravo praštanje.
Bogoslovska poruka Siropusne nedjelje nije samo etički poziv na trpljenje, već poziv na učešće u samom životu Svete Trojice. Otac Dalibor je to snažno istakao riječima: „Samo praštanjem jedni prema drugima možemo sami sebe i bližnje svoje svojim primjerom uvesti u carstvo Oca i Sina i Duha Svetoga… gdje u vječnosti vlada ljubav.“
U toj vječnoj zajednici Trojične ljubavi, kako je naglašeno, „nema prostora za zlopamćenje i za mržnju međusobnu, nego samo vječna ljubav“.
Zlopamćenje kao unutrašnje ropstvo
Posebnu duhovnu težinu besjeda je dobila u upozorenju na razarajuću silu zlopamćenja. Iako čovjek ponekad spolja pokušava da oprosti, unutrašnja zadržanost i gorčina ostaju kao nevidljivi teret i prepreka na tom putu. „To zlopamćenje koje demon čovjeka nagoni najdublje čovjeka razara do posljednjeg njegovog bića.“ – podsjeća prota Dalibor kroz duboko asketsko viđenje duhovne borbe:
„Zlopamćenje nije samo psihološka reakcija, već duhovna veza koja „drži i veže ljudsku dušu“, ne dozvoljavajući joj da se oslobodi i uzraste u slobodi i ljubavi Hristovoj. Najteže je, a najbolje oprostiti.“ Istinsko praštanje nije formalno, već egzistencijalno – ono zahvata cijelo biće čovjekovo. Tek tada spoznajemo ovaj ljudski život koji je od Boga dat na najljepši mogući način.“
Post kao uzlaženje ka vaskrsenju
Govoreći o Časnom postu koji je pred nama, otac Dalibor je podsjetio da su nedjelje Velikog posta „kao stepenice kojim se penjemo do carstva nebeskoga, do vaskrsenja Hristovoga“. Svaka od njih ima svoju vrlinu, svoj podvig, ali – kako je istakao – „svaka je potkana praštanjem“. Sama struktura crkvene godine pokazuje da se u vaskrsenje ne ulazi bez unutrašnjeg pomirenja. Nedjelja izgnanja Adama iz raja upravo nas podsjeća da je čovjek izgubio raj neposlušnošću, gubljenjem povjerenja, ljubavi i prekidom zajednice, a da se u raj vraća kroz pokajanje i praštanje.
Poziv na međusobno praštanje
Prota Dalibor je praznično slovo završio ličnim i sabornim prizivom:
„Oprostite braćo meni, oprostimo jedni drugima i tako sa oprostom uđemo u ovaj vaskršnji post koji je pred nama.“ U ovim riječima sabrana je sva duhovna logika Siropusne nedelje. Niko ne ulazi u podvig sam, nego kao član Crkve – zajednice praštanja i ljubavi.
Neka bi, po molitvama Crkve, ovaj početak Časnog posta bio početak istinskog unutrašnjeg preobražaja, da bismo „sada i uvijek i u vijekove vijekova“ proslavljali Hristovo vaskrsenje – kao stvarnost našeg svakodnevnog života. Amin. – poručio je protojerej-stavrofor Dalibor Milaković.
Tekst, foto: Boris Musić
