Povodom desetogodišnjice od upokojenja protojereja-stavrofora Dejana Dejanovića, dugogodišnjeg starješine hrama Svetog Trifuna na Topčiderskom groblju u Beogradu, divnog sveštenika i veoma poštovanog duhovnika naše Crkve, donosimo prepis razgovora koji smo sa njim, na temu ”Brak i porodica” vodili u okviru programa Radija ”Svetigora”, u novembru 2014. godine.
Oče, recite nam nešto o Svetoj tajni braka.
Vi ste započeli jednu vrlo zanimljivu i veoma značajnu temu — brak i porodica. Uvek i u svim vremenima aktuelna tema, pogotovo za nas pravoslavne hrišćane, a u današnje vreme ta tema, po mom mišljenju, dobija poseban i izuzetan značaj.
Naime, da se podsetimo da je apostol Pavle u jednoj poslanici napisao hrišćaninu Filimonu da pozdravlja njega i njegovu domaću crkvu. Znači, apostol Pavle je hrišćansku porodicu nazvao domaćom crkvom. S jedne strane, ne može biti većeg priznanja i više moralne i duhovne ocene za jednu porodicu nego da je nazove crkvom.
A u isti mah je poznato: ako je ta domaća crkva, to jest pravoslavna hrišćanska porodica, onakva kakva treba da bude — moralno i duhovno zdrava, postojana i ka dobru usmerena — onda nema sumnje da će i čitava zajednica biti dobra, zdrava i ka dobru usmerena. Možemo slobodno reći da se i dobro i zlo u jednom narodu, pa svakako i u našem srpskom narodu, začinju u porodici, u životu porodice.
Tako da su porodični život, muž i žena i njihova deca ono mesto, ono okruženje, onaj ambijent u kojem se prelamaju svi događaji u okviru jednog društva, jednog naroda i jedne države. Od toga kako se ta porodica bude odnosila i ponašala prema životnim tokovima koji je okružuju, zavisiće i ukupno stanje jednog naroda, pa u ovom slučaju i našeg srpskog naroda.
Sagledavajući život današnje savremene porodice, čini se da su dva poprilično velika i zastupljena problema — čedomorstvo i razvod braka.
Nažalost, čedomorstvo je veoma rasprostranjeno u našem srpskom narodu. Prema nekim saznanjima i izveštajima, ono je prilično rašireno i u pravoslavnom ruskom narodu. A ispada da mi, pravoslavni hrišćani, koji treba da prednjačimo u svakom dobru i da budemo ugled svima, svetlost svetu — kako se kaže jevanđelskim jezikom — činimo taj strašni i veliki greh.
Istina je da mnoge žene, čineći taj greh, nisu bile svesne njegove težine; neke čak nisu ni znale da je to uopšte greh, te su to činile u strašnom i tragičnom neznanju. Međutim, s obzirom na to da se naš narod, Bogu hvala, ipak prilično duhovno prosvećuje i sve više prilazi Crkvi Božijoj, možemo reći da je tog strašnog greha ipak manje nego nekada, uz molitvu Gospodu i nadu da će čedomorstvo potpuno prestati.
Što se tiče razvoda braka, on najčešće dolazi zbog duhovne i moralne neutemeljenosti bračne zajednice. Mladi ljudi često misle da je njihova međusobna ljubav i privlačnost sasvim dovoljna za trajan i pouzdan brak, ali će se vremenom uveriti da to najčešće nije dovoljno.
Mi ljudi smo slaba, krhka i nepostojana bića i ne smemo se pouzdavati ni u šta svoje, ljudsko, pa samim tim i grešno. Tako se ne možemo previše pouzdati ni u svoju, mada nam se u početku čini bezgraničnu, ljubav prema suprugu ili supruzi. Potrebna nam je pomoć i podrška odozgo, to jest od Gospoda, od Njegove milosti i dobrote. Brak mora imati čvrstu duhovnu, religioznu, pravoslavnu hrišćansku osnovu da bi mogao da odoli iskušenjima koja će se neminovno pojavljivati.
Znači, bračna zajednica nije samo zajednica dvoje ljudi koji se vole i kojima je prijatno da žive zajedno. To jeste važno, ali bračna zajednica pre svega treba da bude duhovna i molitvena zajednica, jer se samo tako može očekivati postojan i čvrst brak.
Bogu hvala, u vašoj crkvi ima mnogo mladih ljudi.
Jeste, u našu crkvu dolazi dosta mladog svijeta i mi ponekad u šali kažemo da smo nezvanična agencija za sklapanje brakova. Naravno, mi to nismo, ali imamo već desetak brakova mladih ljudi koji su se upoznali u našoj crkvi. Sa te strane, nama sveštenicima koji ovdje služimo to je veoma drago i, naravno, željeli bismo da se to i dalje nastavi. U tom smislu, za nas još uvijek ima dosta posla.
Iz tih brakova će doći i djeca, pa puna crkva?
