U drugu nedjelju po Pedesetnici, kada proslavljamo Sve svete koji su prosijali u zemlji Srpskoj, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao protojerej-stavrofor Dalibor Milaković.
Na Svetoj službi Božijoj pjevali su i odgovarali članovi mješovite pjevnice pri ovome hramu, kao i članovi crkvenog hora Sabornog hrama „Sveti apostol i jevanđelist Marko“ pod vođstvom diringetice mr Ljudmile Radović.
Nakon zaamvone molitve sabranima se obratio protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, koji je podsjetio da smo prethodne nedjelje proslavili praznik Svih svetih. On napominje da svaka crkvena zajednica, sva Crkva Božija slavi ovaj praznik, poštujući sve svetitelje i učitelje, poznate i nepoznate, sa posebnim naglaskom na Svetog Savu, prvog srpskog arhiepiskopa, koji je osnovao Srpsku pravoslavnu crkvu prije više od osam vjekova.
Približavajući smisao i poentu pročitanog jevanđeljskog začala, koje govori o tome kako je Gospod pozvao prve apostole – Andreja, Petra i sinove Zevedejeve, Jakova i Jovana: „Ostavite sve i idite za mnom, i učiniću vas lovcima ljudi“, prota Dalibor je kazao da su kroz Svetu tajnu krštenja svi hrišćani pozvani da postanu Hristovi apostoli i da šire blagu i radosnu vijest o domostroju spasenja.
U daljem obraćanju prota ističe kako su srpski svetitelji, kroz primjer svog života i mučeništva, posvjedočili vjeru u Gospoda i postali Njegovi apostoli. On objašnjava da su hrišćani pozvani da propovjedaju Hristovo Jevanđelje prvenstveno kroz sopstveni primjer, ne samo u Crkvi, već i u svakodnevnom životu, kako bi i bili prepoznati kao istinski primjer žive i tvrde Božije vjere i svetosti.
Otac Dalibor se osvrnuo na važnu ulogu kumova u Svetoj tajni krštenja, napominjući da kumovi preuzimaju ulogu sveštenika u podučavanju svojih kumova o vjeri pravoslavnoj. Po njegovim riječima kumovi moraju prvenstveno da svjedoče svoju vjeru kroz primjer svog života i znanja, kako bi krštenim kumovima bili obrazac vjere.
U nastavku prota Dalibor se osvrnuo na proslavljanje svih Svetih koji su prosijali u rodu našem, pitajući se da li smo zapravo dostojni života koji su živjeli naši sveti preci. On napominje da su, uprkos teškoćama, siromaštvu i borbi za opstanak u ranijim vremenima, naši preci ostavili za sobom velika i sveta djela, dok mi u današnjem vremenu imamo izobilje svega, ali ljudi ipak nisu srećni.
Govoreći o svetima iz roda našeg, prota Dalibor posebno je istakao dinastiju Nemanjića i njihova velika djela, izražavajući potrebu za takvim ljudima i u današnjem vremenu, koji će voditi srpski narod pravim putem, podsjećajući da je kroz istoriju kada je narod bio sa Bogom, Bog ga je blagosiljao, ali kada se okrenuo protiv Njega, Bog ga je kažnjavao.
Na kraju protojerej-stavrofor Dalibor Milaković je istakao primjer Svetog Simeona Mirotočivog (Stefana Nemanje) koji je, na vrhuncu svoje moći, abdicirao sa prestola u korist najstarijeg sina i zamonašio se na Svetoj Gori sa sinom – Svetim Savom. Zajedno su obnovili manastir Hilandar i pomagali mnoga sveta mjesta. Sveti Simeon je prvobitno sahranjen u Hilandaru, gdje je iz njegovih moštiju teklo miro, ali su kasnije njegove mošti prenijete u njegovu zadužbinu – manastir Studenicu.
Tekst, foto: Boris Musić
