Na 15. nedelju po Duhovima, u nedelji po Vozdviženju, kada proslavljamo mučeničko stradanje Sv. Jevstatija Plakide, služena je Sveta liturgija u podgoričkom Hramu Svetog Đorđa
Svetim evharistijskim sabranjem načalstvovao je starešina hrama, protojerej Mirčeta Šljivančanin uz sasluženje protojereja-stavrofora Gojka Perovića, arhijerejskog namjesnika podgoričko-kolašinskog, protojereja-stavrofora Milete Kljajevića, protojereja Jovana Radovića i đakona Ivana Crnogorčevića.
Za pjevnicom je odgovarao mešovit sastav pojaca ovog svetog hrama.
Nakon pročitanog jevanđeljskog začala, slovom pouke sabranima se obratio prota Perović.
Otac Gojko nam približuje, podsjeća nas na razgovor koji je Gospod Isus Hristos imao sa jednim čovjekom, koji ga pita – koje su najveće zapovijesti u Zakonu, gde mu Gospod odgovara da je prva: Ljubi Gospoda Boga svoga…, dok je druga: Ljubi bližnjega svoga...
“E sad, red bi bio da se podsjetimo, da u Starom zavjetu, tako ne piše. Nije tako formulisano – ljubi, nego: ne ovo, ne ono”, kazao je arhijerejski namjesnik podgoričko-kolašinski.
Podsjetivši nas da to liči na ono kao kad roditelj poučava malo dijete, pa mu kaže: nemoj da prelaziš ulicu dok dobro ne pogledaš desno i lijevo, nemoj da prelaziš dok ne vidiš da je zeleno svijetlo na semaforu, nemoj da jedeš čokoladu prije ručka… Dakle, to su sve zapovijesti koje govore, šta se sve ne smije.
“I tako se Gospod Bog i nama obraćao u Starom zavjetu. A onda, isti taj Gospod Bog, sada govori o tome na drugi način”, kazao je otac, pojasnivši “da sve to sada izražava na jedan ljepši način, ne da uljepša, nego da iskaže suštinu tih zapovijesti”.
Upitavši se zašto postoje sve te zabrane, zašto sve to – ne jer, kako je pojasnio, to je ipak neka vrsta sputavanja nekih naših potreba.
“E, to su psiholozi i ljudi koji su ispitivali ljudsku svijest rekli, da je odlika zrelog čovjeka da se kontroliše. Da je odlika ljudske zrelosti da čovjek sam sebi postavi neku branu”, kako je objasnio.
Dakle, zreo čovjek je onaj za koga znaš da može sam sebe da kontroliše, jer “upravo zreo čovjek osjeća da pored njega još neko treba da živi “.
“To sputavanje sebe i to ograničavanje je iz ljubavi prema drugima, a najpre iz ljubavi prema Gospodu Bogu. Jer kakav bi ja bio čovjek, ako ne bih sa svim tim što tobož imam (zdravlje, apetit, snagu, pamet, posao, hranu…) raspolagao na takav način, da se najprije Bogu zahvaljujem. Onda će to dobiti svoju pravu upotrebu”, podvukao je protojerej-stavrofor Gojko Perović.
Otac je podsjetio da smo u Apostolu čitali – Mi umiremo radi Hrista, ne bi li se u nama pojavio Hristov život.
“Svako to sputavanje i ograničenje, svako to uzdržavanje od ovoga svijeta je na neki način umiranje, zaustavljanje, gašenje onoga života – da ne budemo ko životinje”, objasnio je prota Gojko, podvukavši da se mi suzdržavamo od toga, ne bi li smo malo prikočili u ovom životu – ne bi li nam Bog dao svoga života, Večnoga života.
Otac je upitao… da izgleda besmislenom scena, i uopšte kakav je to Bog koji krvari na krstu, koji umire, koga smo sahranili, spustili u grob. Da li je to stvarno Bog ? I da li možemo Njega Bogom nazvati, ako je to sve pretrpio:
“Ali kad vidimo tajnu ljubavi Božije, kad razumijevamo ovu Tajnu kojom se Gospod obratio tom čovjeku, onda nam postane jasno, da je svaka patnja i svako uzdržanje i svaka muka, ustvari ljubav. Ljubav Božija kojom nas je Gospod obdario i koju smo dužni da prenosimo jedni na druge. Ljubavi nikad dosta.”
“Često puta ste sretali ljude koji poste, drže sve zapovijesti, koji zovu popa u kuću, koji su kršteni, ali čovjek ne umije da progovori, da ti kaže dobar dan, ni da ti se lijepo javi, namršten, ljut … Dakle, ne ide to jedno s drugim… A kad ne znaš za ljubav, onda ti se sve to pretvara u neku muku, isijavaš nervozu i ljutnju, namjesto, da ti svi ti postupci crkveni budu – razlozi ljubavi”, zaključio je protojerej-stavrofor Gojko Perović, poručivši da je to pouka jutrošnjeg Jevanđelja i da o tome treba da razmišljamo, kada pristupamo ovoj svetinji i kada idemo u ovaj svijet – zoveći se hrišćanima.
Nakon primanja Svetih tajni Hristovih, zajedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana, nastavljeno je u crkvenoj gostoprimnici Svetogeorgijevskog doma.
Elza Bibić
Foto: M. Matković