Naravno, dođu kasnije i djeca. U našoj crkvi ima mnogo djece koja redovno dolaze na bogosluženja i redovno se pričešćuju. U tom pogledu prednjače moj sabrat, otac Vasilije Vojvodić, i njegova supruga Irina, koji imaju jedanaestoro djece. Sva djeca redovno dolaze u crkvu i pričešćuju se. Visokopreosvećeni mitropolit Amfilohije ih je u svoje vrijeme vjenčao i krstio svu njihovu djecu, a ja sam imao čast da tom prilikom asistiram.
Danas vaspitavati djecu, čini se, teže je nego ikada prije?
Evo zbog čega. Nekada su u određenim razdobljima naše istorije različiti vaspitni faktori djelovali u istom smjeru: porodica, Crkva, škola, država, javni moral i javno mnjenje. Danas, nažalost, to nije slučaj. S jedne strane su Crkva i porodica — pod uslovom da je porodica pravoslavna hrišćanska — a sa druge strane su svi ostali faktori, koji često djeluju u suprotnom smjeru.
Javni moral, vidimo, često je izrazito antihrišćanski i antipravoslavan. Budimo iskreni, škola danas gotovo da nema vaspitnu ulogu. Sredstva javnog informisanja — radio, televizija, internet — nažalost, često djeluju suprotno pravoslavnom hrišćanskom vaspitanju djece. U tom pogledu, odgovornost Crkve, a posebno roditelja, veoma je velika. Uticaj Crkve jeste značajan, ali je, realno gledano, ograničen. Prisustvo Crkve u javnom životu jedva da se primjećuje. Istina, u Srbiji postoji vjeronauka u školama, što nije slučaj u Crnoj Gori, ali ni ti časovi nemaju presudan uticaj na vaspitanje djece. Stoga je glavna odgovornost za vaspitanje djece ostala na pravoslavnoj hrišćanskoj srpskoj porodici.
U tom vaspitanju, na vaše pitanje, mogu da se pojave i propusti i greške. Prvo i osnovno što utiče na djecu jeste odnos između roditelja. Ako su ti odnosi prožeti ljubavlju, ako u porodici vlada mir i sklad, nema sumnje da to pozitivno utiče i na djecu.
Djeca, kako obično kažemo, „udišu“ atmosferu koja vlada u porodici. Život roditelja i njihov lični primjer predstavljaju temelj vaspitanja. Veoma je važno da otac i majka nastupaju jedinstveno, da se ne dešava da je jedan strožiji, a drugi popustljiviji, jer djeca to osjete i mogu da koriste slabosti roditelja. Ono što je djetetu dozvoljeno ili zabranjeno treba da dolazi i od oca i od majke jednako.
U vaspitanju djece neophodno je strpljenje. Pedagogija je pre svega veština strpljenja. Roditelji često žele brze rezultate, ali oni ne dolaze preko noći. Potrebni su upornost i istrajnost.
Posebno je važno da roditelji vode računa s kim se djeca druže, ko su im najbolji prijatelji i kako provode vrijeme. Nažalost, kada dijete krene pogrešnim putem, to često biva pod uticajem vršnjaka. Zato roditelji moraju biti oprezni i pažljivi. I, po mome mišljenju, što je takođe u današnje vrijeme važno, s obzirom na to da zli vjetrovi duvaju sa svih strana i da su djeca i omladina izloženi najrazličitijim rđavim i negativnim uticajima, vrlo je važno da roditelji povedu računa s kim se djeca druže, ko su im najbolji drugovi i drugarice, s kime najviše provode vrijeme. Jer, nažalost, kada dijete krene putem nekog poroka, to obično biva po ugledu na najboljeg druga ili najbolju drugaricu. Treba paziti, dobro sagledati i prekontrolisati koji su ti najbolji drugovi i koje su to najbolje drugarice, jer oni često mogu imati veći uticaj na našu djecu nego i sami roditelji. I uopšte, to je jedna obimna tema, ali mislim da je ovo što sam htio da kažem dovoljno, nadam se, i razumljivo.
Problemi sa kojima se roditelji susreću sa djecom najčešći su u periodu puberteta ili adolescencije?
Mi, mirski, porodični sveštenici, sa tim problemima smo jako dobro upoznati. Kada ljudi dođu na ispovijest i govore o problemima sa djecom, prva riječ koju im uputim jeste: „Ne bojte se, proći će.“ I zaista — bude i prođe.
