U nedjelju 4. po Pedesetnici, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao protojerej-stavrofor Dalibor Milaković. Sasluživali su protojerej Mario Tofalides, klirik Kiparske pravoslavne crkve, služašči sveštenik pri Hramu Svetih apostola Petra i Pavla i Svetog Artemija u Limasolu na Kipru, kao i protojerej Igor Balaban.
Protojerej Mario Tofalides se ovih dana sa svojom grupom poklonika, njih 40, nalazi u posjeti svetinjama Mitropoliji crnogorsko-primorske.
Na Svetoj liturgiji pjevali su i odgovarali članovi mješovite pjevnice pri Sabornom hramu, kao i članovi crkvenog hora Sabornog hrama „Sveti Apostol i Jevanđelist Marko“.
Nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja sabranima se obratio protojerej-stavrofor Dalibor Milaković.
Prota Dalibor počinje svoju besjedu osvrtom na pročitano začalo iz Jevanđelja koje, kako navodi, prikazuje kako vjera bez Gospoda Isusa Hrista brzo slabi i nije postojana, jer kada se naša vjera ne temelji na Hristu, kao krajeougaonom kamenu, ona lako može postati nevjera i može se izgubiti u potpunosti. Međutim, kada je vjera povezana sa Gospodom Isusom Hristom, kao što se prikazuje na primjeru rimskog kapetana – centuriona iz Jevanđelja, čak i čuda postaju moguća.
U nastavku, prota opisuje istorijski kontekst priče iz Jevanđelja, objašnjavajući da je u to vrijeme Rimsko carstvo porobljavalo Izrael, međutim, neki od Rimljana su povjerovali u vjeru koju su držali Jevreji o Mesiji – Spasitelju koji će doći. Rimski centurion, čuvši za Isusova čuda, prišao mu je dok je njegov sluga kojeg je izuzetno cijenio i uvažavao umirao, željevši da ga Gospod nekako iscijeli. Kada mu je Gospod poručio da želi dođe kod njega, centurion je pokazao ogromno smirenje, skromnost i vjeru, rekavši da nije dostojan da mu Isus uđe u kuću, ali da vjeruje da bi Gospod mogao da izliječi njegovog slugu samo riječju, upoređujući to sa svojom naredbodavnom moći kao vojnog zapovjednika.
O. Dalibor ističe koliko je vjera stotnika – centuriona duboka, jer je on prepoznao Gospoda kao živog Boga koji ima vlast nad svim silama neba, bolestima, slabostima i smrću. Stotnik je uporedio Isusovu vlast sa svojom vojnom komandom, rekavši da, baš kao što on može narediti vojnicima da dođu ili odu i oni će poslušati, tako i Gospod može samo da kaže riječ i bolest ili smrt će otići od njegovog sluge. Gospod je bio zadivljen ovom vjerom, posebno što je došla od nekoga ko nije bio Izrailjac, i rekao je da nikada nije video toliku vjeru među Izrailjcima.
U daljem obraćanju prota Dalibor se oslanja na primjer Svetog apostola Petra, koji je svijetlio primjerom snažne i plamene vjere u Gospoda Isusa Hrista, ali, takođe je pokazivao i ljudsku slabost i sklonost grijehu prije primanja Svetog Duha na Pedesetnici. On zaključuje da je ljudska priroda podložna smrti i propadanju, i da je život na zemlji privremen, uprkos naporima ljudskim da se produži. Međutim, ističe, da Hristos, kao Spasitelj i darodavac života koji je svojim svehvalnim Vaskrsenjem pobijedio smrt, zapravo daruje svakoj vjerujućoj duši pobjedu nad smrću. On na koncu, navodi mnoge primjere svetitelja koji svojim svetim životom svjedoče kako Gospod daruje pobjedu nad smrću, upravo time što ih je sveslavno proslavio.
Prota Dalibor završava pastirsko slovo pozivom da je uvijek važno da se ispitujemo nanovo da li smo dostojni svojih predaka i svoje vjere. On ističe kako je Gospod blagoslovio naš narod mnogim svetiteljima, ne zbog ličnih zasluga, već zahvaljujući Božijoj preobilnoj ljuavi i milosti. Podsjeća da pored poznatih svetitelja, Bog poznaje bezbroj neimenovanih svetitelja koji su na zemlji živjeli i svjedočili svoju vjeru u Vaskrslog Gospoda kroz svoj život, baš kao što je to učinio ovaj rimski centurion svojom dubokom, tvrdom i iskrenom vjerom.
Nakon zaamvone molitve,protojerej-stavrofor Dalibor Milaković je protojereju Mariju Tofalidesu i svima poklonicima koje predvodi sa Kipra ka svetinjama Mitropolije, zablagodario na njihovom dolasku i istakao da su oni ovdje blagoslovom i zastupništvom čuvenog Mitropolita limasolskog Atanasija, te da je ovaj susret upravo vrhunio Liturgijom – liturgijskim zajedništvom i velikim usrđem i radošću.
Prota Mario Tofalides se potom obratio sljedećim riječima:
„Dragi oče Dalibore, hvala vam na blagoslovu, na ljubavi, na Vašem zagrljaju. Taj zagrljaj nam daje osjećaj da smo kao kod kuće. Ostali smo oduševljeni pri ulasku u sam Hram, i oduševljeni smo kako Bog dozvoljava na Njegovoj tvorevini da se ovako nešto lijepo izgradi uz Njegov Blagoslov, uz prelijepu arhitekturu i ikonografiju. Ne samo to, već i suštinski osjećaj pripadnosti u Liturgiji, liturgijskoj zajednici, uz predivan zvuk, dao nam je i jedan poseban osjećaj da se nalazimo upravo ovdje na ovom izuzetnom svetom mjestu. Imao bih mnogo toga da kažem, međutim, izraziću se riječima čutanja, jer za ovu ljubav i gostoprimstvo koje ste nam pružili, imamo samo riječi hvale.
Želim da izrazim veliku zahvalnost ocu Daliboru i bratiji Sabornog hrama na ovom gostoprimstvu i arhijereju i Mitropolitu Joanikiju što su nam omogućili, dozvolili i dali blagoslov da služimo sa vama i koristimo ovu priliku da vam uputimo jedan otvoren poziv, da dođete na naše prelijepo ostrvo, koje je ujedno i vaše, da dođete u našu zajednicu, u naš grad i da zajedno služimo Bogu“, poručio je na kraju prota Mario Tofalides.
Tekst, foto: Boris Musić