Mi, porodični, mirski sveštenici, s tim smo dobro upoznati ne samo iz knjiga ili iz svoje ispovjedničke prakse, nego često i iz sopstvene porodice. Evo, mi koji imamo i unuke, imali smo prilike da vidimo kako to izgleda i kod naše djece, pa i kod naših unuka. Poznato je da je doba puberteta jedno vrlo burno razdoblje ljudskog života. Znamo šta ga karakteriše: adolescenti, dječaci i djevojčice, u tom dobu postaju veoma samouvereni, prema svemu i svakome vrlo kritični, često ispoljavaju neposlušnost i misle da znaju više od starijih. I, naravno, i u ovom slučaju treba biti veoma strpljiv sa svojom djecom i adolescentima, ulagati sve moguće napore da se to razdoblje što prije prevaziđe. Posebno je važno u tom periodu voditi računa s kim se druže, da ne bi, ne daj Bože, neki mladić ili djevojka koji u društvu važi za „glavnog lafa“, kako oni kažu, „laficu“, povukli druge na pogrešnu i grešnu stranu.
Često se dešava da roditelji, kada spoznaju Boga u nešto zrelijim godinama, izgrade oštriji stav po pitanju hrišćanskog vaspitanja djece — kada i koliko će djeca odlaziti u crkvu, kako će se odjevati, kako i koliko će postiti i slično. Kao iskusan duhovnik, šta savjetujete roditeljima po tom pitanju?
Draga Olivera, pomenula si jedno vrlo važno pitanje o kojem treba dobro da razmislimo. U tom pogledu treba biti vrlo oprezan, taktičan i postupan. Potrebno je posavjetovati se sa sveštenicima i duhovnicima, pa i sa profesorima teologije i bogoslovije koji se bave tom problematikom, kako bi se tačno znalo i odmjerilo kada, koliko i u kojem uzrastu djeci treba govoriti o Bogu, vjeri, Crkvi, molitvi i postu. Sve to treba uskladiti sa mogućnostima djeteta da razumije, prihvati i primjeni. Po mom mišljenju, nema ničeg goreg nego djetetu koje još nije u stanju da razumije određene stvari silom ih nametati, pa da, ne daj Bože, ponese utisak da je ono što je vezano za Crkvu, vjeru i molitvu nešto grubo i neprijatno. Naprotiv, kroz vjeru, kroz sveto pravoslavlje i kroz našu Crkvu, dijete treba da doživljava ono što je lijepo, prijatno i radosno, a ne ono što izaziva negodovanje. Treba pažljivo pratiti razvoj djeteta i prema svakom ponaosob primjenjivati ono što mu najviše odgovara.
I opet kažem: u ovom, kao i u svakom drugom pogledu — strpljenje, strpljenje i samo strpljenje. Isto važi i za odjevanje. Razumljivo je da će majka voditi računa da njena kćerka izgleda pristojno, posebno kada odlazi u hram Božiji, ali to ne znači da mora u svakoj prilici imati dugu suknju do zemlje. Kod naše pravoslavne braće Rusa, na primjer, u crkvama sve žene nose marame, od najmlađih do najstarijih. Međutim, u našoj Srpskoj Crkvi, kako je govorio blaženopočivši patrijarh Pavle, to nije bilo obavezno — pričešćivao je i žene sa maramom i bez nje. Dakle, to nije nešto neophodno u našem pravoslavnom hrišćanskom vaspitanju. U svakom vremenu postoje mjerila pristojnosti i svako u sebi ima unutrašnji osjećaj šta priliči, a šta ne. Ne treba prenagljivati i tražiti previše, posebno od djece, nego sve treba da ide postepeno. Kada jednoga dana postanu odrasli ljudi, znaće i sami da se orijentišu.
Koje su prednosti mnogodjetne porodice?
Kada već spominjemo porodicu oca Vasilija, mnogi se pitaju kako žive sa toliko djece i da li im je teško. Ja, koji često boravim kod njih, mogu da kažem da njima nije ni približno toliko teško kako se to nekome sa strane čini. Djeca u takvim porodicama od malena se navikavaju na solidarnost, nesebičnost i međusobnu pomoć. Pošto često postoji velika razlika u godinama, starija djeca pomažu majci oko brige za mlađu. U porodici Vojvodić, na primjer, najmlađe dijete ima nešto više od godinu dana, a najstarija kćerka već dvadeset jednu godinu. Ta djeca su, po pravilu, bolje vaspitana, skromnija i međusobno se ispomažu više nego u porodicama sa jednim djetetom, koje može biti i previše razmaženo.
Nažalost, u današnje vrijeme mnogi mladi parovi nemaju djece. Kako nositi taj krst bezdjetnosti?
Dešava se da, uprkos želji, djece nema. To nije kazna Božija, već se dešava po promislu Božijem, koji mi ne možemo do kraja razumjeti. To ima svoj dublji smisao. Često savjetujem supružnike da usvoje dijete. Možda Gospod od onih koji nemaju svoju djecu očekuje da učine veliko i plemenito djelo — da prihvate dijete bez roditelja, da ga krste, odgaje i vaspitaju u pravoslavnoj vjeri. To je veliki dar koji prinose Gospodu. A iz iskustva znamo da se dešava da nakon usvajanja porodica dobije i svoje dijete, kao dar i nagradu Božiju za učinjeno dobro djelo.
Olivera Balaban
